Osman Softić   separatističke 

Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.

PISjournalU posljednje vrijeme, jedina muslimanska nuklearna sila i druga najmnogoljudnija muslimanska zemlja na svijetu, Pakistan, potresena je višestrukim krizama.

Političke, ustavne i finansijske krize, pored prirodne katastrofe (poplave koje su prošle godine nanijele ogromnu štetu pakistanskoj ekonomiji i dobrobiti građana, a posebno prirodnom okruženju) samo su vrh ledenog brijega u odnosu na kontinuiranu sigurnosnu krizu. Bivši premijer Imran Khan, vjerovatno najpopularniji politički lider u novijoj historiji Pakistana, čija je politička stranka, pakistanski Tehreek-e-Insaf (PTI – Pakistanski pokret za promjene), zbačena s vlasti pod sumnjivim i još uvijek nejasnim okolnostima, prije nego što mu je istekao mandat.

Khanova vlada je zbačena kao rezultat sinhronizovanog djelovanja vojske i parlamentarne koalicije brojnih stranaka u dosluhu sa pravosuđem. Imran Khan je od tada nekoliko puta hapšen i puštan na slobodu i procesuiran je za niz navodnih krivičnih djela zloupotrebe položaja. Očigledno je, prema nekim analitičarima, da se pakistanski vojni establišment želio riješiti Imrana Khana jer je postao prevelika prijetnja ukorijenjenim interesima vojske, koja se u Pakistanu smatra “državom u državi”. Bez podrške i blagoslova vojnog establišmenta, nijedna politička opcija, bez obzira na svoju popularnost i demokratski legitimitet, ne može biti izabrana na vlast u Pakistanu, a ako kojim slučajem prođe, ne može samostalno vladati ukoliko dođe u sukob sa interesima vojnog establišmenta. Čak je i sam bivši premijer Khan došao na vlast uz blagoslov Glavnog štaba. Međutim, u trenutku kada je došao u sukob sa tadašnjim načelnikom Generalštaba pakistanske vojske, generalom Qamarom Javidom Bajwom, Khan je morao odstupiti.

Politička opcija bivšeg premijera, koji se proslavio kao najbolji igrač kriketa na svijetu, a koji se kao opozicionar više od dvije decenije borio za demokratske promjene u Pakistanu, postala je previše prijeteća, kako za vojsku, tako i za tradicionalne političke opcije koje su decenijama vladale Pakistanom (davno uspostavljene porodice Šerif i Bhutto-Zardari), kao i za ultrakonzervativni islamski politički establišment predvođen partijama Jamaat Islami  i  Jamaat Ulema Islami, od kojih nijedna nema mnogo političkog utjecaja, ali se po pravilu drže na strani vojske i tradicionalnih stranaka pakistanskog feudalnog establišmenta. Muslimansku ligu Nawaz (MLN) osnovali su bivši premijer Nawaz Šerif i Pakistanska narodna partija (PPP), koju je vodio njen osnivač, bivši premijer Zulfikar Ali Bhutto koji je ubijen, a kasnije je predvodila njegova kćerka Benazir, koja je također ubijena u terorističkom napadu a sada je predvodi njen sin Bilawal. Vjeruje se da je Benazirinu smrt orkestrirala vojska zajedno s ekstremnim islamističkim terorističkim elementima. PPP danas vodi Bilawal Zardari Bhutto, najnoviji ministar vanjskih poslova, sin Benazir Bhutto.

Ono što je posebno karakteristično za Imrana Khana i njegovu bivšu vladu su spekulacije da je, kako je sam pokušao da dokaže, morao biti smijenjen na zahtjev Washingtona, jer je prešao takozvanu “crvenu liniju” dozvoljenih poteza kada je ušao u domen vanjske politike i bezbjednosti. Navodno, Washington nije bio zadovoljan što je Khan posjetio Moskvu i sastao se s ruskim liderom Vladimirom Putinom prije ruske agresije na Ukrajinu, te što se dogovorio s ruskim liderom da kupuje ruske energente po sniženim cijenama kao i žito što je ustvari bio pokušaj vlade da riješi pitanje nestašice hrane u zemlji.

