Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Irak je jedna od rijetkih arapskih država koja redovno provodi slobodne i demokratske parlamentarne izbore. Iran i Turska su dvije nearapske muslimanske države Zapadne Azije koje također prakticiraju robusne demokratske parlamentarne i predsjedničke izbore.
U utorak, 27. januara 2026. zasjedao je novi saziv iračkog parlamenta koji je trebao izabrati novog predsjednika Republike. Međutim, zbog nepostojanja konsenzusa između dvije vodeće kurdske političke partije, izbor predsjednika je odgođen za kasnije radi daljih konsultacija.
Nakon što bude izabran, predsjednik bi u roku od 15 dana trebao imenovati premijera vlade. Za premijera nove vlade Iraka većinski šiitski blok Koordinacijski okvir (CF), predložio je Nurija al-Malikija, iako je njegova politička koalicija dobila samo 29 mandata, a njegov protukandidat Muhammed Šia Sudani, koji se povukao, dobio 46 mandata.
Velika pobjednička koalicija koja okuplja većinu šiitskih partija i oružanih formacija, pak, odlučila se za Malikija. On je bio premijer od 2006–2014. u dva mandata. Smatra se bliskim Iranu i jači je kandidat za premijera za nesigurno vrijeme koje dolazi.
Postoje dva glavna razloga zbog kojih je Maliki predložen za premijera. Prvo, iračka pobjednička koalicija vjeruje da će Maliki biti odlučniji da se suprotstavi američkim pritiscima. Pored toga, iskusniji je i stariji lider. Bio je na čelu vlade u vrijeme najvećih previranja, ratnih sukoba i terorističke prijetnje.
Drugi razlog je taj što se politička situacija u Damasku potpuno promijenila na štetu Bagdada. Damask je ranije bio saveznik Iraka. Ali, danas je u Siriji predsjednik Ahmed Šara’a, bivši vođa Al-Kaide i ISIL-a. Stoga, postoji realna opasnost da bi Izrael i zapadne sile koje su Ahmeda Šara’u (Abu Muhammeda Džolanija) instalirale za predsjednika, pripremajući se za napad na Iran, mogle kao uvertiru ponovo oživjeti ISIL radi discipliniranja, slabljenja pa čak i okupacije dijelova Iraka.
Na taj način bi odvratili pažnju i energiju pokreta otpora u Iraku od pomaganja Iranu. Maliki je više od 20 godina za vrijeme Saddamovog režima proveo u Siriji i Iranu. Bio je u egzilu i odlično poznaje šire okruženje Iraka. Pored toga, Maliki se smatra odanijim šiitskoj stvari i ideologiji otpora. Sudani je arapski nacionalist i pragmatičniji je, ali je ranjiviji od Malikija od američke penetracije. Strah od potencijalne nove sektaške terorističke prijetnje iz Sirije motivirao je zakonodavce u Bagdadu da odaberu kandidata kojem mogu više vjerovati i koji se neće libiti da se energično suprotstavi američkim pritiscima.
Sirijska je vlada proteklih dana uspostavila kontrolu na sjeveroistoku zemlje, koji su ranije držale kurdske snage (SDF). Budući na karakter novog režima u Damasku, u Bagdadu postoji oprez i bojazan od oživljavanja tzv. islamske države (ISIL). Istočno od Iraka, Iran je djelimično oslabljen prošlogodišnjom agresijom SAD-a i Izraela i ranjiviji je nego do sada na nove napade. Irak bi, ako bude imao hrabrog i snažnog vođu, mogao pružiti pouzdaniju stratešku dubinu i na taj način pomoći Teheranu da ojača oslabljeni regionalni uticaj.
Snažan lider u Bagdadu koji bi imao široku narodnu podršku i blagoslov vjerskih autoriteta mogao bi lakše zabraniti Amerikancima da koriste svoje baze u Iraku i zračni prostor Iraka za izvođenje napada na Iran. Previranja na iračkim granicama sa Sirijom pogoršavaju napore Bagdada da SAD-u uskrati korištenje Iraka kao arene za slabljenje Irana.
Trump očekuje od Iraka da mu pomogne da lakše kazni Teheran zbog efikasnog suzbijanja nasilnih nemira koji su iskorišteni kao terorističko udarno koplje za destabilizaciju Irana. Trumpov režim se boji da će Iran pokušati uticati na izbor novog rukovodstva u Bagdadu. Washington, čije banke kontroliraju novac od prihoda dobivenih prodajom iračke nafte, važna su poluga za vršenje pritiska na Bagdad.
Amerikanci, ni manje ni više, očekuju da novi irački premijer povlađuje američkoj politici i interesima Izraela u regiji. Međutim, šiitske grupe koje dominiraju iračkom političkom scenom spremne su se oduprijeti pritisku Washingtona kako bi ublažile opasnost od rastuće prijetnje ISIL-a i nove sunitske islamističke vlade u Damasku. Iransko-američko nadmetanje za uticaj u Iraku već duže vrijeme predstavlja ozbiljan izazov za kreatore politike u Bagdadu.
Nova i neočekivana prijetnja u obliku napora Damaska da uspostavi kontrolu nad svojom kurdskom zajednicom koja je skoncentrirana na sjeveroistoku Sirije, vjerovatno je koordinirana s Amerikancima. Ova dinamika uznemirila je iračke lidere. Ofanziva Damaska protiv Sirijskh demokratskih snaga (SDF) predvođenih Kurdima (koji su bili u savezu s SAD-om) izazvala je bijeg velikog broja zatvorenika ISIL-a koje je SDF duže vrijeme držao u zatočeništvu.
Irak, Sirija i SAD su postigli dogovor da premjeste 7.000 zatvorenika iz Sirije u Irak. Zatvorenici ISIL-a sakupljeni su iz više desetina pritvorskih centara na sjeveroistoku Sirije. Američki državni sekretar Marco Rubio je pozdravio iračku “inicijativu da se teroristi ISIL-a pritvore u sigurnim objektima nakon nedavne nestabilnosti na sjeveroistoku Sirije”. Pozvao je druge zemlje da izvrše repatrijaciju svojih državljana.
Irak je zbog toga pojačao patrole tenkova duž granice sa Sirijom u sjevernoj provinciji Sindžar i na drugim graničnim lokacijama. Irački narod strahuje zbog jačanja ISIL-a. Nova politička dinamika i izmijenjene regionalne okolnosti uticale su na promjenu dosadašnje političke i sigurnosne paradigme unutar Iraka u korist tvrđe političke linije. Prijedog Malikija kao proiranskog kandidata za najvišu izvršnu poziciju, mjesto premijera države, čini se logičnim i racionalnim potezom iračkih političkih snaga.
Prema frakcijskom dogovoru, premijer se bira iz iračke šiitske arapske zajednice. Ceremonijalna pozicija predsjednika republike pripast će Kurdu. Na iračkim izborima u novembru 2025. za Nacionalnu skupštinu Iraka koja ima 329 poslanika, Koalicija za obnovu i razvoj, umjerenog dosadašnjeg premijera Muhammeda Sudanija osvojila je 46 mandata što je daleko ispred 29 koje je osvojio blok Pravna država koji predvodi njegov glavni šiitski rival, bivši premijer Nuri al-Maliki. Međutim, i Malikijeva i Sudanijeva stranka dio su zajedničke široke šiitske koalicije poznate kao Koordinacijski okvir (CF), koji je u novembru osvojio ukupno 165 mjesta. Ovaj rezultat CF-u daje za pravo da kao najveći parlamentarni blok ponudi novog premijera.
Ohrabreni Sudanijevim izbornim rezultatima Trumpovi zvaničnici strahuju da će lideri nekoliko manjih proiranski orijentiranih blokova u CF-u, od kojih su neki i komandanti milicija u okviru šireg pokreta otpora koje Iran podržava a koji djeluju u Narodnim mobilizacijskim snagama (PMF), pokušati Sudaniju uskratiti drugi mandat. Upravo se to i dogodilo. Američki zvaničnici su se bojali da frakcije povezane s milicijama u CF-u Sudanija smatraju previše mehkim i popustljivim prema Amerikancima.
Ovaj ishod ozbiljno otežava Trumpove pokušaje da izvrši još veći ekonomski, diplomatski i vojni pritisak na Teheran. Politički šiitski lideri odlučili su se za iskusnog Malikija kojem i Iran vjeruje. Snažna šiitska ličnost pruža im veće pouzdanje zbog rastuće prijetnje koja bi se mogla pojaviti iz sunitske islamističke Sirije koja je danas u savezu s Washingtonom, a u kojoj više na predsjedničkoj poziciji nije Assad, koji je bio pouzdaniji susjed, sa stanovišta interesa bagdadske politike. Malikijev povratak mogao bi Iranu pružiti stratešku dubinu u Iraku. Iz vizure Bagdada, Teheranu naklonjeniji lider u Bagdadu vjerovatno bi mogao pomoći da se izvrši pritisak na Trumpov režim da omekša ili obustavi prijetnje napadima na Iran.
Široka podrška Malikiju od iračkih frakcija sugerira da Maliki ne bi trebao imati poteškoća oko brzog formiranja nove Vlade. Masoud Barzani, vođa Kurdistanske demokratske partije (KDP), dominantne kurdske stranke u Iraku, podržao je Malikijev izbor. Podržale su ga i vođe rivalske Patriotske unije Kurdistana (PUK). Iračka politika je prilično kompleksna. Primjerice, Barzani je pouzdani partner Washingtona. Navodno, pomogao je američkim zvaničnicima u deeskalaciji sukoba između Damaska i SDF-a. Međutim, s druge strane, neki sunitski arapski lideri u Iraku optužuju Malikija za diskriminaciju dok je bio premijer i usprotivili su se njegovom imenovanju za novog premijera.
Nespremnost kurdskih iračkih političara da imenuju kandidata za predsjednika republike mogli bismo tumačiti i kao američki pritisak na Kurde, koji Trumpova administracija vrši preko svog izaslanika za Irak, inače Iračanina i kršćanina, mladog i neiskusnog biznismena Marka Savayae. Savaya će u ime Trumpa i Rubija vjerovatno pokušati spriječiti Malikijeve napore da formira vladu ako bude imenovan za premijera, što je prilično izvjesno. Ukoliko Maliki ne uspije dobiti potvrdu za svoju novu vladu koju bude odabrao, pobjednička koalicija (CF) mogla bi se odlučiti da kao alternativu ponovo nominira Sudanija ili možda nekog trećeg kandidata (umjerenijeg) šiitskog političkog lidera, kao “konsenzusnog” kandidata.
Borba za premijersku poziciju povećala je napetosti i unutar kurdske zajednice u Iraku oko ceremonijalne pozicije predsjednika Iraka. KDP i PUK su se do sada uglavnom pridržavali prećutnog dogovora prema kojem se lider PUK-a uvijek imenuje za predsjednika Iraka a lider KDP-a za predsjednika Regionalne vlade Kurdistana (KRG). Ali, ovoga puta KDP, budući je dominantna partija, pokušava promijeniti dosadašnji model i imenovati svog kandidata na obje pozicije. Vjerovatno je i to razlog zbog kojeg danas (27. januara) Nizar Amedi nije izabran za predsjednika Iraka.
Trumpov režim pokušava zastrašiti sunite u Iraku da će Maliki ako bude ponovo izabran za premijera izazvati sličan strah u redovima iračkih sunita koji bi potom u znak reakcije na njegov izbor mogli početi pružati podršku radikalnim antivladinim grupama u Iraku. Drugim riječima, to može značiti i kao diplomatski uvijena američka prijetnja da bi Amerikanci mogli namjerno oživjeti ISIL kao oblik pritiska i kao instrument za discipliniranje nove iračke vlade.
S druge strane, ako Trumpov tim bude previše pokušavao blokirati izbor Malikija za premijera, to bi moglo izazvati ozbiljan kontraefekat i potaknuti još veću mobilizaciju šiitske populacije u Iraku protiv američkog ograničenog ali još uvijek efikasnog vojnog prisustva u toj zemlji. Ono od čega Amerikanci sigurno neće odustati jeste da po svaku cijenu spriječe uključivanje vođa oružanih šiitskih proiranskih milicija (PMF) u buduću Vladu Iraka, bilo Malikijevu ili neku drugu. Kao sredstvima prisile poslužit će se vjerovatno prijetnjama uvođenjem ekonomskih sankcija protiv Iraka, ako vođe proiranskih oružanih milicija budu dio nove vlade. Mogli bi takođe blokirati novčana sredstva od nafte koju drže u američkim bankama.
Američki recept za discipliniranje neposlušnih država i vlada je jednostavan i primjenjuje se širom svijeta uz određene varijacije. Washington je od Sudanija ranije tražio da demobilizira oružane jedinice otpora i da ih potčini centraliziranoj državnoj vojnoj komandi. To je identičan recept koji godinama u Libanu pokušavaju primijeniti brojni američki ambasadori i diplomatski izaslanici, od Dorthy Shea i Lisae Johnson do Bidenovog izaslanika, Izraelca Amosa Hocksteina do Trumpovog ambasadora u Ankari i glavnog menadžera za Bliski istok, Toma Barracka.
Do sada to nikom od njih nije pošlo za rukom, ni u Libanu, da razoružaju Hizbullah, niti u Bagdadu da razoružaju i integrišu PMF. Amerikanci tvrde da na taj način žele ojačati suverenitet centralne države kako u Libanu tako i u Iraku. Na prvi pogled to ne zvuči nelogično. Ali, njima nije stalo do očuvanja ili jačanja suverenosti država. Naravno da nije, oni žele oslabiti ili potpuno eliminisati vojne efektive u Bejrutu i Bagdadu i omogućiti Izraelu da može nesmetano, kad god to poželi, bombama i raketama uzorati ove prijestolnice, bez straha od bilo kakvog otpora.
Amerika na Bliskom istoku djeluje u interesu Izraela a cilj Izraela je fragmentacija, balkanizacija i slabljenje odbrambenih kapaciteta bilo koje arapske ili muslimanske države. Frapantno je da još uvijek postoje oni koji se bave izučavanjem Bliskog istoka, koji vjeruju u ove američke mantre. Kad to nisu do danas mogli postići u Bejrutu, u Bagdadu će to ići puno teže. Amerikanci žele ukloniti svaku, pa i onu najmanju, prepreku Izraelu koja stoji kao bedem na putu totalne izraelske dominacije arapskim svijetom. Radikalni rasisitički supremacisti u Tel Avivu trijumfalno tvrde da je na scenu već stupio novi Bliski istok.
Izraelski supremacisti se hvale da je Izrael već postao supersila na Bliskom istoku i da niko osim Izraela ne može diktirati kakve će oni korake poduzimati i ko će biti na njihovim granicama i gdje će biti te granice. Po njima, sigurnost Izraela, sine qua non, (uvjet svih uvjeta) je ono što određuje ponašanje izraelske vojne sile. Arogancija ove vrste nije zabilježena u novijoj historiji međunarodnih odnosa. Iran je jedina država koja se oružjem odupire ovakvoj genocidnoj supremacijskoj politici i doktrini Izraeala.
Doktrina odbrane Izraela bazirana je na diktiranju mira pomoću upotrebe brutalne sile i straha. Da bi Izrael bio siguran svi drugi ne mogu biti sigurni. Država s takvim poimanjem vlastite sigurnosti ne može dugoročno opstati i biti integralni dio regije. Druge velike regionalne zemlje, posebno Turska ili Saudijska Arabija, uvidjele su opasnost od ove izraelske politike koja želi uspostaviti totalnu dominaciju, hegemoniju i vojnu supremaciju u Zapadnoj Aziji.
Međutim, one se do danas nisu oružano suprotstavile Izraelu. Takva vrsta ekvilibrijuma neće vječno trajati. Kako kaže narodna poslovica, ničija nije do zore gorjela, pa tako neće ni svijeća izraelskog režima.
Odlučan lider u Bagdadu sa širokom demokratskom narodnom podrškom i povjerenjem vjerskih autoriteta, najbolja je regionalna podrška Iranu ako bude napadnut. Amerikanci i Izrael se najviše boje nezavisnog Iraka zbog neupitne podrške iračkoga naroda susjednom Iranu. Zato ga žele učiniti svojom vazalskom državom. Paradoks je u tome što oni to čine pod krinkom borbe za irački suverenitet.
Ekskluzivno PISjournal
