Nenad Radičević
Autor je vanjskopolitički komentator i dopisnik iz Njemačke za brojne medije na Balkanu
PISjournal – Poljska bi mogla da postane politički lider Evropske unije usred kolapsa vlada i političkih gibanja u Nemačkoj i Francuskoj, slavodobitno je na jednom mitingu rekao Rafal Tšaskovski, gradonačelnik Varšave koji se sprema da ponovo pokuša da postane predsednik Poljske.
Iako je ova svojevrsna politička analiza zapravo tačna, ona je ovom savezniku poljskog premijera Donalda Tuska pre svega poslužila u njihovom nadmetanju sa opozicionom strankom Pravo i pravda (PiS) oko toga ko ima bolje odnose sa ponovo izabranim predsednikom SAD Donaldom Trumpom. Uprkos ne tako skladnoj kohabitaciji na vrhu vlasti, čini se da su poljski predsednik Andžej Duda i premijer Tusk saglasni da im je najvažnije da Poljska ima savez sa SAD, bez obzira ko je na vlasti u Vašingtonu.
Savez sa Amerikom, međutim, nije jedini spoljnopolitički cilj Poljaka, iako je sasvim sigurno na vrhu prioriteta. Poljski politički vrh, pak, sve otvorenije želi da od Franzuca i Nemaca preuzme ulogu lokomotive Evropske unije, koliko god se to činilo neverovatno.
I pre nego što je 1. januara od Mađarske preuzela šestomesečno predsedavanje Savetom EU, poljsko rukovodstvo je nastojalo da pokaže da preuzima inicijativu, dok su francuski i nemački lideri zauzeti političkim previranjima i prevremenim parlamentarnim izborima.
Ko vozi lokomotivu?
Tuskove spoljnopolitičke inicijative, naročito po pitanju Ukrajine, naterale su neke da se zapitaju ko zapravo vozi lokomotivu svojevrsnog „voza EU“. Da li su to tradicionalno Francuzi i Nemci ili ih je Tusk istisnuo i stavio kapu mašinovođe? Poslednjih nekoliko nedelja 2024. godine, Tusk je pokazao da ne želi da bezbednost Poljske i EU zavisi od francuske političke krize i nemačke predizborne kampanje, to jest od toga koliko je politički autoritet Emmanuela Macrona i Olafa Scholza. A upravo njih dvojica se nalaze na klizavom terenu u kojem se više bave time kako namaći većinu u francuskom parlamentu, odnosno kako sprečiti izborni poraz sopstvene stranke.
Upravo u toj situaciji u kojoj se, primera radi, Scholz pozicionirao tako da je biračima obećao da neće dozvoliti isporuku nemačkih raketa dugog dometa Taurus Ukrajini, Tusk se najpre sastao sa evropskim kolegama i šefom NATO-a da razmotre budućnost Evrope nakon Trumpove pobede, a nakon toga u Stokholmu dominirao Nordijsko-baltičkim samitom. Na ovom samitu zemalja, koje geografski čine svojevrsni „istočni štit“ Zapadne Evrope prema Rusiji, raspravljalo se o, kako je istaknuto, „vremenu preokreta za bezbednost“, potom „podršci Ukrajini“ kao i o posvećenosti lidera osam zemalja – Danske, Estonije, Finske, Letonije, Norveške, Litvanije, Poljske i Švedske – „produbljivanje regionalne saradnje i bezbednosti“.
Tusk je, između ostalog, predložio zajedničku misiju za patroliranje vodama Baltičkog mora i zaštitu morske infrastrukture.
I dok se Macron video-linkom uključio u sastanak, na društvenim mrežama su se direktori i vodeći ljudi nemačkih instituta za spoljnu politiku i evropske poslove, sa popriličnom dozom ogorčenosti, šalili da je telefon zvonio i u nemačkom Kancelarijatu, ali da se navodno javila automatska sekretarica koja kaže: „Osoba koju pokušavate da dobijate je nedostupna. Molim Vas pokušajte kasnije“. Doduše, bilo je i drugih šaljivih komentara, poput onog da je „Scholz na drugoj liniji“, aludirajući na njegov nedavni telefonski razgovor za ruskim predsednikom Vladimirom Putinom.
Šalu na stranu, kancelar Scholz je uistinu očigledno nezainteresovan za vodeću spoljnopolitičku ulogu u EU, izuzev kada je to deo predizborne kampanje. Samo tako može da se objasni njegov razgovor sa Putinom, ali i pokušaj da organizuje u februaru u finišu nemačke predizborne kampanje susret sa novoizabranim predsednikom SAD Donaldom Trumpom. Da je hteo da se s njim susretne i pre, to je mogao da je došao na otvaranje pariske obnovljene katedrale Notre Dame, ali je izostao sa tog događaja na kojem je Macron organizovao i trilateralni sastanak sa Trumpom i ukrajinskim predsednikom Volodimirom Zelenskim.
Čuvar istočnog krila NATO-a
Tuskova vlada je ojačala poziciju Poljske kao čuvara istočnog krila NATO-a, pouzdanog partnera EU, ali i Trumpove Amerike. Brze čestitke, koje je Trumpu uputio poljski predsednik Duda, samo su pokazale koliko je Poljacima, uprkos unutrašnjim političkim razlikama, važno da zvanična Varšava ostane u skladu sa Vašingtonom. Američka naklonost je zagarantovana, ne samo poljskim uzimanjem američkih zajmova u vojne svrhe, već i velikim izdvajanjem na odbranu.
Štaviše, Poljska bi mogla da bude važni posrednik između Trumpove Amerike i EU, jer su rezultati njene ekonomske i odbrambene politike znatno bolji nego rezultati zapadnoevropskih zemalja.
Ova zemlja, do pre 35 godina članica sovjetskog bloka, pre nešto više od 20 godina je ušla u EU, ostvarujući izuzetno visok ekonomski rast protekle dve decenije, izuzev u vreme pandemije. Po paritetu kupovne moći, odnos BDP-a po glavi stanovnika u Poljskoj i prosečnog BDP-a po stanovniku EU, porastao je sa 51 odsto u 2004. na 79 odsto u 2022. godini. Poljska ekonomija je toliko narasla da je ona postala dvadeset prva po veličini svetska ekonomija i da će uskoro tražiti da se pridruži G20, grupi 20 industrijski najrazvijenih zemalja sveta.
Osim toga, Poljska je lider i po izdvajanjima za odbranu. Od ruske invazije na Ukrajinu krajem februara 2022. godine, Poljska je krenula u monumentalne napore da ojača svoju bezbednost. U prošloj godini joj je bio cilj da na odbranu potroši 4,2 odsto svog BDP-a, a u ovoj 4,7 čime će gotovo 2,5 puta više trošiti od propisanog cilja od dva odsto, koliko su članice NATO-a sebi nametnule pre 11 godina. Kada se na to dodaju poljski planovi za uvećanje domaće proizvodnje artiljerijskih granata, kojim bi mogao da se reši nedostatak municije u EU, Poljska sve radi da bude „uzor u NATO-u i EU” u toku globalnih bezbednosnih previranja i aktuelnog rata u Ukrajini.
Kako kaže poljski šef diplomatije Radoslav Sikorski, Poljska ozbiljno shvata svoju bezbednost i „nikada više neće biti ruska kolonija“. Koliko se Poljaci spremaju za eventualni rat svedoči i to da je Poljska postala prva članica EU koja je uvela obavezne časove rukovanja oružjem i gađanja u svim svojim osnovnim školama. Poljska vlada, kako tvrdi, ima za cilj da upozna decu sa vatrenim oružjem kako bi im usadio osećaj odgovornosti i patriotizma, pripremajući ih za potencijalne buduće izazove.
Prepreke za Tuska
Očigledna Tuskova namera da popuni francusko-nemački vakuum u spoljnopolitičkom liderstvu Unijom nailazi, međutim, na realne probleme i prepreke.
Prvo, dve najveće i najmoćnije države članice EU ne nameravaju da kormilo prepuste tek tako nekom iz Istočne Evrope. Štaviše, očigledno je da u takozvanoj „staroj Evropi“ i dalje postoje jaka sumnjičavost i predrasude o „novoj Evropi“. To se možda najslikovitije videlo kada je Mario Draghi, bivši italijanski premijer i bivši šef Evropske centralne banke, izašao sa opsežnim izveštajem o problemima sa kojima se suočava evropska ekonomija. Svi su njegov izveštaj ocenili kao odličan, ali malo ko je primetio da Draghi u prikupljanju mišljenja i sastavljanju preporuka nije konsultovao nijednog jedinog ekonomskog ili finansijskog stručnjaka iz Istočne Evrope. Listom su svi bili iz Zapadne Evrope, uprkos činjenici da je istočnoevropske zemlje, poput Poljske, imaju već godinama neuporedivo veći ekonomski rast u odnosu na Nemačku i Francusku.
Drugo, većim članicama osnivačima Unije upadljivo je da italijanska premijerka Gieorgia Meloni želi da preuzme kormilo EU, pa je čak na jednom stranačkom skupu istakla da bi centar EU trebao da bude u Rimu. Sva je prilika da će ona svoje bliske odnose sa Donaldom Trumpom i Elonom Muskom nastojati da iskoristi da poveća svoju moć unutar EU te da ona bude taj most između Vašingtona i Brisela. Uostalom, ona je bila jedina od 27 lidera EU koja je bila na Trumpovoj inauguraciji.
Treće, kohabitacija u kojoj Tuskova koalicija predsednika Dudu i dalje vidi kao neprijatelja ne čini Tuska savršenim vođom EU, pri čemu će se ovaj unutrašnji sukob narednih meseci samo pojačati, jer su poljski predsednički izbori zakazani za 18. maj. Iako je funkcija predsednika donekle simbolična, predsednik može da stavi veto na zakone koje je usvojio parlament, što je prednost koju je Duda koristio da efikasno opstruiše ključne zakone koje je predlagala Tuskova vlada. Dudi je ovo drugi mandat i ne može ponovo da se kandiduje, ali će sasvim sigurno podržati istoričara Karola Navrockog, kojeg je nominovala opoziciona partija Pravo i pravda uz čiju podršku je i Duda došao na vlast.
Kada se na pomenuto doda da je Tuskova vladajuća koalicija poprilično raznorodna te da je i dalje aktuelna njihova borba da ponekad i na sporne načine „očiste“ državni aparat, pravosuđe, javna preduzeća i medije od, kako navode tvrde, „PiS-ove duboke države“, Tuskovo liderstvo na evropskoj i međunarodnoj sceni je još upitnije. Zbog toga Tuskove spoljnopolitičke i odbrambene inicijative se zasad više mogu sagledati kao svojevrsni „svetionik koji baca svetlo nade“ za EU, nego kao rađanje „novog mašinovođe“ evropskog voza.