PISjournal – Iran je zemlja ispunjena poezijom, pjesmom i značenjem; zemlja čiji ljudi žive sa poezijom, a na svakom njenom uglu i kamenu leži priča o ljubavi, prijateljstvu i ljudskoj povezanosti. Ova zemlja je dom miroljubivog naroda koji se istovremeno uvijek držao svoje nezavisnosti i dostojanstva; naroda koji se suprotstavio unutarnjim i vanjskim pritiscima kako bi sam odredio vlastitu sudbinu. Ovaj otpor odražava volju jedne nacije i njezinu duboku ljubav prema svom identitetu, kulturi i zemlji.
Međutim, put do nezavisnosti nije uvijek bio gladak. Jedan jasan primjer toga bio je državni udar od 19. augusta 1953. u vezi kojeg je, prema dokumentima objavljenim u Sjedinjenim Američkim Državama, postalo jasno da je zbog stranog uplitanja pokušaj iranskog naroda da sam odredi svoju sudbinu i nacionalizira naftnu industriju propao. Ovo gorko iskustvo, iako je ostavilo dubok ožiljak na povijesnom pamćenju iranske nacije, postalo je svjetionik za nastavak borbe. Konačno, pobjeda Islamske revolucije 1979., uz podršku 98 posto glasova ljudi, postala je prekretnica koja je otvorila novi put za ostvarenje volje naroda i smanjenje stranog uplitanja u resurse i sudbinu zemlje.
Nije bilo lako ići tim putem ni nakon revolucije. Osmogodišnji rat nametnuo je iranskom narodu iranski susjed, Irak, na nagovor nekih zemalja; rat u kojem je Sadam Husein uživao podršku velikih vojnih sila. Ipak, iranski narod odbranio je svoju zemlju u nejednakim uvjetima i uz velike ljudske žrtve. Iskustvo rata, poput onoga kroz što su mnogi narodi prošli u svojoj savremenoj povijesti, bilo je duboka rana, ali i lekcija. Narod Bosne i Hercegovine dobro razumije ovo iskustvo, odnosno kakvu duboku štetu rat može prouzročiti naciji.
I nakon rata Iran je godinama suočen s raširenim sankcijama i ekonomskim pritiskom. Unatoč tim ograničenjima i teškim globalnim ekonomskim uvjetima, pojavili su se znakovi kretanja prema raznolikijoj i otpornijoj ekonomiji, uključujući rast industrijske proizvodnje, povećanje nenaftnog izvoza i jačanje poreznih temelja. Ovi napori odražavaju volju društva koje teži nastaviti svoj razvojni put čak i u najtežim okolnostima.
Danas, gotovo pet desetljeća nakon pobjede Islamske revolucije, znanstvena i tehnološka postignuća Irana u područjima poput medicine, nanotehnologije, zrakoplovstva, industrija temeljenih na znanju i novih energija – posebno miroljubive nuklearne energije – jasan su dokaz jačanja nacionalnog samopouzdanja i znanstvenog skoka zemlje. Taj napredak nije proizvod izolacije, već rezultat oslanjanja na domaće znanje i napore generacija koje žele napredak popraćen nezavisnošću.
Međutim, ista ta postignuća, posebno na području autohtonog znanja o mirnodopskoj nuklearnoj energiji, ponovno su izložila Iran pritiscima i izgovorima nekih zemalja. Zemlja koja nije napala nijednu drugu naciju u posljednjih nekoliko stoljeća, članica je Međunarodne agencije za atomsku energiju i Ugovora o neširenju nuklearnog oružja od prije revolucije te se uvijek pridržavala svojih obaveza u pogledu zaštitnih mjera, unatoč tim podacima, našla se na udaru neprijateljskog djelovanja; djelovanja čiju su cijenu platili civili i koje je uništilo dio infrastrukture zemlje.
Iranski potencijali u znanstvenom i odbrambenom području su odvraćajućeg karaktera, a ne prijetećeg. Iran je više puta pokazao da je moguće biti moćan bez da se napadaju prava drugih; moguće je živjeti nezavisno i istovremeno imati konstruktivne interakcije sa svijetom. Održavanje ove ravnoteže između pridržavanja vrijednosti, zaštite nacionalnih interesa i poštovanja privatnosti drugih naroda bit je vanjske politike Irana.
Iransko društvo, iako umorno od nametnutih ratova i dugotrajnih sankcija, no i dalje je živo, dinamično i budno. Ovo društvo, suočeno s ekonomskim pritiscima, propituje, zahtijeva, a ponekad i otvoreno izražava svoj prosvjed; stvar koja je znak društvene dinamike i svijesti. Istovremeno, iskorištavanje i prisvajanje legitimnih prosvjeda naroda od strane stranih sila pogrešan je put koji šteti povjerenju i napretku nacija.
Uoči 47. godišnjice pobjede Islamske revolucije, iranski narod je svjesniji i postojaniji nego u prošlosti, shvatio je činjenice i prepoznao svoje neprijatelje iza blještavih maski i medijskih korporacija. Jer su ti isti mediji, u rukama slobodnih ljudi, otkrili istinu poput svjetionika.
Iranski narod vjeruje da se sudbina Irana treba određivati isključivo unutar ove zemlje i od strane njezinih ljudi. Stoga, od prošlosti do danas, držanje stranaca podalje od resursa, odluka i sudbine ove zemlje nije bilo samo politički izbor, već i neodvojivi dio povijesnog i nacionalnog identiteta Iranaca.
Ekskluzivno PISjournal
