PISjournal – U posljednjim decenijama priroda konkurencije i sukoba u međunarodnom sistemu doživjela je značajnu transformaciju.
Iako vojna moć i dalje predstavlja jednu od glavnih komponenti moći država, paralelno sa širenjem komunikacijskih tehnologija i društvenih mreža, sfera informacija, percepcije i narativa pretvorila se u jedno od glavnih polja strateške konkurencije. U takvim okolnostima države i nedržavni akteri nastoje putem objavljivanja selektivnih informacija, psiholoških operacija i proizvodnje ciljano usmjerenih glasina utjecati na percepcije i kalkulacije domaćih i stranih aktera. Ova transformacija dovela je do toga da pojmovi poput informacionog rata, kognitivnog rata i operacija perceptivnog utjecaja postanu jedan od važnih fokusa u studijama sigurnosti i međunarodnih odnosa.
U tom okviru, usred vojne agresije Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na Iran u februaru 2026. godine, u nekim medijima i na društvenim mrežama proširila se glasina koja je tvrdila da je Esmail Qa’ani, komandant Snaga Quds Korpusa islamske revolucionarne garde, „pogubljen“. Ova tvrdnja se proširila u medijskom prostoru iako je nijedan zvanični izvor ili ugledni međunarodni medij nije potvrdio, a postojeći dokazi također su ukazivali na odsustvo bilo kakve nezavisne potvrde. Obrazac širenja ovog narativa – uključujući njegovo pojavljivanje u medijima niske vjerodostojnosti, brzo širenje na društvenim mrežama i ponovno objavljivanje u nekim neformalnim informativnim kanalima – pokazuje da se ova vijest može analizirati u okviru dinamike informacionog rata i psiholoških operacija u digitalnom medijskom okruženju.
U teorijskoj literaturi međunarodnih odnosa i sigurnosnih studija, širenje glasina o političkim liderima i vojnim komandantima smatra se jednim od poznatih alata psiholoških operacija i upravljanja percepcijom. Takvi narativi se obično osmišljavaju s ciljem stvaranja nepovjerenja u javnosti, sugeriranja nestabilnosti u strukturi donošenja odluka i slabljenja psihološke kohezije među snagama jedne države. U tom kontekstu, teorije neoklasičnog realizma naglašavaju upotrebu kombinacije tvrdih i mekih instrumenata od strane država kako bi povećale svoju relativnu prednost u geopolitičkoj konkurenciji, dok pristupi meke moći i pametne moći ističu važnost narativa, stvaranja slike i kontrole toka informacija u oblikovanju strateškog okruženja. S druge strane, u novijoj sigurnosnoj literaturi, pojam kognitivnog rata odnosi se na organizirane napore da se utječe na percepciju, prosudbu i procese donošenja odluka publike; područje u kojem širenje glasina i dezinformacija može imati važnu ulogu.
Historijska iskustva također pokazuju da takve taktike imaju dugu tradiciju u međunarodnim sukobima. U ratovima dvadesetog stoljeća propagandni aparati država više puta su koristili širenje netačnih vijesti o smrti ili smjeni vojnih zapovjednika kako bi oslabili moral protivničke strane. U digitalnom dobu, sa povećanjem brzine protoka informacija i širenjem društvenih mreža, ove vrste operacija utjecaja postale su znatno brže, šire i složenije. Zbog toga analiza takvih glasina nije važna samo za procjenu tačnosti ili netačnosti određene vijesti, već i za razumijevanje obrazaca informacionog rata u savremenom medijskom okruženju.
