PISjournal – Cionistički režim započeo je vojnu operaciju u ranim satima 13. juna 2025. godine i time prekršio suverenitet Islamske Republike Iran napadom na određene dijelove ove zemlje.
Ovaj potez dogodio se u trenutku kada su Iran i Sjedinjene Američke Države bili angažovani u procesu indirektnih pregovora, a prema pouzdanim izvorima, SAD su bile obaviještene o ovom činu.
Napad cionističkog režima na stambene oblasti, u kojima su ubijene nevine žene i djeca, napadi na bolnice i ambulantna vozila, napad na novinara Iranske radiotelevizijske agencije (IRIB), kao i napadi na urbanu infrastrukturu poput cijevi za pitku vodu civilnog stanovništva predstavljaju jasno kršenje međunarodnog prava.
Stavka 4 člana 2 Povelje Ujedinjenih nacija jasno navodi: „Sve države članice treba da se uzdrže od prijetnji ili upotrebe sile protiv suvereniteta ili političke nezavisnosti drugih država, kao i od bilo kojih drugih postupaka koji su u suprotnosti s načelima Ujedinjenih nacija.“
Potez cionističkog režima ne može se opravdati izgovorom preventivne odbrane jer, prema presudi Međunarodnog suda pravde u slučaju Nikaragve (ICJ izvještaj, 1986, stav 176), sama tvrdnja o predstojećoj prijetnji ili čak mogućem napadu, bez pouzdanih i neospornih dokaza, ne može se smatrati legitimnom odbranom.
Napadom na Iran, cionistički režim je prekršio tri kriterija za legitimnu odbranu navedena u članu 51 Povelje UN-a, a to su: hitnost, proporcionalnost i nužnost. Na osnovu jasne odredbe ove povelje, potez koji je napravio okupatorski izraelski režim predstavlja jasan primjer nezakonite invazije.
Kao zaštitnik prava civila u oružanim sukobima, međunarodno humanitarno pravo zabranjuje napade na civilna područja. Prema Četvrtoj Ženevskoj konvenciji (1949) i njenim dodatnim protokolima iz 1977. godine, sve sukobljene strane moraju poštovati principe razlikovanja, proporcionalnosti i vojne nužnosti. Princip razlikovanja zabranjuje bilo kakav napad na civilna područja ili infrastrukturu poput bolnica i obrazovnih ustanova koje nemaju ulogu u vojnim operacijama. U odsustvu pouzdanih dokaza, gađanje stambenih područja predstavlja jasno kršenje principa razlikovanja i člana 51 Prvog dodatnog protokola Ženevske konvencije.
Na isti način, napad cionističkog režima na zaštićene objekte poput bolnica i ambulantnih vozila, kao i na nuklearne objekte pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju, predstavlja kršenje člana 18 Četvrte Ženevske konvencije.
Prema članu 4 Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja (NPT), sve zemlje, uključujući Iran, imaju neospornu pravicu da koriste nuklearnu tehnologiju u miroljubive svrhe. Stav 1 člana 4 omogućava svim državama članicama korištenje nuklearne energije za miroljubive namjene. Također, stav 2 člana 1 NPT obavezuje države koje posjeduju nuklearnu tehnologiju da sarađuju s drugim državama u prenosu te tehnologije (za miroljubive svrhe). Pristup nuklearnoj energiji u miroljubive svrhe jedno je od neospornih prava država članica NPT-a.
Stav 1 člana 4 ovog sporazuma jasno navodi da sve države članice, bez razlike, imaju pravo na istraživanje, proizvodnju, razvoj i korištenje nuklearne energije u miroljubive svrhe. Ovaj sporazum ne pravi razliku među različitim fazama ciklusa goriva u korištenju nuklearne energije u miroljubive svrhe. Stoga pravo na korištenje nuklearne energije u miroljubive svrhe obuhvata sve faze ciklusa goriva, uključujući obogaćivanje uranijuma.
Kao jedan od aktivnih članova NPT-a, Iran je uvijek isticao svoj fokus na miroljubivu upotrebu nuklearne energije i sve svoje nuklearne aktivnosti provodi pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Brojni izvještaji ove agencije potvrđuju da aktivnosti obogaćivanja uranijuma u Iranu nisu usmjerene na vojnu namjenu, već su u potpunosti unutar okvira nemilitantnih ciljeva (proizvodnja električne energije, medicina i istraživanja). Ipak, neke države, posebno Sjedinjene Američke Države, kontinuirano nastoje da Iranu uskrate ovo zakonito pravo. Uprkos pridržavanju NPT-a i ponovljenim inspekcijama Agencije, Iran je bio izložen najrigoroznijim sankcijama.
Treba naglasiti da su svi pokušaji uskraćivanja Iranu prava na korištenje nuklearne energije u miroljubive svrhe jasno kršenje međunarodnog prava i principa NPT-a. Stoga, svjetska zajednica, Vijeće sigurnosti UN-a i Međunarodna agencija za atomsku energiju moraju, u skladu sa svojim inherentnim obavezama, osuditi napade cionističkog režima na suverenitet Islamske Republike Iran, njene nuklearne centre i civilno stanovništvo.
Na osnovu člana 51 Povelje UN-a i međunarodnog prava, Islamska Republika Iran također ima pravo na legitimnu odbranu i zaštitu svog suvereniteta od svake invazije cionističkog režima.
Ekskluzivno PISjournal