Pakistanska vojska i drugi elementi duboke države i ukorijenjenog političkog establišmenta decenijama su gajili bliske odnose s Washingtonom i ti odnosi nikada nisu prekinuti, bez obzira na smanjenu stratešku vrijednost Pakistana za američku politiku, koja je tokom Hladnog rata sa Sovjetskim Savezom bila na ključnoj poziciji u južnoj Aziji, zbog činjenice da je Indija kao nesvrstana zemlja imala bliske odnose sa Moskvom.

Tokom protekle decenije i više, globalni geopolitički odnosi su se promijenili, kao i američki neprijatelji. Danas je Indija najvažniji strateški partner Washingtona u južnoj Aziji, a u budućnosti će se povećati vrijednost i cijena Indije u američkim očima. Pakistan stoga više nije strateški važan za Ameriku kao što je nekada bio. Drugim riječima, Amerikanci su odlučni pustiti Pakistan niz vodu, posebno zbog pakistanskih strateških odnosa s Kinom,koja je njegov pogranični susjed. Stoga je pakistanski establišment, predvođen vojskom, požurio da se riješi Imrana Khana i njegove vlade kako bi poboljšao svoj položaj u očima Amerikanaca. Pakistanski vojni generali željeli su sačuvati ono malo ugleda i hladnoratovskih veza koje su im još ostale u Washingtonu. Naravno, ne treba zaboraviti ni domaće prilike, rivalstva i niz pitanja koja su odredila i sudbinu Imrana Khana.

Međutim, nova pakistanska vlada, koja djeluje već neko vrijeme i koju čini složena koalicija ideološki nepomirljivih političkih opcija, jednostavno se ne bi mogla formirati i ne bi mogla postojati bez pritiska i podrške vojske koja djeluje iza kulisa. Dakle, politički procesi protiv Imrana Khana i njegovih saradnika jasno su motivisani naporima vlasti da iz političke trke eliminišu najpopularniju političku demokratsku snagu, onu PTI, na način da diskredituju njenog lidera Imrana Khana i njegove najbliže saradnike. Teško je sa sigurnošću predvidjeti kako će se to odraziti na predstojeće parlamentarne izbore. U Pakistanu je sve moguće i ne treba isključiti mogućnost Khanovog povratka na političku scenu, ali će to zavisiti od ishoda sudskog postupka koji se vodi protiv njega. Moguće je čak i da vojska direktno preuzme vlast državnim udarom, ali za vojsku to u ovom trenutku nije bitno i generalima je lakše da djeluju iz pozadine, pod uslovom da civilna vlast ne ugrožava interese vojske.

Okosnicu post-Khanove vlade čini široka koalicija, među kojima dvije vodeće stranke pakistanskog establišmenta predstavljaju feudalne interese dviju najbogatijih i najutjecajnijih porodica, uz pomoć islamističkih snaga, suočene su s ozbiljnim izazovima s kojima se Pakistan suočava. Analitičari smatraju da se Pakistan nikada prije nije suočio s tako složenom krizom koja se ogleda u više domena. Pored političke borbe, ustavna kriza, koja je na kraju prevaziđena, a ekonomska ili finansijska kriza je na neki način ublažena postizanjem sporazuma sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) o izdvajanju dodatnih sredstava za refinansiranje duga, nadležni organi u Islamabadu se i dalje moraju suočiti s ozbiljnim pitanjem terorizma i separatizma, koji prijete da Pakistan učine nefunkcionalnom ili čak “propalom državom”.

Naime, separatistički pokret pakistanske etničke belučke manjine, u geografski najvećoj pokrajini Belučistan, počeo je da sklapa savez sa paštunskim pokretom (Tehreek-i-Taliban Pakistan– TTP), terorističkom organizacijom koja se zalaže za za formiranje posebne države islamističkog emirata ili (Paštunistan) na sjeveru Pakistana. Posljednjih mjeseci, prema analizama sa terena u Belučistanu, sve je uočljivija povezanost pakistanskih talibana sa separatistima provincije. Treba napomenuti da se radi o dva različita pokreta. TTP je izrazito islamistički po ideologiji, dok su separatisti iz Belučistana sekularističke orijentacije. Zajedničko djelovanje ova dva pokreta posljednjih mjeseci predstavlja ozbiljnu prijetnju centralnoj pakistanskoj državi i vojsci, ali ugrožava i kineske ekonomske interese u Pakistanu, posebno u provinciji Belučistan, gdje Kina modernizuje luku Gwadar. Osim toga, dobar dio infrastrukturnih projekata koje Kina i Pakistan sprovode u okviru CPEC projekta prolazi kroz ovu provinciju.

Pakistanska vojska je 12. jula 2023. izgubila 12 svojih vojnika u dva teroristička napada u Belučistanu, za koje je odgovornost preuzeo Tehreek-e-Jihad Pakistan, ogranak Tehreek-i-Taliban Pakistan (TTP). To je najveći gubitak trupa u 2023. do sada. Pored ovoga, u posljednje vrijeme zabilježeno je i desetine drugih napada od strane pobunjenika separatista Beluča. Prema ‘Pakistan Security Report 2022’ kojeg je objavio Pakistanski institut za mirovne studije u Islamabadu, pobunjeničke grupe Balochistan Liberation Front i Balochistan Liberation Army (BLA) izvele su 71 napad samo u 2022. godini. Navedeni napadi su uglavnom bili usmjereni protiv snaga sigurnosti i vojnog osoblja. To uključuje incidente unutar i izvan Belučistana, kao što je samoubilački napad koji je izvela BLA u aprilu 2022. Ovaj napad je bio usmjeren protiv kineskog akademskog osoblja na univerzitetu u Karačiju. U međuvremenu, pakistanske vojne snage stacionirane u Belučistanu tvrde da se bore protiv „zavjera koje finansiraju strane zemlje“. Hapšenje izvjesnog Kulbhushana Jadhava, navodnog indijskog obavještajnog agenta u Belučistanu, 2016. godine navodi se kao dokaz da su tvrdnje pakistanskih vlasti vjerodostojne.

Pakistanska vojska je uključena u intenzivne protivpobunjeničke operacije u Belučistanu od 2006. godine, a sama separatistička pobuna u ovoj provinciji datira iz 1948. godine, kada se jedan broj etničkih Beluča usprotivio ujedinjenju njihove pokrajine sa novom nezavisnom državom Pakistan. Tokom protekle decenije, pakistanske antisecesionističke operacije u Belučistanu su intenzivirane. Kritičari pristupa pakistanske vlade žale se da vlada u Islamabadu nije uspjela ozbiljno da se pozabavi osnovnim uzrocima separatističke pobune, odnosno zahtjevima naroda Beluča da im se omogući veća kontrola nad eksploatacijom bogatih prirodnih resursa njihove provincije i da veći dio vlasti, kao i zbog navodnog pretjeranog oslanjanja države na upotrebu oružane sile u nastojanjima da uguši pobunu etničkih Beluča.

Ova situacija je dovela do povećanja militarizacije u Belučistanu. Na primjer, pakistanska vojska je 2016. formirala specijalnu sigurnosnu formaciju od 15.000 vojnika za zaštitu projekata Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC). Veliki broj njih stacioniran je upravo u Belučistanu, uključujući jedinice koje štite radove na razvoju luke u Gwadaru. Sve veće vojno prisustvo je raspoređeno pored privatnih milicija koje predvode prodržavne lokalne milicije koje imaju tendenciju da kontrolišu i potiskuju populaciju Beluča, posebno one za koje se sumnja da favorizuju separatističke ciljeve.

Pakistanska država, kao što je obaveza svake države, bori se da kontroliše separatističko nasilje uprkos masovnoj militarizaciji, ali se takva strategija, barem za sada, pokazuje neefikasnom u teritorijalno najvećoj provinciji ove zemlje.

Pakistanska država trenutno je suočena s tri odvojena rata u pokrajini, dugotrajnom tihom separatističkom pobunom, rastućom islamističkom militantnošću i vojnim operacijama protiv pobunjenika.

Ono što je posebno problematično za Pakistan je činjenica da u posljednje vrijeme dolazi do sve veće sinergije i približavanja interesa, pa čak i savezništva između pobunjenika Beluča i islamističkih militantnih grupa (uglavnom Paštuna) koje s njima ne dijele istu ideologiju.

Tim za analitičku podršku i praćenje sankcija Vijeća sigurnosti UN-a u izvještaju iz februara 2023. navodi da je TTP prošlog ljeta objavio odluku da se pridruži brigadama BLA. Naime, Brigada Majeed je elitna jedinica BLA, odgovorna za izvođenje samoubilačkih napada. Pakistanski nevidljivi rat u Belučistanu se intenzivirao ne samo zato što država nije uspjela adekvatno da se pozabavi, a kamoli da riješi, korijenske uzroke separatističke pobune, već i zbog toga što se država isključivo oslanja na prekomjernu upotrebu sile, smatraju aktivisti za ljudska prava.

Kada su Sjedinjene Države izvršile invaziju na Afganistan kako bi porazile talibane 2001. godine, Belučistan je postao njihovo utočište. Quetta, glavni grad Belučistana, postao je sjedište takozvane “Quetta Shura” talibanskog vodstva u egzilu. Afganistanski talibani više nemaju sjedište u ovom gradu, jer su se vratili u Kabul nakon povlačenja SAD-a 2021. godine. Uprkos tome, TTP ponovo oživljava u Pakistanu, nakon povratka afganistanskih talibana na vlast u Kabulu. TTP je također proširio svoj uticaj u Balučistanu, sa svog tradicionalnog uporišta u sjeverozapadnom Pakistanu u provinciji Khyber Pakhtunkhwa, oblasti koja je ranije bila poznata kao provincija sjeverozapadne granice. Čini se da TTP vješto uspijeva kapitalizirati široko rasprostranjeno nezadovoljstvo etničkih Baluča, marginalizirane manjine u Pakistanu, te koristi priliku za intenziviranje rata protiv Pakistana, s ciljem stvaranja minijaturnog tzv. Islamskog Emirata, prema talibanskoj interpretaciji islama. Jedan od efekata ove rastuće islamističke militantnosti svakako bi se mogao prepoznati u naglom porastu nasilja nad šiitskim muslimanima u Belučistanu, kao i drugim vjerskim manjinama.

Iako je pobuna Beluča sekularne prirode, a TTP izrazito islamistička grupa, ne može se isključiti mogućnost njihovog približavanja. Belučki separatisti godinama djeluju iz Afganistana i pronašli su pogodno utočište preko granice. TTP je nedavno pokušao da pridobije narod Belučistana kroz emocije, koristeći video zapise kako bi pokrenuo pitanje “nestalih osoba” za koje se vjeruje da su ih na silu odvele pakistanske snage kao kolateralnu štetu sukoba sigurnosnih snaga sa separatistima. Budući da se pobunjenici TTP-a i Belučistana bore protiv istog neprijatelja, njihov savez se smatra opravdanim.

Zajednički neprijatelj spomenute dvije odmetničke grupe u Pakistanu, koje se nasilno bore za svoje ciljeve, nije samo Pakistan već i Narodna Republika Kina.

Za pobunjenike iz Belučistana Kina predstavlja svojevrsnu modernu verziju „britanske kolonijalne istočnoindijske kompanije“, koja danas navodno eksploatiše resurse Belučistana, bez ikakve koristi za lokalno stanovništvo. Kineske kompanije eksploatišu mineralne resurse Belučistana (ova provincija je poznata po rudnicima zlata i drugim plemenitim metalima), a proširena luka Gwadar je kamen temeljac Kinesko-pakistanskog ekonomskog koridora (CPEC).

Pokret za prava Gwadara, koji je nastao 2021. godine, organizirao je niz narodnih protesta u lučkom gradu. Pokret posebno cilja na kineske kompanije koje navodno ilegalno pecaju u vodama koje tradicionalno pripadaju lokalnom narodu Beluča. S druge strane, prema narativu koji širi TTP, Kina je država koja vrši represiju nad muslimanima na svojoj teritoriji.

Prema pojednostavljenom i ekstremnom obrazloženju ove terorističke grupe, “džihad protiv Kine je stoga opravdan”. U gađanju kineskih interesa u Pakistanu, TTP pobunjenike i sekularne belučke separatiste direktno ili indirektno podržava treća teroristička organizacija, takozvana Islamska država provincije Horasan, koja također Kinu doživljava kao neprijatelja islama, a time i svog rivala. Sama činjenica da se pakistanska država bori da kontroliše separatističko nasilje, uprkos masovnoj militarizaciji Belučistana i Pakistana uopšte, ukazuje na granice njenih mogućnosti u toj provinciji.

Više nacionalnih, transnacionalnih i regionalnih igrača danas se bori za kontrolu, uticaj i resurse u Belučistanu, dodatno ugrožavajući mir u ovoj provinciji. Pakistan je 2010. godine uveo 18. amandman na Ustav Pakistana, prenoseći većinu administrativnih, zakonodavnih i finansijskih ovlasti sa savezne vlade na provincije, čineći zemlju prilično decentraliziranom, barem na papiru. Međutim, neki ozbiljni akademski kritičari pakistanske politike smatraju da nigdje ova prevlast nije bila manje efikasna u praksi nego u Belučistanu.

Ovu ustavnu odluku navodno je poništila stalna dominacija vojske u ovoj pokrajini. Vojska ima takvu moć da čak igra odlučujuću ulogu u formiranju pokrajinske vlade, promovišući i podržavajući odabrane političke grupe. Kao primjer takvog utjecaja navode Balochistan Awami Partiju (BAP), koja je formirana neposredno prije općih izbora 2018. godine, a koja je pobijedila na regionalnim izborima u Belučistanu i uspostavila svoju vlast u pokrajini, marginalizirajući sve ostale nacionalističke stranke.

Ovaj metod se navodno koristio decenijama kao dobro isproban obrazac dominacije i manipulacije od strane centralnih vlasti i establišmenta za održavanje kontrole nad Belučistanom. Kritičari smatraju da se takva praksa mora promijeniti kako bi se omogućili slobodni izbori koji bi generirali pojavu istinski autentičnog demokratskog rukovodstva. Samo bi demokratski izabrano rukovodstvo pokrajine moglo preuzeti stvarnu odgovornost i obračunati se sa separatistima.

Analitičari smatraju da predstojeći opći izbori u Pakistanu pružaju šansu za takvu promjenu, ali su istovremeno pesimistični da će ona biti iskorištena. Još jedan prijedlog za stabilizaciju Belučstana koji su predložili neki akademici u Pakistanu je demilitarizacija, za koju smatraju da je neophodna, ne samo u smislu okončanja vojnih operacija kako bi se otvorio put mirovnim pregovorima, već i okončanja miješanja vojske u ekonomske projekte provincije.

Osim toga, da bi iskorijenila islamističku militantnost, pakistanska država bi, prema kritičarima pakistanskog establišmenta, morala iz temelja promijeniti svoju politiku koketiranja s talibanima, kritizirajući naviku pakistanskih vlasti, posebno vojske, koja uporno insistira o razlikovanju između “dobrih talibana”, koji, navodno, mogu biti prednost, i “loših talibana”, koji se moraju iskorijeniti.

TTP i njeni različiti ogranci crpe podršku i inspiraciju od afganistanskih talibana. Stoga kritičari ove dvojne politike prema talibanskom fenomenu insistiraju da Pakistan treba da izvrši veći pritisak na talibansku vladu u Kabulu, kako direktno tako i preko drugih zemalja, posebno Kine i Rusije, kako bi Kabul konačno prestao podržavati ove talibanske grupe. Pitanje je, međutim, hoće li pakistanska vlada biti voljna to učiniti, jer vojni establišment i dalje dominira sigurnosnom politikom zemlje kroz Vijeće za nacionalnu sigurnost i kontrolu ekonomskih resursa.

Teško je povjerovati da će čak i višedimenzionalne krize koje pogađaju Pakistan u posljednje vrijeme uspjeti promijeniti modus operandi i ideologiju pakistanske duboke države i njenu strategiju oslanjanja na silu i političku manipulaciju, u interesu rješavanja složenih političkih pitanja, uključujući problem separatizma u Belučistanu.

S obzirom na to da je pakistanska vojska duboko ukorijenjena u političke i ekonomske procese u Pakistanu, malo je vjerovatno da će se njen utjecaj na političku, ekonomsku i sigurnosnu politiku države uskoro promijeniti.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime