PISjournal – Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan izjavio je prošle sedmice da njegovoj zemlji ponestaje strpljenja zbog različitih napada koji potječu iz Sirije, a usmjereni su na bezbjednost ili vojno osoblje Turske.
Yasar Yakis
Tenzije su počele ruskim zračnim napadom na grupu boraca Hayat Tahrir al-Sham duž autoputa M4 u Idlibu u trenutku kada je turska vojska trebala očistiti militantne ekstremiste. Sedam terorista je ubijeno tokom racije u kojoj je Rusija očito prenosila poruku da Turska ne ispunjava svoju obavezu.
Drugi ruski zračni napad izveden je istog dana u gradu Mare na sjeveru Sirije nakon što su kurdski separatistički borci iz YPG – za koju Turska kaže da je sirijski ogranak PKK – terorističke organizacije – ubili turskog vojnika, a obližnja turska baza je uzvratila masovnim bombardovanjem. Rusija je reagirala na tursko bombardiranje.
Uzajamni napadi nastavili su se ovaj put ubistvom dvojice turskih policajaca u Mareu od strane YPG-a. Bilo je i drugih razmjena vatre preko granice između Turske i Sirije, ali bez žrtava.
Upozorenje turskog predsjednika uslijedilo je nakon ovih incidenata. “Odlučni smo ukloniti prijetnje koje odavde potječu, bilo s tamošnjim aktivnim snagama ili vlastitim sredstvima”, rekao je Erdoğan na konferenciji za novinare nakon sastanka vlade. Ministar vanjskih poslova Mevlut Çavuşoğlu slijedio je primjer ponavljajući ono što je predsjednik rekao, ali je ministar odbrane Hulusi Akar upotrijebio malo iznijansiranu priču, rekavši: “U skladu s onim što je rekao naš predsjednik, poduzet ćemo sve potrebne radnje kada za to dođe vrijeme.”
Akarova oprezna verzija može odražavati poteškoće vojne akcije u tom dijelu sjeverne Sirije gdje zračni prostor kontrolira Rusija. Zapravo, zamjenik ruskog ministra odbrane Sergej Vershinin rekao je nakon Erdoğanove izjave: „Zalažemo se za poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Sirije. To je ono što uzimamo u obzir pri svim kontaktima s našim partnerima, uključujući Tursku.” Ruska uznemirenost posve je jasna u ovoj izjavi i ukazuje na rizike koji su uključeni u takvu operaciju.
Koliko je Erdoğan odlučan u provođenju takve operacije moglo bi se pokazati nakon razgovora koje će imati s američkim predsjednikom Joeom Bidenom na sastanku G20 koji će se održati 30. i 31. oktobra u Rimu. Tursko-američki odnosi uključuju nekoliko kontradikcija u Siriji. Ankara uživa podršku Washingtona u Idlibu protiv ruske saradnje sa sirijskom vladom, ali je u suprotnosti sa SAD-om u pogledu gotovo neograničene podrške koju Washington pruža sirijskim Kurdima.
U svjetlu ove pozadine, Erdoğan će se vjerovatno uzdržati od pokretanja vojne operacije do sastanka u Rimu. Ako bude razočaran ishodom razgovora s Bidenom, možda će ipak pribjeći takvoj akciji.
Turska je izvela tri velike vojne operacije u Siriji. Sada bi mogla izvesti četvrtu ili napasti ciljeve u Siriji iz baza u Turskoj raketama dugog dometa, bez fizičkog ulaska na sirijsko tlo.
Osim ruskog stava, postoje i drugi faktori koji mogu otežati novu vojnu operaciju u Siriji. Međunarodni pejzaž sada nije prikladan kao u prethodnim prilikama: Vijeće sigurnosti UN-a nije moglo postići jednoglasnu odluku da okrivi Siriju. Pristup Arapske lige povratku Sirije u njene redove je blaži. Assadov režim u Damasku često kaže da se Turska mora povući sa sirijskog tla. Jordan je ponovo otvorio granicu sa Sirijom. UAE su ponovo otvorili svoju ambasadu u Damasku. Međunarodna zajednica prihvaća ostanak Bashara Assada na vlasti.
Ako je Turska nezadovoljna terorističkim napadima na njenu teritoriju, već postoji okvir za rješavanje takvih prijetnji. To je Adanski sporazum, koji je potpisan 1998. godine između Turske i Sirije a omogućava saradnju dvije zemlje u borbi protiv terorizma. Ovaj sporazum opozvao je ruski predsjednik Vladimir Putin na samitu u Sočiju 2019. godine. Da bi iskoristila ovaj sporazum, Turska mora prestati smatrati sirijski režim kao nelegitiman entitet.
Turska će vjerovatno biti uspješnija ako se takva saradnja ostvari. Još bolje rješenje bilo bi uključivanje Kurda u ovu saradnju i traženje poštene trilateralne saradnje između Turske, Sirije i sirijskih Kurda.
Ne znamo je li Putin na nedavnom samitu u Sočiju ostavio otvorena vrata za tursku vojnu operaciju u Siriji. Njegov stav je od najveće važnosti za konačnu Erdoğanovu odluku.
Rusija testira učinak Turske u razoružavanju opozicionih boraca u Idlibu, a zanemaruje obećanja data u Sočiju 2019. godine o protjerivanju kurdskih boraca iz Tell Rifaata u sjevernom Alepu.
Kada Turska i Rusija pregovaraju o rješenju, obično se uspiju naći na sredini, ali ako se uključe u vježbu uvijanja ruke, Rusija ima veće šanse da izađe kao pobjednica.
Stavovi izraženi u članku pripadaju autoru i ne odražavaju uredničku politiku PISjournala.