2. Analiza i dokazi
2.1. Procjena postojećih dokaza
Precizna procjena vjerodostojnosti jedne tvrdnje u uvjetima sigurnosne krize zahtijeva višeslojno ispitivanje informacionih izvora; uključujući međunarodne zvanične izvore, domaće izvore, kao i obrasce širenja informacija na društvenim mrežama. U studijama informacionog rata analitičari obično koriste metodu „preklapanja izvora“ (Source Triangulation) kako bi provjerili tačnost neke vijesti. Prema ovom pristupu, ukoliko neka tvrdnja nije istovremeno potvrđena u nezavisnim i vjerodostojnim izvorima, povećava se vjerovatnoća da je riječ o lažnoj vijesti ili psihološkoj operaciji. Analiza glasine o pogubljenju Esmaila Qa’anija također se može posmatrati upravo u tom okviru.
a) Međunarodni zvanični izvori
Prvi nivo procjene odnosi se na pregled uglednih svjetskih medija. Novinske agencije poput Reutersa, Associated Pressa, BBC-a i Al Jazeere obično primjenjuju stroge profesionalne standarde prilikom objavljivanja vijesti povezanih sa sigurnosnim i vojnim događajima. Ovi mediji prije objavljivanja osjetljivih vijesti obično potvrđuju informacije iz više nezavisnih i pouzdanih izvora; uključujući zvanične državne izvore, sigurnosne analitičare te terenske slike ili podatke. Pregled arhiva vijesti ovih medija pokazuje da nijedan od njih nije objavio izvještaj o pogubljenju generala Esmaila Qa’anija. U literaturi medijskih studija ovakva situacija se obično smatra važnim pokazateljem „početne nevjerodostojnosti vijesti“, jer u slučajevima kada se zaista dogodi važan sigurnosni događaj – posebno kada je riječ o visokom vojnom zvaničniku – veliki svjetski mediji obično reaguju u kratkom vremenskom roku.
Pored toga, nezavisni medijski analitičari i istraživači u oblasti regionalne sigurnosti, nakon pregleda podataka – uključujući slike i video-zapise objavljene sa komandnih sastanaka i zvaničnih događaja – nisu pronašli nikakav znak da se takav događaj dogodio. U mnogim sličnim slučajevima u savremenim ratovima, objavljivanje lažne vijesti postaje očigledno onda kada je nezavisni izvori ne mogu potvrditi; fenomen koji se u komunikacijskim studijama označava kao „praznina verifikacije medija“ (Verification Gap).
b) Unutrašnji i zvanični izvori Irana
Drugi sloj analize odnosi se na unutrašnje izvore u Iranu. Zvanični mediji i institucije povezane s vojnom strukturom Irana, uključujući medije bliske sigurnosnim i vojnim institucijama, brzo su demantirali ovu tvrdnju. U nekim slučajevima čak su objavljeni i video-zapisi prisustva generala Qa’anija na komandnim sastancima ili zvaničnim događajima, što je pokazivalo da on i dalje ostaje aktivan u komandnoj strukturi. U obavještajnoj analizi objavljivanje vizuelnih dokaza, uključujući vremenski označene video-zapise ili fotografije, smatra se jednom od uobičajenih metoda za opovrgavanje glasina. Takvi dokazi obično za domaću i međunarodnu publiku imaju ulogu „dokaznog signala“ (Evidentiary Signal) i mogu u velikoj mjeri oslabiti vjerodostojnost jedne glasine.
Ipak, u profesionalnim sigurnosnim analizama samo zvanični demanti ne smatra se dovoljnim; on se mora uporediti s drugim podacima i izvorima. U ovom konkretnom slučaju, zvanični demanti Irana preklapa se s izostankom potvrde u uglednim svjetskim medijima, što dodatno povećava vjerovatnoću da je riječ o neistinitoj tvrdnji.
c) Prostor društvenih mreža i obrazac širenja glasine
Treći, a možda i najvažniji nivo analize odnosi se na način širenja glasine u prostoru društvenih mreža. Analiza toka širenja ove vijesti pokazuje da je tvrdnja najprije objavljena na anonimnim nalozima na platformama poput Twittera i Telegrama, a zatim su je ponovo objavile neke male informativne web-stranice ili marginalni mediji. U studijama kognitivnog rata ovaj obrazac je poznat kao „slojevita difuzija dezinformacija“ (Layered Disinformation Diffusion). U ovoj metodi jedan narativ se najprije objavljuje iz nepouzdanih ili anonimnih izvora, a zatim se postepeno širi na društvenim mrežama kako bi se stvorila atmosfera nejasnoće i sumnje. Cilj ovog procesa nije nužno uvjeriti sve publike, već stvoriti informacionu neizvjesnost; na način da publika ne može lako razlikovati stvarnost od glasine.
Iz teorijske perspektive, takav obrazac je u skladu s konceptima psiholoških operacija (Psychological Operations) i kognitivnog rata (Cognitive Warfare). U tom okviru, širenje glasina o stanju vojnih zapovjednika može imati nekoliko ciljeva:
• stvaranje sumnje i nepovjerenja među publikom i analitičarima
• sugeriranje slike nestabilnosti u komandnoj strukturi
• skretanje pažnje medija sa stvarnih događaja na terenu
Stoga istovremena analiza tri informacijska sloja – međunarodnih zvaničnih izvora, domaćih izvora i obrasca širenja na društvenim mrežama – pokazuje da glasina o pogubljenju generala Esmaila Qa’anija nema vjerodostojnu informacijsku osnovu te je više u skladu s poznatim obrascima psiholoških operacija i širenja dezinformacija u savremenim ratovima.
2.2. Teorijska analiza
Za razumijevanje prirode i funkcije glasine o pogubljenju Esmaila Qa’anija potrebno je ovaj fenomen analizirati u okviru teorijskih promjena u oblasti sigurnosnih studija i savremenih ratova. U posljednjim decenijama strateška literatura pokazuje da se konkurencija među državama ne ograničava samo na vojnu i fizičku sferu, već su područja poput informacija, percepcije i kognitivnog prostora također postala glavna polja sukoba. U takvom okruženju širenje ciljano usmjerenih glasina o političkim liderima ili vojnim zapovjednicima može biti dio šire strategije utjecaja na perceptivno i psihološko okruženje protivničke strane. U tom kontekstu, najmanje tri ključna teorijska pristupa – informacioni rat, psihološke operacije i kognitivni rat – mogu pružiti odgovarajući okvir za analizu ovog fenomena.
a) Informacioni rat (Information Warfare)
Prvi teorijski okvir povezan s ovim pitanjem je koncept informacionog rata. U strateškoj literaturi, informacioni rat se odnosi na skup aktivnosti čiji je cilj postizanje prednosti u proizvodnji, kontroli i širenju informacija, a istovremeno izazivanje poremećaja u informacionom toku protivničke strane. U ovom pristupu informacije nisu samo alat koji podržava vojne operacije, već se same smatraju sredstvom moći i nezavisnim poljem konkurencije. Studije istraživača poput Martina Libickog i Herberta Lina pokazuju da informacioni rat može uključivati aktivnosti kao što su širenje dezinformacija, obmane, ometanje komunikacijskih mreža i upravljanje narativima (Lin, 2004). U ovom okviru, glasina o pogubljenju komandanta Snaga Quds može se smatrati primjerom informacionih operacija zasnovanih na širenju lažnih vijesti, čiji je cilj stvaranje nejasnoće u informacionom okruženju i slabljenje povjerenja u vojnu komandnu strukturu. Takve glasine mogu posebno u uvjetima napetosti ili krize povećati neizvjesnost među javnošću, pa čak i među nekim političkim elitama.
Sa strateškog stanovišta, širenje takvih informacija može imati dva cilja: prvo, stvaranje sumnje među domaćom publikom u stabilnost i koheziju komandne strukture; drugo, slanje perceptivnih signala stranim akterima o postojanju jaza ili krize u strukturi moći jedne države. Zbog toga je u mnogim savremenim sukobima kontrola toka informacija i upravljanje narativima postala jedna od ključnih dimenzija geopolitičke konkurencije.
b) Psihološke operacije (Psychological Operations – PSYOP)
Drugi analitički okvir za razumijevanje ovakvih glasina je koncept psiholoških operacija. U vojnoj literaturi, psihološke operacije se odnose na aktivnosti kojima se kroz širenje ciljano usmjerenih poruka nastoji utjecati na percepciju, osjećaje, stavove i ponašanje publike. U zvaničnim dokumentima Ministarstva odbrane Sjedinjenih Američkih Država, psihološke operacije se definišu kao alat za utjecaj na publiku neprijatelja, neutralne strane ili čak saveznike, kako bi njihovo ponašanje bilo usmjereno prema strateškim ciljevima (DoD, 2010). U ovom okviru, širenje glasina o stanju političkih lidera ili vojnih zapovjednika jedna je od uobičajenih taktika u psihološkim operacijama. Takve poruke se obično dizajniraju s ciljem slabljenja morala, stvaranja nepovjerenja i izazivanja osjećaja nestabilnosti među publikom. Na domaćem nivou, ove glasine mogu stvoriti atmosferu sumnje i zabrinutosti u javnosti; na međunarodnom nivou, cilj može biti predstavljanje države kao aktera pogođenog krizom ili nestabilnošću.
Što se tiče glasine o generalu Qa’aniju, obrazac njenog širenja – uključujući početak u medijima niske vjerodostojnosti, široko ponovno objavljivanje na društvenim mrežama i odsustvo bilo kakve zvanične potvrde – u skladu je s mnogim poznatim obrascima u psihološkim operacijama zasnovanim na glasinama. U takvim uvjetima, glavni cilj nije nužno potpuno uvjeravanje publike u istinitost vijesti, već stvaranje sumnje i nejasnoće u percepcijskom prostoru publike.
c) Kognitivni rat (Cognitive Warfare)
Treći i možda najopsežniji okvir za analizu ovog fenomena je koncept kognitivnog rata. U novijoj literaturi sigurnosnih studija, kognitivni rat se odnosi na organizirane napore da se utiče na način razmišljanja, prosuđivanja i donošenja odluka kod ljudi. Za razliku od informacionog rata, koji se uglavnom fokusira na kontrolu podataka i tok informacija, kognitivni rat direktno se usmjerava na mentalne i perceptivne procese publike. Istraživači poput Jana Arkile i Davida Ronfelda u svojim studijama o mrežnim ratovima i informacijskim sukobima pokazali su da u eri mreža prava moć leži u sposobnosti oblikovanja percepcija i narativa (Arquilla & Ronfeldt, 2001). U ovom okviru, čak i netačne informacije mogu imati stratešku funkciju, jer je glavni cilj promjena percepcija i mentalnih okvira publike, a ne samo prenošenje objektivne činjenice.
Na osnovu toga, glasina o pogubljenju komandanta Snaga Quds može se analizirati kao pokušaj utjecaja na percepciju publike o stabilnosti i koheziji komandne strukture Irana. Takve glasine nastoje stvoriti dojam da na najvišim nivoima odlučivanja ili vojne komande postoji jaz ili kriza. Čak i ako publika ne vjeruje u potpunosti ovoj tvrdnji, samo njeno iznošenje može promijeniti percepcijski i diskurzivni prostor oko teme.
Sveukupno, kombinacija ova tri teorijska pristupa pokazuje da širenje glasine o pogubljenju visokog vojnog zapovjednika može biti analizirano kao dio strategija informacijskog i kognitivnog utjecaja u savremenim ratovima. Informacioni rat fokusira se na upravljanje podacima i narativima, psihološke operacije nastoje promijeniti osjećaje i stavove publike, dok kognitivni rat nastoji oblikovati njihove mentalne i perceptivne okvire. U praksi, ove tri oblasti često djeluju kombinovano i sinergijski, koristeći skup informacijskih, medijskih i psiholoških alata za postizanje strateških ciljeva protivnika.
Zaključak
Analiza glasine o pogubljenju generala Esmaila Qa’anija pokazuje da se ovakvi narativi trebaju razumjeti u širem okviru informacionog rata, psiholoških operacija i perceptivne konkurencije u medijskom prostoru. U današnjem komunikacijskom okruženju, brzina protoka informacija i uloga društvenih mreža omogućavaju glasinama da brzo dosegnu široku publiku. Ipak, historijska iskustva pokazuju da mnoge od ovih glasina – posebno kada nemaju stvarnu osnovu – dugoročno gube svoju vjerodostojnost i često smanjuju povjerenje u izvore koji ih šire.
Tokom istorije savremenih sukoba, širenje glasina o smrti, smjeni ili uklanjanju političkih lidera i vojnih zapovjednika više puta je korišteno kao alat u psihološkim operacijama. U Drugom svjetskom ratu, propagandni aparati sukobljenih strana često su objavljivali netačne vijesti o smrti visokih zapovjednika ili raspadu komandne strukture protivnika; međutim, u mnogim slučajevima, kada je neistinitost ovih vijesti postala očigledna, njihov početni psihološki efekat brzo je opao. Kasnije, u ratovima i regionalnim krizama, slične glasine o političkim ili vojnim liderima ponavljale su se, ali su na kraju, zbog nedostatka vjerodostojnih dokaza, postepeno izlazile iz fokusa javnosti.
Ovo historijsko iskustvo pokazuje da uspjeh psiholoških operacija zasnovanih na glasinama u velikoj mjeri zavisi od reakcije medijskog okruženja i nivoa informacijske pismenosti publike. Što mediji i javnost pažljivije procjenjuju izvore i tačnost informacija, to je manja vjerovatnoća uspjeha ovakvih operacija. U stvarnosti, jedan od razloga neuspjeha mnogih glasina kroz historiju bio je taj što su ugledni mediji i profesionalni analitičari izbjegavali njihovo neosnovano ponovno objavljivanje.
U tom kontekstu, uloga javnosti i nezavisnih medija je posebno značajna, jer se u mnogim slučajevima ciklus ponovnog širenja i jačanja glasina oblikuje kroz nenamjerni odjek na društvenim mrežama i u medijima. Zbog toga, povećanje profesionalne osjetljivosti i unapređenje medijske pismenosti može biti jedan od najvažnijih faktora u smanjenju efekta ovakvih operacija.
Na osnovu toga, mogu se formulirati nekoliko preporuka za politiku kako bi se spriječilo upadanje u zamku glasina:
• Prvo, pridržavanje principa višestruke verifikacije izvora treba postati standard u medijskom radu. Nezavisni mediji i analitičari moraju prije ponovnog objavljivanja vijesti usporediti informacije s više vjerodostojnih i nezavisnih izvora, a u slučaju nedostatka potvrde, uzdržati se od objave. Ovaj pristup ne samo da sprječava širenje dezinformacija, već i jača profesionalni kredibilitet medija.
• Drugo, važno je razlikovati vijest, analizu i glasinu u sadržaju. U mnogim slučajevima, glasine se šire u obliku „analize“ ili „spekulacije“ i postepeno se prihvataju kao činjenice. Mediji moraju jasno razgraničiti potvrđene informacije od analitičkih pretpostavki kako bi spriječili ovakvu nejasnoću.
• Treće, pažnja na obrazac širenja vijesti može igrati ključnu ulogu u prepoznavanju glasina. Važne vijesti obično se prvo objavljuju u uglednim medijima ili zvaničnim izvorima, dok mnoge glasine počinju na anonimnim kanalima ili nepouzdanim izvorima, a zatim se šire društvenim mrežama. Prepoznavanje ovih obrazaca može pomoći analitičarima i publici da bolje procijene vjerodostojnost vijesti.
• Četvrto, jačanje medijske pismenosti u javnosti jedan je od najučinkovitijih alata za suzbijanje kognitivnih operacija. Edukacija u vještinama prepoznavanja vjerodostojnih izvora, procjene tačnosti informacija i razumijevanja tehnika psiholoških operacija može smanjiti ranjivost društva na lažne vijesti.
• Peto, profesionalna odgovornost nezavisnih medija igra važnu ulogu u upravljanju informacionim prostorom. Mediji koji ponovno šire glasine bez verifikacije nesvjesno doprinose jačanju informacionih operacija. Nasuprot tome, mediji koji objavljuju vijesti pažljivo i odgovorno mogu doprinijeti uspostavljanju profesionalnih standarda u medijskom okruženju.
Ekskluzivno PISjournal
