PISjournal – Vlada Sjedinjenih Američkih Država, koja se od Hladnog rata predstavljala kao vođa slobodnog svijeta, najveći zagovornik liberalne demokracije i zaštitnik međunarodnog prava, u praksi je pokazala da strateški i ekonomski interesi nadjačavaju međunarodne principe i suverenitet drugih država.
Pregled nedavnih intervencija Washingtona u Venezueli, Grenlandu i Panami pruža ilustrativan primjer ekonomskih i vojnih agresija supersila i izazova s kojima se suočava svjetski poredak. Ova analiza, fokusirajući se na vojne, ekonomske i geopolitičke aspekte tih akcija, pokazuje koliko su međunarodne norme ranjive pred strateškim interesima SAD-a i kako je suverenitet drugih država bio kršen.
Vanjska politika SAD-a: djelovanje s kontradiktornim obrascima
Sjedinjene Države, koje su se same predstavljale kao zaštitnik slobodnog svijeta i međunarodnog prava, u praksi su postale jedan od glavnih prijetnji tim vrijednostima. Prvi primjer ove politike je vojni napad SAD-a na Venezuelu 3. januara 2026. i otmica predsjednika te zemlje. Nakon napada, Donald Trump je objavio da američke naftne kompanije imaju pravo eksploatirati naftne resurse Venezuele te da približno 30 miliona barela nafte pripada Sjedinjenim Državama.
Nakon Venezuele, Grenland je postao drugi strateški cilj SAD-a. Ovaj teritorij posjeduje ogromne rezerve minerala, uključujući 39 od 50 najvažnijih minerala u svijetu, rijetke zemne elemente (REEs), olovo, cink, srebro, ugljen, željezo, uran, bakar, zlato, naftne i plinske rezerve u priobalnim područjima te 20% svjetskih izvora pitke vode. Pokušaji SAD-a da kontroliraju Grenland imaju dugu povijest, od ponude Harryja Trumana od 100 miliona dolara 1946. godine do Trumpovih planova iz 2019, koji su zaustavljeni dolaskom administracije Joea Bidena 2020. Povratak Trumpa u Bijelu kuću 2025. ponovo je stavio ovaj plan na dnevni red.
Uz Venezuelu i Grenland, Panama je također postala strateško područje od interesa Washingtona. Prema dokumentu „Međuprolazni vodič za nacionalnu sigurnost“ iz Trumpove administracije, američka vojska je dobila zadatak da razmotri vojne opcije za kontrolu Panamskog kanala, uključujući mogućnost jednostranog djelovanja bez pristanka vlade Paname. Analiza ovih događaja pokazuje da vanjska politika SAD-a u praksi krši principe suvereniteta država, poštovanja teritorijalnog integriteta i međunarodnog prava. Američke akcije odražavaju povratak kolonijalnim metodama i izravnoj eksploataciji resursa drugih zemalja te otkrivaju slabosti međunarodnih struktura u odvraćanju takvih postupaka.
„Prikaz moći i strateška obmana: analiza vojne agresije na Iran u Trumpovo doba“
Tokom nuklearnih pregovora Irana uz posredovanje Omana u junu i februaru 2026, Sjedinjene Države su istovremeno s diplomatskim razgovorima pokrenule izravnu vojnu agresiju i napadne akcije protiv Irana. Ova praksa predstavlja jasan primjer politike „maksimalnog pritiska“ i istovremenosti diplomacije i vojne prijetnje koju je organizirano provodila Trumpova administracija. S aspekta međunarodne analize, ovo ponašanje ne samo da krši temeljne principe međunarodnog prava, uključujući poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta, već odražava povratak klasičnim kolonijalnim pristupima u vanjskoj politici, gdje moćna država, u uvjetima pregovora i diplomacije, bez poštivanja međunarodnog pravnog okvira, nameće svoje strateške ciljeve silom. Te akcije uključuju ciljanje iranskih nuklearnih, raketnih i vojnih infrastrukturnih objekata, pokušaj ograničavanja odvraćanja te stvaranje psihološkog pritiska na vlasti. S aspekta međunarodnog prava, takvo ponašanje izravno krši Povelju UN-a i princip zabrane uporabe sile protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti drugih država. Istovremenost pregovora i vojnog napada predstavlja pokušaj nametanja prisilnog ograničenja iranskih obrambenih kapaciteta, evocirajući „nametnutu dominaciju“ i rekonstrukciju moćnih struktura u stilu novog kolonijalizma.
Stručnjaci za vanjsku politiku i međunarodno pravo naglašavaju da ove akcije, unatoč korištenju naprednih tehnologija i velike vojne moći, pokazuju da je američka strategija zasnovana na jednostranom nametanju volje i korištenju sile, umjesto međunarodne suradnje i uzajamnog poštovanja. Iran je reakcijama asimetrične obrane, uključujući bespilotne letjelice, balističke rakete i ograničene vojne vježbe u Hormuškom tjesnacu, uspio očuvati operativno odvraćanje i istaknuti logistička ograničenja i vojni pritisak napadača. Ovaj odgovor predstavlja primjer učinkovite obrane ciljne države protiv kolonijalnog ponašanja i kršenja međunarodnog prava u 21. stoljeću te pokazuje da nacionalni otpor i pametna uporaba obrambenih kapaciteta mogu značajno djelovati odvraćajuće prema transregionalnoj agresiji.
Zaključak
U cjelini, američke intervencije u Venezueli, Grenlandu i Panami te sveobuhvatna agresija na Iran jasno pokazuju kršenje međunarodnog prava i suvereniteta država. Te akcije, vođene ekonomskim i strateškim ciljevima, imaju ozbiljne posljedice za međunarodni poredak i globalnu sigurnost. Nedavna iskustva pokazuju da, bez jačanja međunarodnih institucija, povećane regionalne suradnje i stvarnog pridržavanja međunarodnog prava, liberalne vrijednosti i nacionalni suverenitet ostaju ranjivi pred interesima supersila. Ovaj trend također naglašava da operativno odvraćanje, globalni nadzor i mehanizmi odgovornosti predstavljaju jedini način sprječavanja povratka k dominirajućoj politici i pljački resursa.
Ekskluzivno PISjournal
