Pisjournal- Okončanjem drugoga svjetskog rata i usponom Sjedinjenih Država kao svjetske velesile, drugim riječima, kao odrednice pravila i propisa djelovanja u međunarodnim odnosima i politici, regija Bliskog istoka u cjelini bila je vitalna i neporeciva važnost za Sjedinjene Države na tri načina:

  • Osiguravanje i održavanje kontrole nad naftnim resursima Bliskog istoka, kao i njihovim transportom, kao najvitalnijom i odlučujućom sirovinom u dvadesetom stoljeću.
  • Suzbijanje utjecaja komunizma i ljevičarskih pokreta i, općenito, stvaranje čvrste karike odbijanja protiv Sovjetskog Saveza i njegove vrlo popularne ideologije u regiji, tj. marksizma-lenjinizma, kroz ugovore poput Bagdadskog i Santo pakta, a kasnije u obliku poznate doctrine Nixon- Kissinger.
  • Održavanje postojanja i sigurnosti Izraela, a posebno njegovo priznavanje kao jedne od bliskoistočnih država, što je mirovnim pregovorima i ugovorima kao što su Camp David (1979) i Oslo (1993) bilo na dnevnom redu svih američkih predsjednika.

Završetkom hladnog rata i pobjedom Sjedinjenih Država u Drugom zaljevskom ratu (1991.), doktrina novog svjetskog poretka koju je prezentirao George W. Bush postavila je relativno nove programe (čitaj izgovore) za Sjedinjene Države da se infiltriraju na Bliski istok:

– Suzbijanje i sprječavanje razvoja oružja za masovno uništenje, osobito razvoja i širenja nuklearnog oružja (isključujući Izrael), u kontekstu čega se može objasniti i analizirati veliki pritisak na nuklearni program Islamske Republike Iran (od 2003. do sada), kao i vojna invazija na Irak i svrgavanje Sadama Huseina.

– Borba protiv terorizma i islamskog fundamentalizma, koji su postali prioritet nakon događaja od 11. septembra i američke vojne agresije na Afganistan, bio je još jedan izgovor za američke predsjednike naveden u doktrini novog svjetskog poretka.

– Pitanje ljudskih prava i demokracije, koje je naravno bilo najniži prioritet u američkoj bliskoistočnoj politici, očitovalo se u neuspjelom planu Georgea W. Busha nazvanog Veliki Bliski Istok.

S obzirom na gore navedene uopćene okvire bliskoistočne politike Sjedinjenih Država, ali od mandataBaracka Obame (2008.-2016.) i kasnije pojavile su se temeljne promjene u vanjskopolitičkim prioritetima i osjetljivosti koje su neizbježno zahtijevale promjenu bliskoistočne politike SAD-a. te se promjene ogledaju u slijedećem:

– Sjedinjene Države postale su glavni proizvođač, a posebno glavni izvoznik nafte, fosilnih goriva, što je imalo značajan utjecaj na globalno tržište nafte, a posebno američku apsolutnu ovisnost o nafti na Bliskom istoku.

– Uspješno širenje upotrebe i eksploatacije alternativnih i ne fosilnih goriva, što je jedan od uspjeha i postignuća Obaminog mandata, a rezultat toga je smanjenje važnosti i prioriteta Bliskog istoka i njegovih energetskih resursa.

– Obamina doktrina da bi Sjedinjene Države trebale napustiti Bliski Istok i definirati Aziju – Pacifik kao novu stratešku i vitalnu regiju za Sjedinjene Države umjesto Bliskog Istoka.

– Definiranje Kine u američkim dokumentima nacionalne sigurnosti kao najveće i prve prijetnje i rivala Sjedinjenih Država.

Rezultat ovih temeljnih promjena zapravo je smanjenje prioriteta i vitalnosti Bliskog istoka za Sjedinjene Države i njihove predsjednike. Dakle, predsjednik Joseph Biden naslijedio je tako temeljnu promjenu pristupa i ozbiljan pomak u američkim programima na Bliskom istoku.

Za američke saveznike u regiji, poput Saudijske Arabije i emirata južnog ruba Perzijskog zaljeva, a posebno najvećeg američkog saveznika u regiji, Izraela, ova neodgovornost i beznačajnost regije ni na koji način nisu opravdani i prihvatljivi s obzirom na velke obaveze Amerike i velika očekivanja njenih bliskoistočnih prijatelja.

I njihovi moćni, bogati i utjecajni lobiji u Washingtonu D-C, vrše veliki pritisak na Bijelu kuću i Kongres da se vrate svojim ozbiljnim obavezama i odgovornostima prema Bliskom istoku, a posebno odbrani od prijetnji Islamske Republike Iran i njenih regionalnih zastupnika. Dakle, novi predsjednik Sjedinjenih Država suočen je sa zamršenim klupkom, zvanim Bliski istok, koje s jedne strane nije od dugogodišnje važnosti za najveću svjetsku velesilu, a očiti primjer toga je njena pasivnost i odsustvo plana pred rasprostranjenim i katastrofalnim krizama u regiji, kao što su: Jemen, Sirija, Irak iAfganistan.

A sa druge strane, obaveze i definicija velikih odgovornosti i dužnosti koje su sebi nametnuli u ovoj regiji, te vrlo velika očekivanja saveznika i prijatelja, Sjedinjene Državei predsjednika Bidena stavili su u raskorak između odgovornosti i nacionalnih interesa. Uz gore spomenute i neriješene krize, nuklearni i raketni program IR Iran skupa s pitanjem regionalnog utjecaja, i dalje nije polučio rezultate i ide u pravcu napretka ali s vrlo ozbiljnim nagibom, a Bidenova Amerika  ne samo da nema uspjeha u njegovom obuzdavanju nego, poduzima korake s nevoljnošću, bolje kazano kao zadaću.

Američki regionalni saveznici, naročito Izrael, i dalje pozivaju da Amerika oštro suzbije iranski nuklearni i raketni program i regionalni utjecaj. Pitanje koje oponira doktrini vojnog povlačenja s Bliskog istoka, a Sjedinjene Države nemaju želju ili osjetljivost za ulazak u rat za kojeg ne mogu predvidjeti kakav će biti njegov kraj.

Ali kako će Joseph Biden odgovoriti na očuvanje postojanja i osiguravanje sigurnosti Izraela i drugih saveznika? Novi američki predsjednik suočen je sa zamršenim klupkom u regiji koja se zove Bliski istok, a koju je očito nemoguće ignorirati, ali za Sjedinjene Države nije isplativa kao nekada.

U bliskoistočnom pristupu Joe Biden mora razmotriti odgovor saveznicima i odgovor na sveobuhvatne, ali neriješene krize u regionu, u jednom vrlo uopćenom, ali naizgled nepouzdanom paketu, kako bi mogao sigurno evakuirati američke trupe iz regije i stacionirati ih u regionu Pacifika i  u susjedstvu zastrašujućeg crvenog zmaja (Kina).

Biden vidi promjenu ponašanja Irana u paketu i niz pitanja koja treba dogovoriti s tom zemljom kao jedini način da se okonča bliskoistočna kriza i zadovolje regionalni prijatelji i da se oslobodi svojih obaveza. Opsežni sporazum s Islamskom Republikom Iran u svim područjima, naime, nuklearnom, raketnom i regionalnom utjecaju i ljudskim pravima, pri čemu Iran mora potpuno promijeniti svoje ponašanje u svim ovim sferama.

Ali u kojoj će mjeri Islamska Republika Iran zaista biti spremna prihvatiti tako opsežan sporazum (napuštanje nuklearnog, raketnog i regionalnog utjecaja)? U kojoj će mjeri Sjedinjene Države i republikanci u Kongresu i pro-izraelski lobiji dopustiti da novi predsjednik Bijele kuće omekša? Čini se da Joe Biden nema jasan ni kategoričan odgovor na spomenuta pitanja.

