William Davies

 Finansijski krah 2008. godine nije uspio izazvati bitnu promjenu u kapitalističkom društvu. Hoće li ovaj trenutak biti drugačiji?

Izraz „kriza“ potiče od grčke riječi „krisis“ što znači odluka ili presuda. Iz ovoga, također, imamo izraze kao što su kritičar (neko ko sudi) i kritično stanje (zdravstveno stanje koje bi moglo ići u bilo kojem pravcu). Kriza se može završiti dobro ili loše, ali poenta je u tome da je njen rezultat u osnovi neizvjestan.

Ozbiljnost naše trenutne krize ukazuje na krajnju neizvjesnost u vezi s tim kako ili kada će završiti. Modeli s Imperial College-a – čiji su proračuni kasno promijenili vladin prilično opušteni pristup korona virusu – navode da je naš jedini zagarantovani izlaz iz prisilnog „socijalnog distanciranja“ vakcina koja možda neće biti široko dostupna do ljeta sljedeće godine. Teško je zamisliti set politika koje bi mogle uspješno upravljati tako dugim pauzama, a bilo bi ih teže i dalje provoditi.

Neizbježno je da ćemo doživjeti duboku globalnu recesiju, slom tržišta rada a i potrošnja građana će opasti. Strah koji je pokrenuo akciju vlade u jesen 2008. godine bio je da neće biti novca na bankomatima ukoliko bankarski sistem ne bude podržan. Ispostavilo se da ako ljudi prestanu izlaziti iz svojih domova, tada i protok novca, također, prestaje. Mala preduzeća otpuštaju zaposlenike zastrašujućom brzinom, dok Amazon u SAD traži dodatnih 100.000 radnika. (Jedan od rijetkih, i nepoželjnih, kontinuiteta iz svijeta koji ostavljamo za sobom je neumoljivi rast “velikih internet igrača”.)

Decenija koja oblikuje našu današnju predodžbu o krizama je iz 1970-ih, što je primjer kako historijski puć može ekonomiju i društvo postaviti na novi put. Ovaj period označio je slom poslijeratnog sistema fiksnih kursnih lista, kontrole kapitala i finansijskih politika za koje se smatralo da su doveli do nekontrolisane inflacije. Također su stvoreni uslovi u kojima bi novo pravo Margaret Thatcher i Ronalda Reagana moglo pomoći nudeći novi lijek za smanjenje poreza, povećanja kamatnih stopa i napada na organizirani proleterijat.

Sedamdesete su gledale na krizu kao na veliku promjenu u ideologiji koja je zadržala svoj položaj duže nego ljevica. Kriza je uključivala protivrječje koje je u velikoj mjeri bilo unutar keynzijanskog modela kapitalizma (plate su rasle brže od rasta produktivnosti, profit po svaku cijenu…) i preuređenja u dominantnom stilu poslovanja iz stroge i teške proizvodnje u prilagodljivu proizvodnju koja bi mogla brže odgovoriti na ukuse potrošača.

Kriza 1970-ih imala je i važnu prostornu dimenziju. Kapital je napustio glavna industrijska uporišta u sjevernoj Engleskoj i američkom Srednjem zapadu i (uz pomoć države) krenuo prema finansijskim i poslovnim oblastima pomodarskih gradova poput Londona i New Yorka.

Više od 40 godina, nakon što je Thatcher prvi put preuzela vlast, mnogi ljevičari su nestrpljivo čekali nasljednika 1970-ih u nadi da će se slična ideološka promjena dogoditi i obrnuto. Ali uprkos značajnom preokretu i socijalnoj patnji, globalna finansijska kriza 2008. godine nije uspjela izazvati bitnu promjenu u ortodoksnoj politici. Ustvari, nakon prvotnog naleta javne potrošnje koji je spasio banke, tačerovski svjetonazor slobodnog tržišta postao je još dominantniji u Britaniji i evrozoni. Politički preokreti 2016. godine imali su za cilj status quo, ali s malo smisla za dosljednu alternativu. Obje ove krize sada se pojavljuju kao prethodnice velikoj koja se pojavila u Wuhanu krajem prošle godine.

Već možemo prepoznati nekoliko primjera kako će se 2020. godina i njezine posljedice razlikovati od krize 1970-ih. Prvo, iako je njen uticaj slijedio putanju globalnog kapitalizma – poslovna putovanja, turizam, trgovina – njen osnovni uzrok je vanjska ekonomija. Stepen devastacije će se proširiti zbog osnovnih karakteristika globalnog kapitalizma koji gotovo da i nema ekonomskih pitanja – visoki nivo međunarodne povezanosti i oslanjanje većine ljudi na tržište rada. Ovo nisu odlike određene paradigme ekonomske politike, na način na koji su fiksne kursne liste i kolektivno pregovaranje bili temeljni za kejnzijanizam. Oni su odlika kapitalizma kao takvog.

Drugo, prostorni aspekt ove krize je drukčiji od tipične krize kapitalizma. Osim skrovišta i ostrva gdje se skrivaju superbogati, ova pandemija ne pravi razliku na osnovu ekonomske geografije. Ovo može završiti obezvređivanjem urbanih središta, jer postaje jasno koliko „rada zasnovanog na znanju“ na kraju krajeva može biti učinjeno putem interneta. Ali, iako je virus stizao u različito vrijeme na različita mjesta, upečatljiva odlika posljednjih nekoliko sedmica bila je univerzalnost ljudskog ponašanja, zabrinutosti i strahovi.

Zapravo, širenje pametnih telefona i interneta stvorilo je novu globalnu javnost kakvoj nikada prije nismo svjedočili. Događaji poput 11. septembra omogućili su uvid u to. Korona virus nije predstava koja se događa negdje drugdje, ona se odvija upravo ispred vašeg prozora, upravo sada, i u tom smislu savršeno se spaja sa godinama sveprisutnim društvenim medijima, gdje se svako iskustvo snima i dijeli.

Intenzitet ovog zajedničkog iskustva je jedan sumoran razlog što se sadašnja kriza osjeća više kao rat nego kao recesija. Na kraju, vladinim kreatorima politike će biti suđeno po tome koliko će hiljada ljudi umrijeti. Prije nego što dođe do tog obračuna, imat ćemo zastrašujuće brz pogled ispod površine moderne civilizacije, jer zdravstvene službe su pretrpane, a životi koji su mogli biti spašeni se ne spašavaju. Neposrednost ove instinktivne, smrtne prijetnje čini da se ovaj trenutak osjeća manje poput 2008. ili 1970-ih a više kao druga velika kriza u našem kolektivnom sjećanju – 1945. god. Pitanja života i smrti imaju drastičniji pomak u politici nego ekonomski pokazatelji, o čemu svjedoči zadivljujuća najava Rishija Sunaka da će vlada pokriti do 80% plate radnika ako ih kompanije zadrže na platnoj listi. Takve nezamislive mjere su iznenada moguće – i taj osjećaj mogućnosti možda se neće moći lahko isključiti.

Umjesto da ovo vidite kao krizu kapitalizma, možda bi se bolje moglo razumjeti kao svojevrsni svjetski događaj koji omogućava nove ekonomske i intelektualne početke.

Godine 1755. veći dio Lisabona razorio je zemljotres i cunami, usmrtivši čak 75.000 ljudi. Ekonomija mu je bila uništena, ali je obnovljena na različite načine zahvaljujući lokalnim proizvođačima. Zahvaljujući smanjenom oslanjanju na britanski izvoz, lisabonska ekonomija se na kraju oporavila.

Ali, zemljotres je izvršio dubok utjecaj i na filozofiju, posebno na Voltairea i Immanuela Kanta. Potonji je gutao informacije o temi koja je kružila u novonastalim međunarodnim novinskim medijima proizvodeći rane seizmološke teorije o onome što se dogodilo. Nagovještaj francuske revolucije je bio događaj za koji se smatralo da će imati posljedice za cijelo čovječanstvo i da će uništenje biti takvih razmjera da će uzdrmati teološke pretpostavke, a povećati autoritet naučnog mišljenja. Ako je Bog imao bilo kakav plan za ljudsku vrstu, zaključio je Kant u svom kasnijem djelu, na nama je bilo da steknemo individualnu i kolektivnu samostalnost putem „univerzalnog građanskog društva“ zasnovanog na vršenju sekularnog razuma.

Trebat će godine ili decenije da se značaj 2020. godine u potpunosti shvati, ali možemo biti sigurni da je ta istinski globalna kriza ujedno i globalna prekretnica. U neposrednoj budućnosti je mnogo emocionalne, fizičke i finansijske boli. Kriza ovih razmjera nikada neće biti istinski riješena sve dok se naš temeljni društveni i ekonomski život ne promijeni.

 

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime