PISjournal – Nacija koja je nekada svijetu donijela užase atomske i hidrogenske bombe sada je isporučila sramotnu novu vrstu bombe u obliku retorike svog predsjednika prepune psovki… ako je ‘retorika’ uopće prava riječ za to.
Gotovo je neviđeno da glavni zapadni mediji nisu u stanju doslovno citirati komentare američkog predsjednika, iako je bilo nekoliko ranijih slučajeva kada su bili prisiljeni da “zapišu” određene riječi koje su izašle iz usta sadašnjeg predsjednika.
Ali kada je pisana izjava koju je izdao vrhovni komandant Sjedinjenih Američkih Država prepuna vulgarnosti da je praktično nemoguća za štampanje ili emitovanje, onda se čovjek mora zapitati kako je Ovalni kabinet mogao biti doveden do ovih dubina poniženja.
Zaboravite verbalnu spretnost Clintona, Obame, Reagana i Kennedyja. Zbog toga, narodne jezičke improvizacije Georgea W. Busha izgledaju koherentno i neobično u poređenju s tim – kada zaštitni znak samoproglašenog Vođe slobodnog svijeta “F” više ne znači “slobodan”, već je to, naravno, skraćenica za “frustriran”.
Zaista, ova eksplozija na društvenim mrežama bila je do sada najotkriveniji djetinjasti izljev bijesa od strane narandžastog mališana u Bijeloj kući, dok je bjesnio i iznosio svoje prijetnje mostovima i elektranama, neliberalno posute psovkama i bogohuljenjem.
Da, ovo je bio emocionalni slom tog narcisoidnog djeteta, gospodina Donalda J. Tantrumpa. Ovo je bio predsjednik koji je najokrutnijim, najgrubljim riječima izjavio svoju namjeru da bombarduje civilnu infrastrukturu.
Stara pravila ratovanja su nestala. Zašto, na kraju krajeva, ne ciljati transportna i energetska čvorišta kada ste već stavili civile, novinare, pa čak i školsku djecu na liniju svoje nemilosrdne vatre? Zašto ne dodati bolnice na svoj popis? Šta je s domovima za njegu i skloništima za mačke, luđače!?
“Epski bijes” američkog predsjednika pokazao se kao dobro odabran naziv. Nakon što nije uspio dobiti ono što je želio – zapravo, čini se da ni sam nije bio siguran šta želi – njegov bijes sada djeluje bezgranično, iracionalno, neselektivno i van kontrole.
Njegovo monstruozno ponašanje gotovo traži da bude demonizirano, baca mržnju na lice liberalnog čovječanstva koje bi moglo tražiti razumijevanje, empatiju i kompromis. Ovdje nema savjesti, nema strategije, nema razuma, niti očiglednog cilja.
Većina Britanaca je protiv ovog rata. Većina Evropljana je protiv njega. Čak je i većina Amerikanaca protiv njega.
Britanski premijer se od samog početka protivio ovom ilegalnom ratu. Nakon što je konačno prepoznao da se stavovi Keira Starmera, za promjenu, poklapaju sa stavovima birača, njegov stav su sada usvojili (s različitim stepenom oklijevanja) i lideri drugih političkih stranaka u Velikoj Britaniji.
Naše vjerske vođe, vođe svih vjera, pozvali su na mir. Američki astronauti koji kruže oko Mjeseca također su pozvali svijet da se ujedini, bez obzira na vjerske razlike, u univerzalnoj ljubavi.
A američki potpredsjednik, obično tako glasan, tiho se krije u sjeni, pokazujući neuobičajenu političku suzdržanost da se istakne u javnosti, čekajući da dođe njegovo vrijeme, da se ova umiruća administracija, ovaj monstruozni puk, raspadne.
Dok globalna ekonomija škripi i klati se pred njegovim slomom, a troškovi života njegovih birača rastu, poremećeni orangutan u Ovalnom kabinetu kao da je tvrdoglavo nesvjestan opasnosti s kojom se suočava na jesenjim međuizborima, dok se priprema da bude domaćin neukusne pompe i raskoši predstojeće državne posjete engleskog kralja, koji bi, uprkos vlastitim porodičnim problemima kod kuće, mogao pokušati uputiti neke tihe, privatne riječi pomirenja i mira.
Američki predsjednik uporno obećava da će okončati ovaj bezbožni rat, a već u sljedećem trenutku djeluje odlučno da sukob dodatno eskalira do same ivice apokalipse.
Pa ipak, koliko dugo još Washingtonov vlastiti Kralj blještavila može nastaviti da se napreže i opterećuje na svom okaljanom tronu, ignorirajući volju svijeta i vlastitog naroda, dok se bori da na globalnoj sceni odigra katastrofalni haos, bljeskajući gnjev i očajničko ludilo vlastitog bolesnog uma?
Da, koliko još može proći prije nego što sama Bijela kuća bude morala proći kroz vlastito iskustvo promjene režima?
