PISjournal – Odluka Pentagona da vrati naziv Američka pacifička komanda (USPACOM), zamjenjujući naziv Indo-pacifička komanda usvojen 2018. godine, službeno se predstavlja kao historijsko prilagođavanje, a ne kao strateška promjena.
Prema Ministarstvu odbrane SAD-a, područje odgovornosti komande ostaje nepromijenjeno, protežući se od američke pacifičke obale do zapadne granice Indije, dok njena misija i posvećenost održavanju „slobodne i otvorene“ regije ostaju netaknuti.
Odluka iz 2018. godine da se Pacifička komanda preimenuje u Indo-pacifičku komandu bila je mnogo više od administrativne promjene. Ona je odražavala širu stratešku viziju koja je Indiju postavila u središte američkog pristupa Aziji i uzdigla je od velike regionalne sile do ključnog stuba indo-pacifičkog okvira. Osam godina kasnije, povratak naziva Pacifička komanda postavlja važno pitanje: da li Washington počinje preispitivati neke od pretpostavki koje su oblikovale njegovu strategiju?
Indo-pacifička vizija i pretpostavka o Indiji
Koncept Indo-Pacifika nastao je dok su Sjedinjene Države nastojale odgovoriti na rastući kineski ekonomski, tehnološki i vojni uticaj. U središtu tog okvira nalazilo se uvjerenje da će Indija igrati vodeću ulogu u očuvanju povoljne ravnoteže snaga širom regije.
Obrazloženje je djelovalo uvjerljivo. Indija ima više od 1,4 milijarde stanovnika. Godine 2025. postala je četvrta najveća ekonomija svijeta i godišnje troši više od 86 milijardi dolara na odbranu. Njen geografski položaj smješta je uz ključne pomorske rute koje povezuju Bliski istok, Afriku i Istočnu Aziju.
Washington je značajno ulagao u ovu viziju. Odbrambena saradnja dramatično se proširila, razmjena obavještajnih podataka je produbljena, a vojna interoperabilnost povećana. Sjedinjene Države i Indija potpisale su niz temeljnih odbrambenih sporazuma, dok je bilateralna trgovina u oblasti odbrane porasla sa gotovo nule početkom 2000-ih na više od 20 milijardi dolara. Kroz mehanizme poput Quad-a i vježbe kao što je Malabar, Indija je postajala sve više integrisana u američko strateško planiranje.
U osnovi ovih dešavanja nalazila se šira pretpostavka: da će Indija postati ne samo protivteža Kini već i stabilizirajuća sila u Južnoj Aziji te važan doprinosilac regionalnoj sigurnosti.
Pitanje danas nije da li je Indija postala moćnija. Očigledno jeste. Važnije pitanje je da li su strateška očekivanja vezana za uspon Indije u potpunosti ostvarena.
Preispitivanje rezultata, a ne potencijala
Indijska dostignuća su značajna. Malo je zemalja koje su tokom posljednje dvije decenije tako brzo proširile svoj međunarodni profil. Međutim, regionalno liderstvo ne zavisi samo od ekonomskog rasta i vojne potrošnje, već i od sposobnosti oblikovanja regionalnih ishoda i upravljanja sigurnosnim izazovima.
Upravo je tu slika nešto složenija.
Kriza u Balakotu 2019. godine pokazala je koliko brzo tenzije između Indije i Pakistana mogu eskalirati uprkos rastućem međunarodnom angažmanu s obje zemlje. Još nedavno, sukob iz maja 2025. godine ponovo je zahtijevao diplomatski angažman vanjskih sila kako bi se spriječilo dalje pogoršanje situacije.
Ovi događaji ne umanjuju značaj Indije. Međutim, oni ukazuju na ograničenja vojnih i diplomatskih pritisaka kao instrumenata za preoblikovanje odnosa između Indije i Pakistana. Realnost nuklearnog odvraćanja i dalje ograničava eskalaciju i smanjuje mogućnost da bilo koja strana nametne jednostrane ishode.
Za Washington je to važno jer američki kreatori politike sve više traže partnere sposobne da smanje strateška opterećenja. Kako se strateško nadmetanje s Kinom intenzivira, Sjedinjene Države imaju snažan interes da izbjegnu stalno uvlačenje u regionalne krize koje odvlače pažnju od širih prioriteta.
Postoje i znakovi da je Washington sve spremniji procjenjivati Indiju kroz pragmatičniju, transakcijsku prizmu nego što je to bio slučaj u ranim godinama indo-pacifičkog okvira.
Kontrast između prve i druge Trumpove administracije je poučan. Tokom prvog mandata, Trumpova administracija prihvatila je indo-pacifički koncept kao stratešku viziju u kojoj je Indija zauzimala privilegirano mjesto buduće protivteže Kini. Strateški potencijal često je imao veći značaj od neposrednih rezultata.
Čini se da je Trumpova druga administracija više usmjerena na mjerljive ishode. Uprkos tome što Washington i dalje opisuje Indiju kao važnog strateškog partnera, nastavio je vršiti pritisak po trgovinskim pitanjima, voditi carinske sporove i pristupati ekonomskim pregovorima kroz okvir koji naglašava reciprocitet, a ne poseban tretman. To sugerira da geopolitička važnost sama po sebi više ne garantuje povlašten položaj u američkom kreiranju politike.
Međutim, to ne znači da je Indija degradirana. Naprotiv, sugerira da kreatori politike možda prelaze sa strateških aspiracija na strateške rezultate kao glavni kriterij procjene.
Trajna važnost Pakistana
Preispitivanje regionalnih realnosti poklopilo se s obnovljenom pažnjom prema strateškom značaju Pakistana.
Veći dio posljednje decenije mnogi analitičari predviđali su da će značaj Pakistana postepeno opadati kako se budu širili ekonomski i diplomatski uticaj Indije. Ipak, geografija i geopolitika više puta su zakomplikovale te pretpostavke.
Pakistan ima približno 250 miliona stanovnika i održava jednu od najvećih vojnih struktura na svijetu, sa oko 650.000 aktivnih pripadnika. Posjeduje nuklearni arsenal procijenjen na više od 170 bojevih glava i zauzima strateški položaj koji povezuje Južnu Aziju, Centralnu Aziju, Afganistan i Zaljev.
Nedavni događaji dodatno su potvrdili taj značaj. Kriza između Indije i Pakistana u maju 2025. podsjetila je donosioce odluka da Pakistan ostaje ključan za proračune regionalne stabilnosti. Još nedavno, uloga Pakistana u olakšavanju komunikacije i diplomatskog angažmana tokom tenzija između Sjedinjenih Država i Irana dodatno je naglasila njegovu vrijednost kao regionalnog posrednika. Ovi događaji podsjetili su kreatore politike da Pakistan zadržava uticaj u više geopolitičkih područja koja se protežu daleko izvan Južne Azije.
Odnos Washingtona i Pakistana historijski je oscilirao u skladu s promjenjivim geopolitičkim okolnostima. Međutim, veliki regionalni događaji više puta pokazuju da Pakistan ne može biti isključen iz strateških kalkulacija koje se odnose na Južnu Aziju, Afganistan ili Zaljev.
Šira pouka je jednostavna. Južna Azija ne može se razumjeti isključivo kroz okvir usmjeren na Indiju. Regionalne ishode oblikuju brojni akteri čiji uticaj proizlazi iz geografije, vojnih sposobnosti, diplomatskih odnosa i njihove sposobnosti da utiču na događaje izvan vlastitog neposrednog okruženja.
Promjena u strateškom razmišljanju?
Kritičari bi mogli tvrditi da je preimenovanje Pacifičke komande samo birokratsko brendiranje. Ispravno bi primijetili da je Quad i dalje aktivan, da se odbrambena saradnja između Washingtona i New Delhija nastavlja širiti te da Indija ostaje centralna za američke napore u balansiranju rastuće kineske moći. Te tvrdnje su opravdane.
Ipak, značaj preimenovanja manje leži u onome što operativno mijenja, a više u onome što može otkriti na konceptualnom nivou. Strateški okviri se na kraju procjenjuju prema rezultatima, a ne prema namjerama.
Povratak naziva Pacifička komanda ne signalizira američko napuštanje Indije niti implicira raspad šireg američko-indijskog partnerstva. Indija ostaje jedna od najvažnijih svjetskih sila i ključni američki partner u Aziji.
Ono što se možda mijenja jeste standard prema kojem se procjenjuju strateške pretpostavke.
Posmatrano iz te perspektive, povratak naziva Pacifička komanda možda ne predstavlja dramatičnu promjenu politike. Umjesto toga, mogao bi odražavati širu tendenciju unutar Washingtona da strateške pretpostavke preispituje kroz prizmu rezultata, a ne potencijala. Indo-pacifički koncept nastao je u periodu uvjerenja da će Indija postati glavna stabilizirajuća sila širom ogromne regije. Danas se čini da su kreatori politike sve više zainteresovani za procjenu konkretnih rezultata tog ulaganja.
Da li će ta procjena na kraju dovesti do velikih političkih promjena ostaje neizvjesno. Ono što se, međutim, čini sve jasnijim jeste da Washington stavlja veći naglasak na strateške ishode nego na strateška očekivanja. Ako se taj trend nastavi, buduća rasprava neće biti o tome da li je Indija i dalje važna, već o tome da li su strateška očekivanja koja su pratila njen uspon zaista ispunjena.
