PISjournal – Jordan prvi put u više od tri decenije ponovo uvodi obaveznu vojnu službu. Šest hiljada mladića, odabranih lutrijom, provest će godinu dana u uniformi, pohađajući obuku za rukovanje oružjem, uz lekcije o jordanskom nacionalnom identitetu.
Egipat ignoriše Sporazum iz Camp Davida i potiskuje svoje trupe u sjeverni Sinaj kako bi spriječio potencijalno izraelsko etničko čišćenje Palestinaca u Gazi.
Na prvi pogled, akcije Jordana izgledaju kao domaća inicijativa usmjerena na podsticanje jedinstva. U stvarnosti, to je direktan odgovor na sve agresivniju politiku Izraela u Gazi, na Zapadnoj obali i šire – oštar podsjetnik da regionalna stabilnost ostaje krhka i da izraelske akcije odjekuju daleko izvan njegovih granica.
Ovaj potez Amana dolazi usred eskalacije tenzija u cijeloj regiji. Na primjer, na Sinaju je egipatska vlada rasporedila desetine hiljada dodatnih vojnika duž granice s Gazom.
Izvještaji pokazuju da je otprilike 40.000 vojnika sada stacionirano na Sjevernom Sinaju, što je gotovo dvostruko više od limita utvrđenog mirovnim sporazumom između Egipta i Izraela iz 1979. godine. Medijski izvještaji navode da je egipatska vojska u najvećem stanju pripravnosti u posljednjih nekoliko godina, djelujući po direktnim naređenjima predsjednika Abdela Fattaha el-Sisija.
Prema egipatskim zvaničnicima, namjera Izraela da ukloni Hamas u Gazi i raseli veliki broj Palestinaca neprihvatljiva je za Kairo, koji se boji humanitarnih i sigurnosnih posljedica masovne migracije u Sjeverni Sinaj.
Povratak regrutacije u Jordanu i raspoređivanje snaga u Egiptu odražavaju istu zabrinutost: izraelski ekspanzionizam više nije teorijska briga. To je konkretna, destabilizirajuća stvarnost na terenu. Od Zapadne obale do Gaze, mehanizmi okupacije i širenja naselja primjenjuju se sa sve većom smjelošću, gurajući susjedne države u defanzivne položaje.
Čak i unutar palestinske političke strukture, situacija je teška. Palestinska uprava, na čelu s predsjednikom Mahmoudom Abbasom – jednim od najumjerenijih lidera s kojima je Izrael ikada imao posla – dosljedno je pokušavala koordinirati sigurnost s Izraelom, često protiv želja vlastitog naroda i rezolucija Palestinskog nacionalnog vijeća u egzilu.
Ipak, izraelska krajnje desničarska vlada, koju predvodi premijer Benjamin Netanyahu, a podržavaju je ministar financija Bezalel Smotrich i ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir, sistematski je potkopavala palestinske institucije.
Smotrichova finansijska blokada Ramallaha je posebno destruktivna. Izrael prikuplja gotovo dvije milijarde američkih dolara poreza i carina prema Sporazumu iz Osla, sredstva koja bi trebala podržavati palestinske javne službe. U početku je Izrael odbijao određene iznose u cilju oporezivanja isplata porodicama zatvorenika i šehida.
Kada su rupe u zakonu zatvorene, Smotrich je jednostavno odbio prebaciti bilo kakva sredstva, efektivno osakativši palestinski bankarski sistem i narušivši jedini finansijski okvir dozvoljen pod izraelskim nadzorom. U međuvremenu, Netanyahu je dosljedno odbacivao bilo kakvu ulogu Palestinske uprave u pregovorima vezanim za Gazu, ignorišući prijedloge za koordinirano poslijeratno rješenje.
Humanitarne posljedice su ozbiljne. Blokada osnovnih prehrambenih i medicinskih zaliha u Gazi izazvala je globalno ogorčenje. Čak su i odani izraelski saveznici u Evropi i Sjedinjenim Državama bili šokirani slikama masovne gladi i patnje.
Dok su Francuska i druge nacije krenule ka priznavanju palestinske državnosti, kao odgovor, Izrael je udvostručio svoju politiku, očigledno vođen ne strateškim proračunima, već ideološkim žarom. Netanyahuova izjava o „historijskoj i duhovnoj želji za Velikim Izraelom“ izazvala je uzbunu širom regije, uključujući Jordan i Egipat, koji imaju formalne mirovne sporazume s Izraelom.
Širenje naselja, posebno u osjetljivom koridoru E1 istočno od Jerusalema, dodatno ilustruje namjeru Izraela da učvrsti svoju kontrolu nad palestinskim teritorijama.
Smotrichova najava o izgradnji 3.400 novih stambenih jedinica, uprkos ponovljenim prigovorima Sjedinjenih Država i Evrope, prijeti prekidom kontinuiteta između sjeverne i južne Zapadne obale, efektivno onemogućavajući stvaranje jedinstvene palestinske države. Naoružane grupe doseljenika, ohrabrene vladom, nekažnjeno su napadale Palestince, dodatno pogoršavajući humanitarnu krizu.
Jordan sebi ne može priuštiti da ostane pasivni posmatrač. Njegovo društvo je duboko isprepleteno s palestinskim zajednicama, a domaće tenzije često odražavaju širu palestinsku borbu. Od rivalstva na stadionima do masovnih protesta tokom sukoba u Gazi, granice između jordanskog i palestinskog identiteta se zamagljuju, naglašavajući krhkost nacionalne kohezije pod vanjskim pritiscima. Ponovnim uvođenjem regrutacije, Jordan šalje dvostruku poruku: jača svoju nacionalnu odbranu, a istovremeno jača osjećaj kolektivnog identiteta među svojom omladinom.
Iako je broj regruta, 6.000, relativno skroman, simbolika je važna. Zajednička vojna služba može ujediniti građane uprkos klasnim, vjerskim i geografskim podjelama, usađujući osjećaj svrhe i pripadnosti u vrijeme kada izraelska politika prijeti regionalnoj stabilnosti.
Inicijativa također signalizuje Izraelu i međunarodnoj zajednici da Jordan neće tolerirati nekontrolirani ekspanzionizam ili podrivanje palestinskog suvereniteta.
Širi regionalni kontekst pojačava ove rizike. Izraelski sukobi s Libanom, kontinuirana okupacija sirijskih teritorija i hronična nestabilnost širom Bliskog istoka čine samozadovoljstvo nemogućim.
Za Jordan, regrutacija je i praktična i strateška: priprema građane za potencijalne prijetnje, a istovremeno jača suverenitet i društvenu koheziju kraljevstva. Historija pokazuje da kolektivna služba može djelovati kao stabilizirajuća snaga, promovišući jedinstvo suočeno s vanjskim pritiscima.
U međuvremenu, međunarodna zajednica ostaje podijeljena. Dok mnoge nacije sve više priznaju legitimnost palestinske države, Izrael i dalje nekažnjeno provodi politiku naseljavanja, represije i okupacije.
Prijedlozi za prekid vatre, humanitarne intervencije i diplomatski pregovori često su blokirani ili ignorirani, a zapadne sile, ponekad i saučesnice, pokrivaju izraelske akcije. U tom kontekstu, proaktivan stav Jordana ističe se kao jasan napor da se zaštite nacionalni interesi, regionalna stabilnost i moralna odgovornost prema palestinskom narodu.
U konačnici, ponovno uvođenje obavezne vojne službe u Jordanu nije nostalgija; to je nužnost. Suverenitet, jedinstvo i opstanak su neosporni. Kraljevina priprema svoje građane ne samo da fizički brane naciju, već i da održe zajednički identitet utemeljen na otpornosti, historiji i solidarnosti s Palestincima.
U regiji u kojoj izraelska politika nastavlja destabilizirati situaciju, poruka Jordana je nepogrješiva: djelovat će odlučno kako bi zaštitio svoj narod, svoje granice i svoje principe.
Jordanski skromni program regrutacije može djelovati simbolično, ali simboli imaju težinu. Suočeni s izraelskim ekspanzionizmom, ova politika služi kao štit, izjava i poziv na jedinstvo. Pripremanjem svoje omladine, jačanjem svoje vojske i potvrđivanjem svog suvereniteta, Jordan pokazuje da neće biti ni pasivan ni ranjiv dok Izrael mijenja političke i geografske realnosti regije.
