Gareth Porter
Iako je u januaru tijesno spriječio rat s Iranom ovog, Trumpova administracija i dalje podstiče sveopće vojne sukobe. Arhitekti vođenja rata, Mike Pompeo i Benjamin Netanyahu, pouzdali su se u niz ciničnih provokacija kako bi primorali Trumpa.
Administracija predsjednika Donalda Trumpa može izbjeći najnoviji sukob s Iranom bez rata, međutim, na vidiku je novqa opasna eskalacija. Kao i prije, ključni faktori vođenja rata nisu ogorčeni irački milicijski čelnici ili njihovi saveznici u Iranu, već Trumpov državni sekretar Mike Pompeo i izraelski premijer Benjamin Netanyahu koji je dugo želio uvući SAD u vojnu konfrontaciju s Iranom.
Tokom jeseni 2019. godine Netanyahu je naredio niz izraelskih udara na iranske saveznike u Iraku i jedinice libanonskog Hezbollaha. On i Pompeo su se nadali da će napadi izazvati reakciju koja bi mogla pružiti priliku za izravni rat s Iranom. Kao što se i moglo očekivati, korporativni američki mediji propustili su priču, možda zato što nisu uspjeli osnažati općeprihvaćeni narativ o hiperagresivnom Iranu pojačan Trumpovim neuspjehom da ga “odvrati” – nakon iranskog obaranja američkog bespilotne letjelice u junu, i navodnog iranskog napada na saudijska naftna postrojenja u septembru.
Pompeo i John Bolton postavili su pozornicu za strategiju izravnog rata maju 2019. godine izjavom savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona u kojoj se govori o „zabrinjavajućim i eskalirajućim indikacijama i upozorenjima“, implicirajući iransku prijetnju, bez davanja konkretnih detalja. Taj nejasni jezik odjeknuo je prethodnim zavjetom Boltona da će na „svaki napad“ Irana ili njegovih „proxy snaga“ „na interese Sjedinjenih Država ili interese naših saveznika biti odgovoreno neumoljivom silom“.
Potom je uslijedila kampanja propuštanja do glavnih vijesti koje sugeriraju da Iran planira napade na američko vojno osoblje. Dan nakon izjave Boltona, Wall Street Journal javio je da su neimenovani američki zvaničnici citirali “američke saveznike”. obavještajni rad “koji pokazuje da je Iran” izradio planove za ciljanje američkih snaga u Iraku i, možda, Siriji, za orkestrirane napada u tjesnacu Bab el-Mandeb u blizini Jemena, putem proxy-a i u Perzijskom zaljevu, s vlastitim naoružanim bespilotnim letjelicama … ”
Neposredni cilj ove kampanje bio je dobivanje odobrenja Trumpa za vanredne planove za mogući rat s Iranom koji je uključivao mogućnost slanja više od 120.000 američkih vojnika u regiju. Trump se, međutim, oglušio na takve ratne planove, žalivši se privatno da su ga Bolton i Pompeo gurali u rat s Iranom. Nakon što su Iranci oborili američku bespilotnu letjelicu iznad Hormuškog tjesnaca 20. juna, Pompeo i Bolton predložili su mogućnost da ubiju general-majora Qassema Soleimanija u znak odmazde. Ali, prema sadašnjim i bivšim zvaničnicima, Trump je odbio potpisati atentat na iranskog vrhovnog generala, osim ako Iran prvo ubije jednoga Amerikanca.
Od tog trenutka strategija provokacije bila je usmjerena na pokušaj izazivanja iranske reakcije koja bi uključivala američku žrtvu. Tada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu umiješao sebe i svoju vojsku kao centralnog igrača u drami. Izraelska vojska je, prema navodima medija, od 19. do 20. augusta izvela pet udara protiv iračkih milicija – saveznika Irana, miniravši četiri skladišta oružja i usmrtivši nekolicinu pripadnika šiitskih milicija i iranskih oficira.
Izraelsko bombardiranje eskaliralo je 25. avgusta, kada su u dva udara na sjedište brigade proiranske milicije i na konvoj milicije ubili zapovjednika brigade i još šest pripadnika milicije, a udar bespilotne letjelice u sjedište Hezbollaha u južnom Bejrutu raznio je prozore na jednom od Hezbollahovih ureda za medije.
Netanyahu i Pompeo sabotiraju Trumpov i Macronov pokušaj diplomacije
Iza tih udara stajao je Netanyahuov osjećaj uzbune zbog Trumpa koji se zabavljao s idejom da traži pregovore s Iranom. Netanyahu je vjerovatno saznao za Trumpove planove od Pompea, koji mu je dugo bio primarni kontakt u administraciji. Francuski predsjednik Emanuel Macron 26. kolovoza otkrio je da radi na organiziranju sastanka Trump-Rouhani. Netanjahu je gunđao zbog mogućnosti američko-iranskih razgovora “više puta” sa svojim kabinetom sigurnosti dan prije nego što je započeo napade.
Dva umirovljena visoka izraelska generala, general Amos Yadlin i general Assaf Oron, kritizirali su te napade zbog velike vjerovatnoće da će Iran ili jedan od njegovih regionalnih partnera izvršiti snažnu odmazdu. Generali su se žalili da su napadi Netanyahua “dizajnirani tako da [Iran] brzopleto odgovori” i na taj način okončali Trumpovo koketiranje razgovorom s Iranom. To je očito bilo istina, ali Pompeo i Netanyahu su također znali da provociranje napada Irana ili nekog od njegovih saveznika može izazvati jednu ili više američkih žrtava koje su tražili. A jednom kad bi se prosula američka krv, Trump se ne bi imao načina oduprijeti autorizaciji velike eskalacije.
Kataib Hezbollah i druge proiranske iračke milicije okrivili su Sjedinjene Države za val smrtonosnih izraelskih napada na njihove borce. Te su milicije u septembru odgovorile izvođenjem niza raketnih napada na iračke vladine baze u kojima su bile američke trupe. Pogodili su i ciljeve u blizini američke ambasade.
Problem za Netanyahua i Pompeoa je bio u tome što nijedan od tih udara nije ubio američki. Štaviše, američki obavještajni dužnosnici znali su iz NSA nadgledanja komunikacija između IRGC-a i milicija da je Iran izričito zabranio izravne napade na američko osoblje.
Netanjahu je postajao nestrpljiv. Krajem oktobra i početkom novembra nekoliko se dana sastao sa svojom kabinetom za nacionalnu sigurnost kako bi razgovarao o novom izraelskom napadu kako bi se ubrzao mogući rat s Iranom, navodi se u izvještajima bivšeg izraelskog ambasadora Michaela Orena. Oren je nagovijestio kako može početi rat s Iranom. „možda se Izrael preračunao“, sugerirao je, „gađajući posebno osetljivu metu“, što bi, prema njegovom mišljenju, moglo izazvati „veliki rat između Izraela i Irana“.
Ali 27. decembra, prije nego što je Netanyahu mogao primijeniti takvu strategiju, situacija se drastično promijenila. Baražna raketna paljba pogodila je iračku bazu u blizini Kirkuka, gdje je bilo smještene američko vojno osoblje, ubivši američkog vojnika – pripadnika privatne kompanije pod ugovorom. Pompeo je odjednom imao pred sobom otvoren prostor koji mu je trebao. Na sastanku sutradan, Pompeo je nagovorio Trumpa da vjeruje da su iranski „proxy“ napali bazu, i pritisnuo ga da „ponovo uspostavi odvraćanje“ i pripremi vojni odgovor Iranu.
Ustvari, američki i irački dužnosnici na licu mjesta nisu došli do takvog zaključka, a istraga koju je u bazi vodio šef obavještajne službe iračke savezne policije tek je počela istoga dana. Ali Pompeo i njegovi saveznici, ministar obrane Mark Esper i predsjedavajući Združenog stožera general Mark A Milley, nisu bili zainteresirani čekati nalaz te istrage.
Obmana dovodi SAD i Iran na rub rata
Rezultati naknadne iračke istrage otkrili su da je raketni baraž lansirana iz sunitskog područja Kirkuka sa jakim prisustvom Islamske države i da su borci IS u prethodnih deset dana izveli tri napada nedaleko od baze na iračke snage stacionirane tamo. Presretnuti američki signali nisu pronašli nikakve dokaze da su iračke milicije promijenile svoju politiku izbjegavanja američkih žrtava po svaku cijenu.
Pompeo je od Trumpa skrivao ove ključne činjenice, pa je Trump je pristao pokrenuti pet zračnih napada protiv Kataiba Hezbollaha i još jedne proiranske milicija na pet lokacija u Iraku i Siriji u kojima je ubijeno 25 i ranjeno 51 pripadnik milicija. Možda je načelno, također, pristao i na ubistvo Soleimanija kada se ukaže prilika.
Iran je odgovorio na napade na svoje iračke saveznike odobravajući nasilni protest u američkoj ambasadi u Bagdadu 31. januara. Demonstranti nisu ušli u samu zgradu ambasade i naglo su zaustavljeni istog dana. Ali Pompeo je uspio nagovoriti Trumpa da odobri atentat na Qassema Soleimanija, drugu iransku najmoćniju ličnost, vjerovatno igrajući na kartu “ponovnog uspostavljanja odvraćanja” prema Iranu.
Soleimani nije bio samo drugi najmoćniji čovjek Irana i glavna figura u njegovoj vanjskoj politici; njega su idolizirali milioni najjače nacionalističkih građana zemlje. Ubistvo napadom bespilotne letjelice bio je otvoreni poziv za vojne sukobe koje su Netanyahu i Pompeo tako očajnički željeli.
Tokom presudne sedmice od 28. do 4. siječnja, dok je Pompeo vršio pritisak na Trumpa da se osveti protiv Irana ne samo jednom, nego dvaput, bilo je jasno da je usko koordinirao s Netanyahuom. Tokom te sedmice, razgovarao je telefonom sa Netanyahuom u tri odvojene prilike.
Ono što Pompeo i Netanyahu nisu mogli predvidjeti je da će iranski raketni napad na američki sektor iračke zračne baze al-Asad u znak odmazde biti toliko precizan – pogodio je izravno pogotke šest američkih ciljeva, a da nije ubio nijednog Amerikanca. (Članovi američke službe dijelom su spašeni jer su rakete ispaljene nakon što je iračka vlada „proslijedila“ upozorenje iz Irana da se pripreme za to). Kako u napadu nije ubijen nijedan Amerikanac, Trump je ponovo odlučio zaustaviti daljnju odmazdu.
Ka još jednoj provokaciji
Iako Pompeo i Netanyahu nisu uspjeli zapaliti vojni sukob s Iranom, postoji dobar razlog za vjerovati da će pokušati ponovo – prije nego što obojica budu prisiljena napustiti svoje položaje ili vlast.
U članku za Atlantik prošlog novembra, bivši izraelski veleposlanik Michael Oren, kanalizirao je Netanyahua kad je izjavio da bi bilo „bolje da se sukob [s Iranom] dogodi za vrijeme trenutne [Trumpove] administracije, na koju se može računati da će Izraelu dostaviti tri izvora američke pomoći koje tradicionalno dobiva u ratnim vremenima “, nego da„ čekaju do kasnije “.
Oren nije bio jedini izraelski dužnosnik koji je sugerirao da će Izrael još više napredovati u udarima protiv iranskih i ciljeva iranskih saveznika 2020. Nakon što je čuo govor zapovjednika izraleske vojske Aviva Kochavija krajem decembra, vojni dopisnik Haaretza Amos Harel izvijestio je da šef izraelske vojske prenosi jasan utisak da je “ozbiljnija konfrontacija s Iranom u narednoj godini gotovo neupitna nužnost”. Njegovi intervjui s izraelskim vojnim i političkim ličnostima nadalje su ukazivali da će Izrael “intenzivirati svoje napore da napadne Iran na sjevernom području”.
Šokantno, Pompeo je iskoristio pandemiju coronavirusa da bi nametnuo još oštrije sankcije Iranu, zastrašujući strane kompanije kako bi spriječio da hitno potrebne medicinske potrepštine uđu u zemlju. Približavanje predsjedničkih izbora daje Pompeu i Netanyahuu moćan razlog da se pripremi još jedan napad, odnosno niz udara koji imaju za cilj uvlačenje SAD-a u potencijalnu izraelsku konfrontaciju s Iranom.
Aktivisti i članovi Kongresa zabrinuti za sprečavanje SAD-a u ratu s Iranom moraju biti svjesni opasnosti i spremni odlučno odgovoriti kada se provokacija dogodi.
