PISjournal – Na Zapadu policija progoni opozicione aktere čak i kad su hospitalizirani i to naziva „provođenjem zakona“. U Iranu se, međutim, policijska suzdržanost označava kao „krvavi obračun“. Ovaj namjerni dvostruki standard nije medijska greška; riječ je o organizovanoj cenzuri istine i ključnom elementu narativnog rata protiv Irana.
Posljednjih dana, usred raspršenih antiiranskih okupljanja širom Evrope, britanski lokalni mediji izvijestili su da je policija ulazila u bolnice kako bi uhapsila osobe povezane s narušavanjem javnog reda – ljude koji nisu bili naoružani niti su direktno napadali policiju, već su privedeni isključivo zbog izazivanja sigurnosnih poremećaja. Ipak, ova vijest je brzo nestala iz fokusa neprijateljskih medija.
Dok se takvi incidenti na Zapadu tretiraju kao rutinske mjere provođenja zakona, njihovo poređenje s prenaglašenim prikazima reakcija iranske policije razotkriva jasan i promišljen dvostruki standard.
Ako je nasilje na Zapadu onda je legitimno
U Sjedinjenim Američkim Državama policija ne samo da ima pravo upotrebe smrtonosne sile, već svake godine desetine ljudi izgube život u direktnim susretima s organima reda – podaci koje redovno potvrđuju nezavisne organizacije za ljudska prava. Ipak, u zapadnim medijskim narativima, ovaj nivo nasilja predstavlja se kao „provođenje zakona“.
I u Evropi se oštri policijski odgovori na protestna okupljanja široko prihvataju. Progon demonstranata do bolnica, momentalna hapšenja i stroge restrikcije ne prikrivaju se; naprotiv, prikazuju se kao znakovi državnog autoriteta. Zakon u tim zemljama je neumoljiv, čak i kada su demonstranti nenaoružani.
Iranska policija bez prava na upotrebu vatrenog oružja
Nasuprot tome, iranska policija djeluje pod strogim pravnim i operativnim ograničenjima koja upotrebu vatrenog oružja svode na krajnje izuzetne okolnosti. Nivo nasilnih sukoba policije u Iranu znatno je niži nego u mnogim zapadnim državama, ali ta činjenica nikada ne postaje naslov u neprijateljskim medijima.
Unutar dominantnog antiiranskog narativa, svaka mjera provođenja zakona automatski se označava kao „krvava represija“, čak i kada se oružje ne koristi i kada su sami policajci žrtve nasilja. Činjenice su ovdje irelevantne; presudno je konstruisati mračnu sliku za medijsku potrošnju.
Dvolična opozicija i logika cijene
Posebno je zanimljivo to što ove iste antiiranske grupe u potpunosti razumiju „logiku cijene“ kada djeluju u inostranstvu. Monarhisti i drugi zagovornici promjene režima vrlo dobro znaju šta znači suočiti se sa zapadnom policijom – od trenutnog hapšenja do krivičnih dosjea i dugoročnih pravnih posljedica.
Ipak, kada je riječ o Iranu, oni otvoreno podstiču nasilje protiv policije, pa čak i ubistva pripadnika sigurnosnih snaga na društvenim mrežama. Zašto? Zato što su uvjereni da zapadni medijski aparati neće osuditi takvo nasilje nad iranskom policijom, već će ga prikazati kao „opravdano“ ili čak „herojsko“.
Narativni rat i projekat destabilizacije
Iza ovakvog medijskog okruženja ne stoji tek političko neslaganje, već jasan i svjestan projekat destabilizacije. U tom okviru, institucija zadužena za javnu sigurnost mora se pretvoriti u neprijatelja naroda, dok se uličnom nasilju daje moralni plašt.
Kada zemlja poput Irana postane meta psiholoških operacija, čak se i teroristički napadi opravdavaju unutar iste narativne logike – kao da je sama nesigurnost legitimno sredstvo političkog pritiska. U tom trenutku mediji prestaju informirati i postaju oružje.
Stvarnost je jednostavna: zakon je strog svuda, ali se narativi oblikuju prema moći. Zapadna policija, uprkos otvorenom nasilju, prikazuje se kao simbol reda, dok se iranska policija, uprkos suzdržanosti, predstavlja kao instrument represije. Ova kontradikcija ne proizlazi iz razlika u zakonu, već iz rata narativa – rata u kojem je istina prva žrtva.
