Dr. sc. Tarik Kulenović
PISjournal – Zemlja cedrova… Baš izlizana fraza. Toliko je razaranja prošlo preko Libanona da je pitanje ima li uopće u njemu čitavog drveta, kamoli visokog cedra.
Šta ustvari znamo o Libanonu? Znamo li išta? Osim što je to zemlja pored Izraela, puna drveća Cedrova. Iz nje je pjesnik Halil Đubran. I? Je li to sve? George Clooney je u filmu Syriana dobio savjet: Ako hoćeš u Libanon prvo pitaj Hezbollah za dozvolu. U Libanonu postoji i ta Božja partija. Taj Hezbollah. Je li zbilja toliko moćan? Na tom komadiću zemlje? U čemu je stvar? Na netu postoje fotografije libanonske zlatne mladeži kako se voze u nekom bijesnom kabrioletu po ruševinama Bejruta odmah poslije rata.
Ima i fotografija kad je u Bejrutu eksplodiralo skladište gnojiva 2020.godine i raznijelo skoro pola grada. Jučer dom, danas ruševina, Dežurni dušebrižnici su u tome odmah tražili terorizam, a ispalo je nestručno skladištenje i ljudska pohlepa. Vlasnici su nezainteresirani za sigurnost gomilali i gomilali gnojivo od kojeg u Americi domaći teroristi u kućnoj radinosti prave eksploziv. I zaboravili na njega. Uskladišteno je, nikome ne smeta. Gnojivo doseglo kritičnu masu, eksplodiralo, a govna su se, stvarno i metaforički, razletjela po cijelom gradu.
Libanon je stara zemlja. Vrlo stara. Postojala je i prije Biblije i prije Rimskog carstva. Poznata po drvu cedru, stiješnjena između mora i sirijske pustinje. Od tog su drva Feničani pravili galije koje su stoljećima nepobjedive vladale Sredozemljem. Usudili su se ploviti i iza Heraklovih stupova, današnjeg Gibraltara, na otvoreni ocean. Možda su doplovili i do Engleske.
Pobijedili su ih Rimljani. Prvo su stalno gubili u pomorskim bitkama, a onda su imali sreće. Našli su nasukanu kartaginjansku galiju i kopirali je do detalja, uvodeći i važnu novost, pokretne mostove koji su im omogućili da pređu na neprijateljski brod i bore se kao na kopnu, u čemu su bili nepobjedivi. Jedna od tih bitaka igra značajnu ulogu i u filmu Ben Hur.
Iz Libanona Feničani su osnivali kolonije, na Siciliji, u Španjolskoj i u sjevernoj Africi. Nama je najpoznatija Kartaga. Još smo u školi učili, Rimljani su toliko mrzili Kartažane zbog njihove slobode i bogatstva da su, kad su nakon 200 godina rata i straha od Hanibala pred vratima, kojeg su napokon pobijedili, prebacili vojsku u Sjevernu Afriku, pred Kartagu i osvojili grad. Protivno rimskom običaju, pobili su sve stanovnike kojih su se dokopali, grad potpuno srušili i uništili, a gradsku površinu preorali. Iza pluga su išli rimski svečenici i bacali najgore i najstrašnije kletve da tu više nikada ništa ne naraste, kamoli grad. Tako da danas skoro sve što znamo o Kartažanima, znamo iz rimskih izvora. A prema njima bili su odvratna vrsta ljudi. Klanjali su se bogu Baalu i žrtvovali mu novorođenčad i bebe za uspješnu žetvu i plovidbu.
Tako su okončani dani najveće feničke slave. A koljevka njihove civilizacije, Libanon, nastavio je da postoji. Gradovi poput Baalbeka, Sidona i Tira nastavili su postojati mijenjajući vladare. Libanon je bio dio Sirije, osmanske provincije do kraja Prvog svjetskog rata.
Osmansko je carstvo taj rat provelo na strani sila koje su ga izgubile. Carstvo se raspalo a sile pobjednice, Velika Britanija i Francuska raskomadale su ga na dijelove. Libanon je postao francusko mandatno područje, a nakon 2.svjetskog rata i samostalna republika. Stvaranjem republike uveden je sustav prema kome je predsjednik republike kršćanin, premijer sunit, a predsjednik parlamenta šiit. Libanon se fokusirao na bankarstvo i turizam, u kaosu Bliskog istoka prosperirao je kao oaza mira, zbog blagostanja tepano mu je kao Parizu Bliskog istoka.
Oaza mira u blagostanja na vječno turbulentnom Levantu i Bliskom istoku. I onda helač. Američki su se marinci još 1958.godine iskrcali u Bejrutu, djelujući smirujući sukobe. I trajalo je to do 1975.godine. Za početak najlakše je okriviti Palestince. Nakon što su protjerani iz Jordana, primljeni su u Libanonu. Uz civile izbjeglice došli su i vojnici, kao i politička struktura. Palestincima je dozvoljena autonomija zahvaljujući kojoj su de facto postali država u državi, remeteći složenu i osjetljivu političku strukturu društva. Nekadašnja kršćanska većina postajala je manjina.
I onda je počelo. Kršćanski falangisti su napali prvi 1975.godine autobus sa muslimanima civilima, a sukob je ekalirao uvlačeći postupno sve više aktera u sukob. Najjači otpor pružio im je PLO, tada najbolje organizirana skupina koja se udružila s drugim muslimanskim sunitskim grupacijama, i šiitskom milicijom Amal, dok su se kršćani okupljali oko falangista. Muslimanima su se pridružili komunisti i progresivne grupe koje je podržavao SSSR, dok je pobornike statusa quo i konzervativce podržavao SAD i zapadnoeuropske vlade.
U kaosu rata Libanon je bio utočište i brojnim europskim radikalnim, terorističkim skupinama koje su tamo nalazile utočište i imali poligone za obuku. Iz filmova najpoznatija nam je libanonska faza skupine Bader-Mainhof, njemačkih lijevih ekstremista. Tragovi njihovih operacija vode do Bejruta, kao i palestinske skupine Crni rujan, odgovorne za napad i smaknuće izraelskih sportaša na Olimpijadi u Munchenu 1972.godine. Ta je akcija pokrenula izraelsku odmazdu u kojoj su likvidirani vođe Crnog rujna u Europi i Africi, no nije stalo na tome. Palestinci, u suradnji sa Bader Mainhof, izvodili su brojne otmice europskih političara i uglednika. Najpoznatija je otmica ministara zemalja proizvođača nafte, OPEC-a u Beču 1975.godine.
Te su akcije bile su posljedica libanonskog građanskog rata koji se tako prenosio i u Europu, a nakon Vijetnamskog rata, stvorio je krvavo europsko desetljeće. Brutalnost libanonskog građanskog rata doživjela je svoj vrhunac izraelskom intervencijom 1982.godine kada je izraelska vojska (IDF) ušla u Libanon i došla do Bejruta. Proklamirana svrha intervencija bila je eliminacija PLO i osiguranje izraelske južne granice. Nakon teških borbi, Izrael je uspio u svom naumu i snage PLO su pod nadzorom UN relocirane u Libiju. Najstravičnija posljedica izraelske intervencije bilo je što je izraelska vojska propustila snage libanonskih kršćanskih falangista kroz svoje redove. Falangisti su potom izvršili masakr civila u izbjegličkim logorima Sabra i Shatila u Bejrutu i tako pokazali kako će suvremeni Izrael djelovati prema starosjediocima.
To je prva prekretnica u svjetskom doživljaju Izraela. Do tada shvaćani kao vjećne žrtve i amnestirani od svake krivnje pokazali su se prvi puta javno kao siledžije i zločinci koji ne prezaju ni od najgorih nedjela, ništa bolji od njihovih omiljenih krivaca za sve, nacističke Hitlerove Njemačke.
U narednim godinama na vidjelo izlaze zločini koju ta zemlja aparthaida čini nad starosjediocima Palestincima, politika etničkog čiščenja i suprematizma, rasne mržnje i spremnosti na zlodjela svake vrste. Po prvi put se i izraelska javnost probudila tražeći povratak izraelske vojske iz Libanona, a svijet je vidio za kakva je zla je Izrael sposoban.
Izraelska intervencija je dovela i do intervencije američke 6.flote i iskrcavanja američkih marinaca i francuskih padobranaca kao mirovnih snaga u Bejrutu. No dovela je i do nečeg drugog. Šiitska zajednica koja je živjela na marginama libanonskog društva, trudeći se ne upletati u građanski rat, se probudila i pokrenula proces povratka Libanona Libanoncima.. U osnovi, krivo je pogrešno skretanje. Izraelska vojna kolona je tijekom obilježavanja Ašure pogrešno skrenula i umjesto da zaobiđe grad ušla u njegovo središte gdje su šiiti obilježavali Ašuru.
Došlo je do sukoba koji je završio sa više žrtava. Taj rijetko spominjani sukob pokrenuo je akcije Hezbollaha protiv okupacijskih snaga, uključujući i bombaše samoubojice. Oko 300 američkih marinaca i oko 80 francuskih padobranaca poginuli su u napadima Hezbollaha. Ti činovi očaja toliko su uplašili međunarodne snage da su se povukle iz Libanona. Iz Libanona se povukla i izraelska vojska, osim iz tampon zone uz južnu granicu gdje je formirana tzv.Vojska južnog Libanona, kvislinška formacija u službi Izraela. Ulazak sirijske vojske na mjesto PLO-a, uz oslobodilačke akcije Hezbollaha pridonio je smirivanju sukoba koji je napokon okončan 1989.godine sporazumom iz Taifa pod pokroviteljstvom Arapske lige. Libanonski je parlament u martu 1991.godine je donio zakon o oprostu kojim su pomilovani svi politički zločini počinjeni u ratu, a u maju iste godine raspuštene su sve naoružane frakcije koje su djelovale u Libanonu osim Hezbollaha.
Libanonske oružane snage se polako obnavljaju, no upitna je njihova stvarna moć i snaga. Izraelska propagandna mašinerija stalno spominje kako je Hezbollah pod pokroviteljstvom Irana želeći time prikriti činjenicu kako je taj oslobodilački pokret nastao zbog izraelske okupacije i ogromnu vojnu pomoć koju Izrael redovno dobija od SAD. No, da nije bilo izraelske agresije, pitanje je bi li bilo Hezbollaha.
Hezbollah je kao najveća i najbolje organizirana vojna skupina nastavila borbu protiv izraelske okupacije. Do kraja 1990-ih uspio je izbaciti okupacijsku izraelsku vojsku iz Libanona u skladu s rezolucijom 425 UN-a, osim sa Shebaa farmi. Sukob formalno nikad nije završen zbog odbijanja Izraela da se u potpunosti povuče sa tog teritorija, prizna krivicu za masakre i plati ratnu odštetu.
Nakon rata, a prije rata u raspadajućoj Jugoslaviji u medijima je osvanula i jedna crtica, pismo libanonskih studenata Jugoslaviji u kojoj nas se pozivalo da ne ratujemo jer oni su prošli iskustvo rata i znaju da rat nije nikome donio ništa dobro. No rat se u bivšoj Jugoslaviji zahuktavao i nitko nije poslušao savjet studenata. Krvave ratne godine rata za jugoslavensko naslijeđe su stvorile današnje stanje, a Libanon je utonuo u mir i zaborav.
Prekogranične razmjene vatre Izraela i Hezbollaha dovele su do novog izraelsko – libanonskog rata 2006.godine. Povod je bio otmica izraelskih vojnika zbog čega je izraelska vojska ušla u Libanon.
Pretpostavlja se kako je Hezbollah izvršio napad kako bi smanjio izraelski pritisak na Gazu koju je tada Izrael intenzivno granatirao dva tjedna. Rat je trajao mjesec dana, a Izrael je angažirao oko 30 tisuća vojnika. Tri ključne bitke posljednjeg dana rata, kod mjesta Al – Khiham, kod mjesta Marjaoun i za brijeg Wadi Saluki, u kojima je izraelska vojska pretrpila teške gubitke, primarno u tenkovima, uvjerile su izraelsko vodstvo da ne mogu dobiti rat te su pristali na primirje i povukli se iz Libanona.
No, mir je prekinut 4.augusta 2020.godine kada je eksplozija amonijum nitrata godinama uskladištenog i zaboravljenog u bejrutskoj luci razorila preko pola Bejruta, te ubila preko 200 ljudi. Po jačini to je bila najveća nenuklearna eksplozija, odmah iza nuklearnih bombi detoniranih u Hirošimi i Nagasakiju 1945.godine.
Prve su reakcije bile teorije o terorističkom napadu, no istraga je pokazala kako su nestručno skladištenje, u kombinaciji pohlepe i korupcije doveli do tragedije.
Povremene razmjene paljbe i raketiranja nastavila su se na izraelsko-libannskoj granici i ovo desetljeće. Eskalirala su ove godine genocidnim napadom izraelske vojske na Gazu. Povod, Hamasov upad u Izrael 8.oktobra 2023.godine u kojem je poginulo 1147 Izraelaca po izraelskim podacima izazvao je izraelski odgovor – napad na pojas Gaze u kojem je do sada ubijeno oko 18 tisuća Palestinaca.
Rat je prekinuo saudijsko izraelske pregovore o normalizaciji, poznate kao Abrahamski sporazumi i dovelo do uključivanja Hezbollaha i Jemena u sukob. Izraelsko sadističko iživljavanje nad Gazom je najduži rat koji je Izrael vodio u svojoj povijesti i rat u kojem ima sve manje šansi za pobjedu.
U njemu padaju svi dosadašnji narativi o Izraelu koji je žrtva koja ima pravo da se brani, a pokazuje se Izrael kao pravi nasljednik Hitlerove nacističke Njemačke i apartheida bjelačke Južnoafričke republike. U rušenju izraelskog narativa žrtve sudjeluje, preko Hezbollaha, i Libanon potvrđujući činjenicu kako u zemlji Cedrova još dugo neće biti mira.
Ekskluzivno PISjournal
