PISjournal – Međunarodna diplomatija je oduvijek bila prostor interakcije država, formalnih institucija i profesionalnih eksperata. Međutim, praksa koja se institucionalizira tokom predsjedništva Donalda Trumpa dovodi ovu normu u pitanje: delegiranje ključnih diplomatskih zadataka mreži prijatelja, porodice i privatnih aktera koji djeluju izvan javnog nadzora i formalnih institucija.
Ovaj stil diplomatije, vidljiv u pregovorima o Gazi, Ukrajini i nedavno Iranu, nije samo privremena anomalija, već signalizira promjenu paradigme u načinu na koji dominantna globalna sila pristupa međunarodnim krizama. Za Evropu, ova promjena predstavlja strukturni izazov: kako komunicirati s diplomatijom čiji akteri nisu formalni predstavnici države, već pojedinci s privatnim interesima i ličnim mrežama?
1) Novi obrasci u Trumpovoj diplomatiji
Komparativna analiza mirovnih pregovora u Gazi, Ukrajini i Iranu otkriva ponavljajući obrazac u pristupu Trumpovih izaslanika:
a) Pritisak na slabiju stranu:
Početni prijedlozi američkih izaslanika obično polaze od ciljeva jačih strana (Izrael u Gazi i Rusija u Ukrajini). Ovaj pristup, koji odražava filozofiju „moć određuje pravo“, poziva slabiju stranu da ustupi teritoriju, žrtvuje suverenitet ili prihvati upravljačke modele u skladu sa zahtjevima jače strane.
Iskustvo uspješnih pregovora pokazuje suprotno: započinjanje pregovora iz perspektive slabije strane ili neutralnih aktera povećava šanse za uspjeh. Razlog je jasan: strana koja se smatra nadmoćnom često tumači ustupke protivnika kao znak slabosti i teži potpunoj pobjedi.
b) Odgađanje teških pitanja:
Trumpovi izaslanici imaju tendenciju fokusiranja na osnovni sporazum, dok teška pitanja odgađaju za budućnost. U Gazi, nedostatak pouzdanog mehanizma za provođenje primirja, zaštitu civila i obnovu čini sporazum krhkim. U Ukrajini, nejasnoće oko sigurnosnih garancija i statusa spornih teritorija podstiču Moskvu da nastavi rat iscrpljivanja.
c) Prioritet poslovnim interesima ličnih mreža:
U mirovnim prijedlozima Trumpovih izaslanika, poslovne prilike za njihove lične mreže imaju istaknuto mjesto. Plan Jareda Kushnera za izgradnju nebodera u Gazi ili rudarski ugovori u Ukrajini uključeni u plan od 28 tačaka iz novembra 2025. primjeri su ove pojave. Problem je što takvi projekti dolaze na štetu ključnih faktora održivog mira, poput lokalnog vlasništva, legitimnog učešća i rješavanja osnovnih nezadovoljstava.
Studija slučaja: pregovori s Iranom
Izvještaji sugerišu da su Steve Witkoff i Jared Kushner, izaslanici Bijele kuće, tokom sastanaka s iranskim pregovaračima u Ženevi pokazali nedovoljno razumijevanje nuklearnog pitanja i vodili pregovore bez prisustva nuklearnih stručnjaka. Ovo ukazuje na produbljivanje obrasca u kojem se diplomatija povjerava osobama bez relevantne stručnosti.
2) Analiza slabosti Trumpove porodične diplomatije
a) Strukturni sukob interesa:
Trumpovi izaslanici često su povezani s mrežama bogatih i monarhijskih aktera čiji interesi rijetko odgovaraju interesima Evrope ili dugoročnim interesima SAD-a. Ove mreže djeluju izvan institucionalnog nadzora, a njihovo bogatstvo potiče iz privatnog sektora ili regionalnih monarhija. Rezultat je dominacija privatnih nad javnim interesima.
b) Slabljenje multilateralizma:
Trumpova privatna diplomatija marginalizira međunarodne institucije i multilateralne mehanizme. U Gazi je plan odobren od strane Vijeća sigurnosti UN-a zamijenjen alternativnim prijedlozima iz privatne mreže, koji zanemaruju legitimno palestinsko učešće.
d) Stvaranje budućih kriza:
Mir zasnovan na pritisku i ignorisanju osnovnih uzroka sukoba nije održiv. Iskustvo pokazuje da će slabija strana, nakon oporavka, pružiti otpor nametnutom miru. Napadi 7. oktobra 2023. nakon dugogodišnje blokade Gaze ilustriraju ovu dinamiku.
3) Lekcije za Evropu: strategija odgovora
a) Ukrajina – ekonomski pritisak i zamrznuta sredstva:
Evropa ima značajan prostor za djelovanje:
• Kontrola pomorskih ruta ruskog izvoza energije kroz inspekcije
• Korištenje ruskih državnih sredstava pohranjenih u Evropi kao poluge pritiska
• Jačanje sigurnosnih garancija, poput Pariške deklaracije iz januara 2026.
b) Gaza – saradnja s državama Zaljeva:
Evropa je, kroz saradnju s državama Perzijskog zaljeva, uspjela ublažiti neke Trumpove stavove. Ipak, ključni pritisak na Izrael ostaje ograničen.
• EU je najveći trgovinski partner Izraela
• Jedinstvena upotreba ovog uticaja povećala bi političku težinu Evrope
• Ekonomska podrška treba biti uslovljena reformama Palestinske uprave
c) Suprotstavljanje privatnim poslovnim projektima:
• Odbijanje finansiranja projekata bez lokalnog legitimiteta
• Uvođenje pravnih standarda, posebno u Ukrajini
• Osiguranje odgovornosti za zloupotrebu javnih sredstava
e) Prihvatanje realnosti bez kapitulacije:
Evropa ne može ignorisati Trumpove mreže, ali može oblikovati pravila njihovog djelovanja. Bez toga, njen uticaj na mirovne procese ostat će ograničen.
4) Perspektiva budućnosti: stabilnost ili nestabilnost?
a) Sudbina Trumpovih inicijativa:
Mirovni projekti iz Trumpove ere vjerovatno neće nadživjeti njegovo predsjedništvo, ali će njihove političke i ekonomske posljedice dugoročno oblikovati postkonfliktne procese.
b) Trajnost privatnih mreža:
Akteri koji su profitirali od ovih aranžmana nastavit će ih replicirati čak i nakon Trumpovog odlaska s vlasti. Postoji realna opasnost da privatna diplomatija postane trajni obrazac.
Zaključak
Trumpova privatna diplomatija, obilježena pritiskom na slabije, odgađanjem ključnih pitanja i prioritetom privatnih interesa, predstavlja strukturni izazov za međunarodni poredak zasnovan na pravilima i multilateralnim institucijama.
Za Evropu, ovaj model je dvostruka prijetnja: ugrožava njene sigurnosne i ekonomske interese i slabi njen uticaj u međunarodnim procesima odlučivanja.
Odgovor Evrope mora biti višeslojan:
• Pametna upotreba ekonomskih poluga u Ukrajini
• Saradnja s državama Zaljeva u vezi s Gazom
• Odbijanje finansiranja nelegitimnih projekata
Dugoročno, Evropi je potrebna strategija koja jača multilateralizam, transparentnost i legitimno učešće lokalnih aktera.
Ključno pitanje ostaje: može li Evropa iskoristiti ovu krizu za redefinisanje svoje uloge u međunarodnom poretku i ponuditi alternativu modelu privatne diplomatije?
Od odgovora na to pitanje zavisi ne samo ishod trenutnih kriza, već i oblik post-Trumpovog međunarodnog poretka.
Ekskluzivno PISjournal
