PISjournal – Nakon decenije kontroverzi oko plinskih polja na moru, kao i prijetnji ratom zbog njih, Liban i Izrael su konačno postigli sporazum o svojim pomorskim granicama. Sporazum je opisan kao historijski.
Poslije skoro dvije godine trilateralnih intenzivnih razgovora između Izraela i Libana uz američko posredovanje, tri strane su 10. oktobra 2022. godine, objavile da je postignut sporazum o razgraničenju „privremenih“ pomorskih granica između Libana i Izraela, omogućavajući objema zemljama da eksploatiraju plinsko bogatstvo na Mediteranu. Amos J. Hochstein, viši savjetnik američkog predsjednika za energetsku sigurnost lično je vodio neposredne razgovore između dvije države, koje se, još uvijek, međusobno ne priznaju i službeno su u ratu.
SAD su uspjele uvjeriti libansku i izraelsku vladu, da prihvate sporazum o razgraničenju ekskluzivne ekonomske zone, nakon što su u njega unijele neke izmjene. Obje države su izjavile, da posljednja formula „ispunjava sve zahtjeve“. Sporazum, ukoliko bude potpisan i ratificiran, predstavlja pobjedu triju strana, Libana, Izraela i SAD, te važnu prekretnicu u procesu upravljanja regionalnim sukobima od strane Washingtona po principu, da nema gubitnika i svi su pobjednici „win-win“.
Dvije zemlje su se složile da se utvrdi ko ima pravo na polja prirodnog plina u njihovim morskim ekonomskim zonama u ovom dijelu istočnog Mediterana. Novi sporazum se ne fokusira na morske granice između dvije zemlje, a radi se o površini od oko 860 km2 u „isključivo ekonomskoj zoni“ (EEZ).
Situacija je bila zamrznuta sve do 2020. godine, kada je Izrael počeo da se priprema za eksploataciju plinskog polja Karish, koje se nalazi na spornom području sa Libanom. Prema izraelskim kartama, ovo područje površine između 860 i 1430 km2 nalazi se u izraelskoj EEZ, dok Liban tvrdi, da se to područje nalazi unutar njegove zone, što uključuje polje poznato kao „Qana“. Ovaj spor je prijetio, da zaustavi izraelske radove na polju Karish i istovremeno da Libanu onemogući da privuče naftne kompanije da rade na polju „Qana“.
Nacrt sporazuma
Sporazum predviđa status quo u blizini obale, uključujući i dužinom kontroverzne linije morskih plutača. „Dvije strane namjeravaju riješiti sve nesuglasice u vezi tumačenja i implementacije ovog sporazuma kroz razgovore, koje vode Sjedinjene Države“, što znači da će Washington nastaviti ulogu garanta, navodi se u nacrtu.
U sporazumu se napominje, da Liban i Izrael mogu ponovo pregovarati o njihovim morskim granicama ukoliko se održe pregovori o kopnenim granicama, koje razdvajaju dvije zemlje, a koje nisu riješene od osnivanja Izraela 1948. godine. Izrael će dobiti 17% prihoda od libanskog plinskog polja „Qana-Sidon“, kada započne sa eksploatacijom.
Iako je sporazum ograničenog obima, on predstavlja rješenje za tenzije između dvije zemlje, koje su bile čak na rubu otvorenog rata proteklih mjeseci otvarajući put za istraživanje energetskih resursa na moru i početak ekonomske saradnje poslije sedam decenija sukoba.
Međutim, još uvijek postoje određene sumnje u provedbu ovog sporazuma i njegovu praktičnu primjenu, s obzirom na to da ni u Libanu ni u Izraelu nisu izabrane vlade. Libanski predsjednik Michel Aoun najavio je odlazak sa svoje funkcije početkom novembra, s tim da libanski parlament još uvijek nije uspio, da izabere novog predsjednika.
Izazovi na izraelskoj strani
Prepreke mogu biti mnogo veće, počevši od spora oko ingerencija izraelske vlade premijera Yaira Lapida, da potpiše sporazum, kojim se Izrael obavezuje da ustupi područje pod svojim suverenitetom drugoj zemlji, gdje protivnici smatraju da vlada mora dobiti podršku dvotrećinske većine u izraelskom parlamentu (Knesset) za usvajanje takvog sporazuma ili da vlada održi narodni referendum o takvom sporazumu.
S druge strane, postoji drugačije mišljenje, a to je da se ovi uvjeti odnose na međunarodne sporazume, jer sporazum, kojeg je Izrael postigao sa Libanom uz američko posredovanje neće biti zajednički potpisan, već će biti u obliku razmjene pisama između SAD-a kao posrednika i obje zemlje (Izrael i Liban), izjavljujući, da je svaka od njih prihvatila prijedlog SAD-a, koji sadrži uvjete sporazuma u dokumentima, koje su dvije zemlje dostavile UN-u. Stoga se ovaj sporazum ne tretira kao klasičan sporazum, jer se radi o sporazumu za koji nije potrebna dvotrećinska većina u Knessetu.
Izraelski premijer se osjeća dovoljno samouvjerenim da će sporazum „ojačati sigurnost Izraela“ i osigurati prihode milijardi dolara za izraelsku ekonomiju, te osigurati stabilnost sjevernih granica države (od Hezbollaha), iako kopnene granice tek treba da se markiraju. Ovaj napredak je drugi diplomatski uspjeh, koji je postigao premijer Yair Lapid u mjesec dana, nakon ponovnog pokretanja Vijeća za pridruživanje EU-Izrael i sastanka održanog 3. oktobra 2022. godine poslije desetogodišnje stagnacije.
Izazovi na libanskoj strani
Čini se da su prepreke sporazumu manje na libanskoj od onih na izraelskoj strani, jer se nijedna politička stranka, uključujući i Hezbollah, ne usuđuje da poništi sporazum koji može donijeti milijarde dolara u praznu državnu blagajnu koja je pred bankrotom i prolazi kroz tešku ekonomsku krizu. Međutim, i dalje postoji bojazan od rana, odnosno, frustracija libanskog naroda, budući da se velike nade polažu u pronalazak plina, koje još uvijek nisu realne. Pojedini stručnjaci smatraju da libansko polje „Qana” možda neće biti veliko nalazište plina kao što se očekuje.
Sa druge strane izjave izraelskog premijera Yaira Lapida, da sporazum osigurava Izraelu 17% prihoda od polja „Qana“, pored toga što će i dalje upravljati svojim poljem „Karish“, u narednim godinama u izraelski budžet će donijeti milijarde dolara. Ove izjave izraelske strane mogu pokrenuti protivnike sporazuma u Libanu koji su protiv davanja Izraelu dijela prihoda od prodaje plina u libanskom polju. Postavlja se pitanje, koji je vremenski period u kojem se može očekivati, da polje „Qana“ započne s radom i da počne donositi ekonomsku korist? Za sada ni naftne kompanije, kao francuski Total, još uvijek nemaju odgovora.
Diplomatski uspjeh SAD-a
Uspjeh američke diplomatije na Bliskom istoku dolazi nakon velikog neuspjeha da uvjeri Saudijsku Arabiju da poveća proizvodnju nafte kako bi se nadoknadila nestašica opskrbe uzrokovane američkim i evropskim sankcijama Rusiji. Naprotiv grupa (OPEC Plus), u kojoj su Saudijska Arabija i Rusija, odlučila je da smanji proizvodnju nafte od početka sljedećeg mjeseca za dva miliona barela dnevno, što je izazvalo ljutite reakcije u kojima je američki predsjednik Joe Biden izrazio razočaranje saudijskom naftnom politikom.
Evropska unija
Prije četiri decenije američki predsjednik Ronald Reagan je, tokom posjete Bonnu i susreta sa njemačkim kancelarom Helmutom Schmidtom 20. maja 1981. godine, upozorio Evropu općenito, a posebno Njemačku, da se ne oslanja na sovjetski plin. Zalagao se alternativne snabdjevače plina, posebno Norveške i Alžira. Evropljani su razvili norveške resurse, ali su tvrdili da snabdjevači poput Alžira nisu ništa pouzdaniji od sovjetskog plina.
Dvadeset godina poslije Reaganove preporuke započelo je interesiranje za region istočnog Mediterana, kao regiona bogatog naftom i plinom krajem dvadesetog stoljeća, a Izvještaj američkog Geološkog zavoda iz 2010. godine procjenjuje nalazište od 3.455 milijardi kubnih metara plina i 1,7 milijardi barela nafte u ovoj regiji.
EU treba nastaviti projekat istočno-mediteranskog plinovoda EastMed te uključiti Tursku, Liban i eventualno Libiju u ovaj projekat. U 2013. godini izgradnja EastMed određena je Uredbom Evropske komisije 347/2013 kao projekat od zajedničkog interesa, a tokom perioda 2015–2018. godine Evropska komisija je izdvojila više od 34,5 miliona eura za završetak tehničkih, ekonomskih i ekoloških studija projekta.
Projekat je zastao nakon što su Sjedinjene Američke Države početkom januara 2022. godine uskratile podršku tom projektu koji je podržavala prethodna administracija predsjednika Donalda Trumpa.
Model za saradnju i mir – Plinski i Washingtonski sporazum
Ono što se može tvrditi je, da jedan od dugoročnih ciljeva sporazuma o demarkaciji morskih granica između Libana i Izraela može predstavljati model tzv., „ekonomskog mira“, koji Izrael pokušava implementirati tako što će ekonomske poticaje učiniti alternativom za međusobno priznanje i kao način za smanjenje međusobnih tenzija između dvije države. Sporazum sa Libanom može biti uspješan model ekonomskog mira, koji prevazilazi ideologiju, neprijateljstva i psihološke barijere među narodima, koje postavljaju kontinuirane konfrontacije između dvije zemlje, a kasnije se može primijeniti i na palestinski slučaj. Ukoliko sporazum između Libana i Izraela postane održiv i prođe trenutne i buduće prepreke, ideja o zamjeni vojnog sukoba ekonomskim mirom, kroz ekonomske i trgovinske sporazume te bilateralnu i regionalnu saradnju kojom se ostvaruju interesi svih uključenih strana može biti model za saradnju. Ovaj model može se primijeniti među državama, koje imaju slične, neriješene političke odnose, npr., Izrael i Sirija, Indija i Pakistan u Kašmiru, Južna i Sjeverna Koreja, Maroko i Alžir sa Zapadnom Saharom, Srbija sa Kosovom, itd.
Sličan sporazum je Washingtonski sporazum od 4. septembra 2020. godine, koji predstavlja model „Plinskog sporazuma“, kojeg su Srbija i Kosovo potpisali kao odvojene sporazume (kao Izrael i Liban) sa SAD-om o „ekonomskoj normalizaciji“. Washingtonski sporazum se ne dotiče već postojećeg dijaloga koji se odvija između zvaničnog Beograda i Prištine uz posredovanje EU. Washingtonski sporazum predstavlja novu političku realnost ne samo za Kosovo i Srbiju nego za cijeli region Zapadnog Balkana pa čak i za samu EU. Tim sporazumom se nastavlja saradnja Srbije i Kosova bez međusobnog uzajamnog priznanja.