Pod istom izlikom, Washington Post objavio je anketu stručnjaka i znanstvenika za Bliski Istok kako bi objavio stavove vodećih stručnjaka u tom području. Izvršitelji ove ankete (Mark Lynch i Shebli Telemi) smatraju da prezentiranje ovih stavova može pomoći novim političkim dužnosnicima Sjedinjenih Država da upoznajući se sa mišljenjima eksperata bolje sagledaju situaciju na Bliskom Istoku.

Anketa je obuhvatila 521 od 1.293 člana Društva za bliskoistočne studije, Američkog udruženja političkih znanosti i Bliskoistočnog projekta na Sveučilištu George Washington. Prema riječima izvršitelja ankete, velika većina tih ljudi govori jezike regije, proveli su značajno vrijeme na Bliskom Istoku i posvetili su svoj profesionalni život proučavanju regije i njezinih politika.

Anketa je tražila njihovo mišljenje o izraelsko-palestinskom sukobu, iranskom nuklearnom programu i drugim pitanjima. (Je li rješenje između Izraela i Palestine mrtvo? Umanjuje li odluka vlade Bidena da se vrati u Barjam  zabrinutost zbog iranskog nuklearnog programa?)

Prema anketama, rezultati daju privlačnu sliku Bliskog istoka i pružaju dragocjen uvid za administraciju Bidena – za koju kažu da ima za cilj ozbiljno shvaćanje stručnih mišljenja – i to može poslužiti kao američka vanjska politika za regiju.

– Realnost zemlje apartheida u regiji;

Možda je najnepobitniji zaključak ove ankete opća stručna ocjena izraelsko-palestinskog sukoba. Ogromna većina, 59 %, opisuje trenutnu stvarnost Izraela i Palestinaca kao kvazi aparthejd regiju. Još 7% smatra da je to zemlja s nejednakošću, ali da nije slična apartheidu. Samo 2% opisuje okupaciju Zapadne obale i Gaze od strane Izraela kao privremenu. Dok je 30% opisalo trenutnu situaciju kao polutrajnu okupaciju Izraela.

Iako će Bidenova administracija vjerojatno tražiti diplomatski put, ali stručnjaci nemaju previše nade da će dvije države doći do rješenja. U ovom istraživanju 52% kaže da takva ideja uopće nije ostvariva, 42% smatra da je malo vjerojatna barem u narednih 10 godina. Samo 6% ovih stručnjaka vjeruje da je ovu ideju moguće ostvariti u sljedećoj deceniji.

Iran i nuklearni sporazum;

Prema ovim ekspertima, povratak SAD-a nuklearnom sporazumu smanjuje šanse Irana za stjecanje nuklearnog oružja u sljedećoj deceniji – tako vjeruje 75% ispitanika u ovoj anketi. 21% je odgovorilo da povratak u Barjam neće napraviti stvarnu razliku po ovom pitanju, a samo 2% tvrdi da povratak u Barjam povećava mogućnost Irana za pristup iranskom nuklearnom oružju.

Stoga ne čudi da se velika većina tih znanstvenika protivi vojnim akcijama protiv Irana ili nastavku politike maksimalnog pritiska Trumpove administracije. Glavna razlika u mišljenjima bila je vezana za taktike: 67% vjeruje da promptni povratak Sjedinjenih Država u Barjam prije nego što se budu analizirala druga pitanja bolje služi interesima SAD -a, dok 23% preferira veći sporazum (zajedno sa saveznicima, poput Izraela, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata) koji bi uključivao pitanja poput balističkih projektila i regionalne politike.

Kako god, bliskoistočna politika Bijele kuće bit će uvjeravanje saveznika da napuste region, a predsjednik Biden se neće lahko riješiti ovog zamršenog klupka.

Izvor