Svjetski dan Kudsa, u Sarajevu održana Online tribina na temu “Normalizacija odnosa arapskih zemalja s Izraelom i budućnost Palestine”

Svjetski dan Kudsa, u Sarajevu održana Online tribina na temu “Normalizacija odnosa arapskih zemalja s Izraelom i budućnost Palestine” -Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” u Sarajevu je u petak, 7. maja 2021. godine, povodom Svjetskog dana Kudsa, održao Online tribinu na temu “Normalizacija odnosa arapskih zemalja s Izraelom i budućnost Palestine”.

Moderator tribine Nermin Hodžić je naglasio kako se Svjetski dan Kudsa već više od četrdeset godina diljem svijeta obilježava svakog posljednjeg petka u mjesecu ramazanu, kao dan podrške palestinskom narodu u njihovoj borbi za osnovna ljudska prava.Hodžić je naglasio kako tzv. palestinsko pitanje već više od sedamdeset godina slovi za pitanje svih pitanja u regiji Bliskog istoka, a u tom tzv. srcu svijeta i jednom od najvećih izvorišta energije se susreću i sudaraju različiti interesi manjih i većih, regionalnih i globalnih sila. Povodom Dana Kudsa, a imajući na umu aktualnost teme, Institut “Ibn Sina” upriličio je tribinu na kojoj će diplomate, novinari i politički komentatori govoriti o normalizaciji odnosa arapskih zemalja s Izraelom i njenoj refleksiji na budućnost Palestine.
Dragana Trifkovič, direkotrica Centra za geostrateške studije iz Beograda, podsjetila je na historijat nastanka izraelsko-palestinskog konflikta kao stalnog generatora sukoba na Bliskom istoku. Položaj palestinskog naroda se od nastanka Izraela do danas stalno pogoršavao. Zvanična izraelska vanjska politika zalaže se za dobrosusjedske odnose sa svim arapskim zemljama, ali Izrael u dosadašnjoj praksi nije pokazao spremnost na kompromis. Arapski svijet je ponižen odnosom države Izrael prema Palestincima koji su lišeni državnosti i izloženi konstantnom ponižavanju i konstantnom kršenju ljudskih prava.

 Trifković je kazala da je izraelsko ministarstvo spoljnih poslova zauzelo kurs ka normalizaciji odnosa sa zemljama Perzijskog zaliva i Sjeverne Afrike. Istovremeno su se SAD na čelu sa bivšim predsjednikom Trumpom koji je bio naročito naklonjen Izraelu, zauzele za provođenje mirovnog plana za Bliski istok. Kako je naglasila Trifković, Plan SAD-a uzimao je u obzir isključivo interese izraelske strane i bio je neprihvatljiv kao rješenje za Bliski istok, jer suštinski nije nudio nikakav kompromis. … SAD gube svoju poziciju na Bliskom istoku, odnosno mogućnost kontrole nad ovim regionom, a time i onemugućavanja širenja ruskog, kineskog, a i iranskog utjecaja. Prema mišljenju direktorice Centra za geostrateška istraživanja iz Beograda, Izrael u budućnosti neće imati previše mogućnosti da se nasilnički ponaša prema susjedima, jer se SAD povlače iz regiona. Rekonfiguracija odnosa snaga na Bliskom istoku neminovno će usmjeriti vode procese u ovom regionu koji će voditi povratku u okvire međunaordnog prava, zaključila je Trfiković.

Zlatko Dizdarević, novinar i diploamta sa višedecenijskim iskustvom bavljenja Bliskim istokom, u svome je osvrtu na aktuelno stanje bliskoistočnih odnosa kazao: Da je prije desetak godina neko od političkih analitičara spomenuo mogućnost diplomatskog „otvaranja“ arapskih zemalja prema Izraelu sa Netanyahuom na čelu ili da se Arapska liga neće danas usaglasiti o osudi uspostavljanja diplomatskih odnosa sa Tel Avivom – kao što se desilo krajem prošle godine u slučaju Ujedinjenih arapskih emirata i Bahreina – malo ko bi povjerovao da je riječ o ozbiljnim analitičarima. To se međutim desilo. Isto kao i rutinski nastavak „izraelizacije“ u dogovaranju novih odnosa sa Sudanom i Marokom. U međuarapskim odnosima, posebno među zemljama Perzijskog zaljeva, poremećeno je interesno partnerstvo i manja ideološka bliskost. Arapska liga nije ni blizu homogena kao ranije. Dodatno i posebno među šest članica Vijeća za saradnju zaljevskih zemalja (GCC). Mnogo je tema i oblasti, ekonomskih, političkih, vojnih, među njima samima ali i spram drugih u arapskom svijetu, na kojima su se razišle nekada bliskije članice GCC-a. Otvoreni uticaj raznih (ne)prijatelja sa strane na odnose Arapa, dodatno je dimenzionirao ove raskole. „Teme“ za razilaženje su mnoge: Od nekada prilično ujednačenog, prijateljskog i „savezničkog“ odnosa spram Palestine kojeg više nema, potom uočljivo različitog percipiranja tzv. „Arapskog proljeća“, pa pitanja Jemena, Katara, uloge „Muslimanske braće“ u regionu, do različitih tradicijskih podjela u islamu, odnosa prema ulozi Rusije i Turske na Bliskom istoku… itd Netanyahu se više ne uklapa Washingtonu kao u vrijeme Trumpa. Pogotovo ne u procjeni oko Bidena: Ako se ne obnovi nuklearni sporazum sa Teheranom, Iran tek tada izvjesno ode među nuklearne sile. Zato je povratak Sporazuma i mir sa Iranom, korektan i bez prevara sa sankcijama, u interesu lidera koji će ostajati na vlasti bez histeričnih prijetnji ratom, pa i atomskom ako treba, kako to čini Netanyahu. Neki među Arapima to polako shvataju. Kalkulantsko približavanje Izraelu se usporava, a pogledi se bacaju na Beč i tamošnje pregovore o obnovi iranskog nuklearnog sporazuma iz kojeg nisu oni izašli. Snage razumnih su stidljive ali vidljivije, naspram onih što zagovaraju ratovima čuvanje vlasti, pozicija i interesa. Otud uvjerenje Nadati se da za mir nije kasno, ma koliko su i Izrael, Trump, Rijad i slični na Bliskom istoku vjerovali u rat.

Hajrudin Somun, diplomata i novinar koji se, također već decenijama bavi palestinskim pitanjem i pitanjima Bliskog istoka, u svojoj je anlizi iskazao odrđenu dozu pesimizma spram budućnosti Plaestine, a u vezi s aktuelnom normalizacijom odnosa arapskih zemalja i američkim planom za rješenje palestinskog pitanja, Somun je kazao: Izrael je samo čekao trenutak da se na čelu SAD pojavi predsjednik koji će napraviti proboj u tom pravcu. Dobili su ga konačno u Donaldu Trumpu. Tako je nastao tzv. mirovni „plan vijeka“, odborenje aneksije okupiranih teritorija, saglasnost o gradnji novih jevrejskih naseobina na palestinskim teritorijama, premještaj američke ambasade u Jerusalim i priznanje da je to nepodijeljena izraelska prijestolnica. I uspostavljanje diplomatskih odnosa Izraela sa arapskim zaljevskim zemljama i Marokom, dok se sa saudijskim dvorom samo čeka pogodan trenutak. Razočarenje je nastupilo porazom Donalda Trumpa na američkim izborima i dolaskom na čelo administracije predsjednika koji ima drukčije poglede na politiku Izraela i stanje na Srednjem istoku. Međutim, Joe Biden kao predsjednik i njegov tim koji će voditi njegovu politiku na Srednjem istoku čine napore da isprave neke pogrešne poteze Trumpove administracije, od kojih je najpogubnije povlačenje iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Ali ni on neće vraćati točak nazad u nekim koracima koje je učinio Trump, pošto spadaju u šire okvire temeljnih američkih interesa u regionu. Moguće da će, naprimjer, povući saglasnost Izraelu za aneksiju okupiranih palestinskih teritorija i sirijskog Golana, ali neće ponovo premještati američku ambasadu u Tel Aviv.

Diplomatski odnosi Izraela s arapskim zemljama takođe spadaju u te interese. Što se tiče Palestinaca, već su poduzeti neki pozitivni potezi poput obnavljanja predstavništva Palestinske uprave u Vašingtonu, što znači obnovu diplomatskih odnosa. Ili obnova dijela ranije finansijske pomoći koja je po obimu (75 miliona USD) zapravo više milostinja nego pomoć. U nekim dokumentima State Departmenta ponovo se pominje da je Izrael okupirao palestinske teritorije. Opet je u opticaju mogućnost rješenja krize na osnovu dvije države, izraelske i palestinske. Šteta koja je nanesena Palestincima za vrijeme Trumpove administracije, međutim, teško da će ikada moći biti ispravljena ili nadoknađena. Njihova sudbina prepuštena je u ruke Izraela i onih arapskih zemalja koji su Palestincima davali još manju milostinju od američke.

Osman Softić, politički analitičar i komentator je osvrnuvši se na Sporazum Abraham, kazao: Za Sjedinjene Države prirodno je da Arapi prihvate Izrael. Ovaj trend nije nov i započeo je još u doba Cartera i Camp Davida. Biden također prihvaća sporazum i u svemu tome postoji neka vrsta trgovine. Sjedinjene Države dale su koncesije UAE-u, Sudanu i Maroku za potpisivanje sporazuma. Sjedinjene Države prodale su F35 UAE, dopustile Maroku da zadrži okupaciju Zapadne Sahare i ukinule sankcije Sudanu. Među arapskim zemljama sada nema otpora i jedini pravi otpor je u Iranu.
“Postoje problemi s normalizacijom odnosa”, rekao je. Bogate arapske zemlje trebale bi se zauzeti protiv politike izraelske okupacije i aneksije palestinskih teritorija, ili možda iskoristiti svoju ekonomsku snagu da promijene neke izraelske politike. S druge strane, SAD se povlače s Bliskog istoka, a čini se da Izrael nije postigao ništa značajno normalizacijom odnosa s arapskim zemljama. Sve dok se krše prava Palestinaca, sve dok se nastavlja bombardiranje Gaze i nastave naseljavanja, u Izraelu će biti krize.
Glede iranske uloge i vojne moći, Osman Softić je rekao: “Najvažnija os otpora protiv Izraela nije ništa drugo nego Iran, a vojna snaga Irana i njegovih saveznika u regiji ne može se prenebregnuti. Iran djeluje inteligentno u regionalnim zbivanjima nastojeći prevazići etnionacionalne i vjerske razliie i napetosti.