Zoran Meter

PISjournal  Sirijsko-turski odnosi, čini se, počinju se postupno razvijati u pozitivnom smjeru, prema mogućoj normalizaciji – nakon jedne decenije potpunog prekida odnosa i njihovog svođenja gotovo na razinu mogućeg izbijanja otvorenog ratnog sukoba. O tome svjedoči i ova vijest:

Sljedeći sastanak ministara obrane Turske i Sirije mogao bi se održati sredinom februara objavio je turski medij Yeni Akit pozivajući se na glasnogovornika turskog predsjednika Ibrahima Kalina.

“Ibrahim Kalin je kazao da je sastanak ministara odbrane dviju zemalja na dnevnom redu sredinom februara” – navodi spomenuti medij.

Skrećući pozornost na “terorističku organizaciju PKK (Kurdistanska radnička stranka, zabranjena u Turskoj)”, Kalın je kazao sljedeće: “Želimo sigurnost na našim granicama. Nikada nećemo napasti sirijsku državu ili sirijske civile.”

Podsjećam da je u decembru prošle godine Rusija bila domaćin prvih razgovora između turskog i sirijskog ministra odbrane u zadnjih 11 godina. Prema pojedinim izvorima iz Moskve, navodno su u toku i pripreme za mogući sastanak ministara diplomatije Sirije i Turske, što bi predstavljalo uvertiru za prvi sastanak na najvišoj razini – tj., onaj između predsjednika dviju država – Bashara al-Assada i Recepa Tayyipa Erdoğana.

Njih su dvojica bili bliski prijatelji, a družili su se čak i na obiteljskoj razini sve do izbijanja građanskog rata u Siriji 2011. godine kada je Ankara podržala sirijsku opoziciju. Opozicija je nakon nasilnih gušenja njihovih prosvjeda usmjerenih na smjenu vlasti ubrzo prerasla i u vojni pokret protiv legalne vlade u Damasku. Tom su se pokretu, međutim, vrlo brzo priključili različiti ekstremistički pa i teroristički elementi povezani s Al-Qaidom i „Islamskom državom“ (ISIL) koji su u velikoj mjeri kompromitirali tzv., umjerenu sirijsku opoziciju.

Slamanjem glavnine t.o. „Islamska država“ u Siriji i Iraku, kao i uspješnim vojnim operacijama sirijske vojske koju je snažno podupirala Rusija kroz svoje vojne snage poslane u Siriju na poziv Bashara Assada 30. septembra 2015. godine (operacije su vođene u zoni Aleppoa, na granici s Izraelom i Jordanom (Deraa), u Istočnoj Guti i predgrađima Damaska), ostale protuvladine snage povukle su se u regiju Idlib i došle su pod snažni uticaj Ankare. Time su uticaj na terenu gotovo u potpunosti izgubile ključne arapske monarhije predvođene Saudijskom Arabijom.

Trenutačno je u zoni Idliba na snazi rusko-turski sporazum o zajedničkim patrolama uz ključnu autocestu koja kroz Idlib povezuje gradove Damask i Aleppo, a na snazi je i relativno stabilno primirje između službene sirijske vojske i opozicijskih snaga pod patronatom Ankare.

Damask, Ankaru, ali i Moskvu koja je izgubila i posljednje iluzije o mogućem prelazu kurdskih snaga iz skuta SAD-a pod ingerenciju Damaska i što je nudila kurdskim pregovaračima – sada povezuje gubitak interesa za sudbinu sirijskih Kurda koji su se našli u nezavidnoj situaciji konstantnim najavama Ankare da će poduzeti novu vojnu operaciju na sjeveru Sirije u zonama koje nadziru kurdske snage SDF (Sirijske demokratske snage). Njihovu pak glavninu čine postrojbe YPG povezane sa zabranjenom Radničkom strankom Kurdistana što Ankaru najviše i brine u smislu sigurnosti za svoj pogranični teritorij.

Sve ovo itekako treba promatrati kako u kontekstu potpuno promijenjenih globalnih geopolitičkih prilika i odnosa, tako i turskih predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji će se održati između aprila i juna ove godine (tačan datum, a održavaju se istodobno – još nije određen). Nije nikakva tajna da u Turskoj već dugo raste netrpeljivost prema sirijskim izbjeglicama kojih je u toj zemlji veliki broj. Tačni podaci se ne znaju, ali svakako se radi o više miliona izbjeglih sirijskih građana koji su dobili izbjeglički status i pravo boravka u Turskoj.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime