PISjournal – Vjekovna strategija „zavadi pa vladaj“ dugo je predstavljala jedno od osnovnih oruđa diplomatije, naročito u rukama kolonijalnih sila koje su njome širile svoje sfere utjecaja. Ni današnje vrijeme nije izuzetak – ta taktika i dalje živi, jednako kao i u doba velikih imperija. Nedavna odluka izraelskog kabineta da prizna armenski genocid koji je Osmansko carstvo počinilo između 1915. i 1923. godine savršeno se uklapa u taj obrazac. Posmatrati ovaj potez isključivo kao historijski, moralni ili humanitarni čin bilo bi naivno.
Ministarstvo vanjskih poslova izraelskog režima odluku je opisalo kao „historijsku“, dok je izraelski zvaničnici predstavljaju kao zalaganje za historijsku istinu i pravdu za žrtve. Međutim, vrijeme u kojem je odluka donesena, burna regionalna dešavanja posljednjih mjeseci, kao i neuobičajeno suzdržana reakcija Armenije, ukazuju na sasvim drugačiju stvarnost. Tel Aviv koristi pitanje armenskog genocida kao geopolitičko sredstvo pritiska i instrument za rješavanje regionalnih sukoba i političkih obračuna.
Iako je kabinet tek prije nekoliko dana odobrio prijedlog, koji još mora dobiti konačnu potvrdu u Knesetu kako bi postao zvanična državna politika, politička volja za ovakav potez razvijala se mjesecima. Najjasniji signal stigao je krajem augusta 2025. godine, kada je Benjamin Netanyahu prvi put otvoreno masakre nad Armencima, Asircima i Grcima u Osmanskom carstvu nazvao genocidom.
Sve veća konfrontacija s Turskom: Kada historija postane političko oružje
Najnoviju odluku Tel Aviva treba posmatrati kao narednu kariku u lancu događaja koji su uslijedili nakon sloma izraelsko-turskih odnosa poslije rata u Gazi i nastanka nove geopolitičke stvarnosti koja se proteže od istočnog Mediterana i Levanta do Južnog Kavkaza. U tom novom poretku čak se i historijske tragedije pretvaraju u instrumente sigurnosnog i političkog nadmetanja.
Tokom prethodnih decenija odnosi dviju država prolazili su kroz brojne uspone i padove, ali nikada nisu bili potpuno prekinuti. To se promijenilo nakon rata u Gazi, kada su odnosi ušli u najdublju krizu do sada.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan nije samo optužio Tel Aviv za genocid u Gazi, već je izraelski režim nazvao „terorističkom državom“. Ankara je potom objavila da je obustavila značajan dio trgovinske i ekonomske saradnje s Izraelom te zatvorila svoj zračni prostor za izraelske avione. Posljednjih mjeseci Erdoğan i zvaničnici njegove Partije pravde i razvoja (AKP) više puta su cionističku ideologiju opisali kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti Turske. Erdoğan je čak izjavio da borba protiv cionizma nije samo pitanje odbrane Palestine, već dio šire borbe za opstanak turske nacije.
U takvim okolnostima pitanje armenskog genocida postaje novo političko i historijsko oružje Izraela protiv Turske. Ankara je više od jednog stoljeća izuzetno osjetljiva na ovu temu i svako službeno priznanje genocida od strane stranih država smatra neprijateljskim činom. Tursko Ministarstvo vanjskih poslova brzo je odgovorilo optuživši Izrael da priznanje armenskog genocida koristi kako bi prikrio vlastiti genocid nad stanovnicima Gaze. Potpredsjednik Turske Cevdet Yılmaz ponovio je istu poruku, ocijenivši da se radi o očajničkom pokušaju prikrivanja vlastitih zločina.
Izraelski ministar vanjskih poslova Gideon Sa’ar tvrdi da odluka nije donesena kao odmazda protiv Turske. Međutim, s obzirom na to da je uslijedila u trenutku najvećih napetosti između dvije zemlje te imajući u vidu oštru retoriku izraelskih zvaničnika prema Ankari, teško je povjerovati da iza nje ne stoje politički motivi. Posmatrano iz tog ugla, Tel Aviv Ankari šalje jasnu poruku: ako Turska koristi pitanje Gaze i optužbe za genocid protiv Izraela na međunarodnoj sceni, Izrael može odgovoriti koristeći najosjetljivije historijsko pitanje moderne Turske kao sredstvo političkog pritiska.
Jačanje izraelskog uporišta na Kavkazu i u Centralnoj Aziji
Druga dimenzija ove odluke povezana je s geopolitičkim nadmetanjem na Južnom Kavkazu i promišljenim nastojanjem Izraela da proširi svoje prisustvo u tom prostoru. Posljednjih godina Tel Aviv provodi dvostruku strategiju. S jedne strane nastoji izaći iz regionalne izolacije kroz sporazume o normalizaciji odnosa sa susjednim državama, a s druge jača svoju sigurnosnu poziciju izgradnjom utjecaja duž geopolitičke periferije Islamske Republike Iran, koju smatra najvećom egzistencijalnom prijetnjom. U okviru takve strategije Izrael sve više pažnje usmjerava prema Centralnoj Aziji i Kavkazu, nastojeći otvoriti nove političke, sigurnosne i ekonomske kanale saradnje.
Događaji posljednjih nekoliko godina, naročito nakon Drugog rata u Nagorno-Karabahu, pretvorili su Južni Kavkaz u jedno od najvažnijih poprišta nadmetanja regionalnih i svjetskih sila. Rusija, Turska, Iran, Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i Izrael nastoje učvrstiti svoje pozicije i proširiti utjecaj u ovoj strateški važnoj regiji. Međutim, neprijateljski odnosi između Azerbejdžana i Armenije, kao i blisko strateško partnerstvo Bakua i Ankare, čine izraelsko priznanje armenskog genocida izuzetno osjetljivim potezom koji može narušiti postojeće regionalne saveze.
Tokom posljednje dvije decenije Tel Aviv je izgradio duboko strateško partnerstvo s Azerbejdžanom, zasnovano na vojnoj, obavještajnoj i energetskoj saradnji, koje predstavlja jedan od temelja izraelske regionalne politike. Ipak, izraelski donosioci odluka svjesni su da oslanjanje isključivo na savez s Bakuom nije dovoljno za dugoročno prisustvo na Kavkazu. Paralelno razvijanje odnosa s Armenijom moglo bi Izraelu pružiti znatno veću geopolitičku fleksibilnost, posebno u trenutku kada se Jerevan postepeno udaljava od Rusije i aktivno traži nove sigurnosne i političke partnere. Posmatrano iz te perspektive, priznanje armenskog genocida može predstavljati dio šire izraelske strategije usmjerene na otvaranje vrata u Jerevanu, jačanje vlastite pozicije u novom odnosu snaga na Južnom Kavkazu, ali i stvaranje temelja za buduće širenje utjecaja prema Centralnoj Aziji.
Pokušaj popravljanja međunarodnog položaja zbog Gaze
Još jedan vjerovatni cilj ove odluke jeste pokušaj Izraela da ublaži međunarodnu izolaciju u kojoj se našao zbog rata u Gazi. Tel Aviv se danas suočava s lavinom optužbi za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Brojne vlade, organizacije za zaštitu ljudskih prava, izvjestioci Ujedinjenih nacija, ali prije svega svjetska javnost – posebno na Zapadu – uputili su Izraelu do sada nezabilježene kritike.U takvoj atmosferi priznanje armenskog genocida može predstavljati pokušaj popravljanja vlastitog moralnog ugleda, odnosno nastojanje da se Izrael predstavi kao država koja stoji na strani žrtava genocida i koja ne šuti pred historijskim zločinima.
Ipak, iza ovog poteza možda se krije i dublja geopolitička računica, povezana s dugogodišnjim nastojanjima izraelske desnice da konačno ukloni svaku mogućnost oživljavanja Arapske mirovne inicijative iz 2002. godine. Podsjetimo, tom inicijativom bilo je predviđeno stvaranje nezavisne palestinske države s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom. Tvrda vlada Benjamina Netanyahua odlučna je da izbriše i posljednje tragove tog prijedloga. Jedan od načina za učvršćivanje takvog stava jeste pribavljanje što šire međunarodne legitimnosti za priznanje Jerusalema kao glavnog grada Izraela, što su Sjedinjene Američke Države već učinile tokom prvog mandata Donalda Trumpa.
U tom kontekstu, formalno priznanje armenskog genocida i približavanje Armeniji mogli bi predstavljati pokušaj stjecanja dodatnog političkog i moralnog kapitala koji bi Izrael u budućnosti mogao iskoristiti kako bi osigurao šire međunarodno prihvatanje Jerusalema kao svog glavnog grada.
Kada Jerevan prepoznaje izraelske namjere
Možda najjasniji pokazatelj da je ova odluka prvenstveno politički motivirana jeste neuobičajeno suzdržana reakcija Armenije. Za razliku od dosadašnje prakse, kada je Jerevan s velikim zadovoljstvom pozdravljao svako međunarodno priznanje armenskog genocida, ovoga puta armenski zvaničnici reagirali su vrlo oprezno. Premijer Nikol Pashinyan ranije je čak izričito upozorio da pitanje genocida ne smije postati „geopolitički pregovarački adut“. Takav stav Armenije proizlazi iz nekoliko važnih činjenica.
Prije svega, Jerevan je potpuno svjestan da je Izrael posljednjih godina bio jedan od najvažnijih dobavljača oružja Azerbejdžanu. Značajan dio vojne nadmoći koju je Baku ostvario tokom Drugog rata u Nagorno-Karabahu zasnivao se upravo na izraelskoj vojnoj tehnologiji i opremi.
Drugo, armensko rukovodstvo smatra da trenutak u kojem je donesena ova odluka mnogo više odražava produbljivanje sukoba između Izraela i Turske nego iskreno historijsko ili moralno opredjeljenje.
Treće, vlada premijera Pashinyana posljednjih godina vodi politiku normalizacije odnosa s Turskom. Nakon posljednjih pomaka u odnosima između Bakua i Jerevana, mogućnost ponovnog otvaranja granica i obnove diplomatskih odnosa između Armenije i Turske danas djeluje realnije nego ikada ranije. Upravo zbog toga Armenija ne želi da pitanje genocida ponovo postane sredstvo regionalnog političkog nadmetanja koje bi moglo ugroziti proces približavanja Ankari.
Na kraju, značajan dio armenske političke elite smatra da država koja je optužena za masovne zločine nad civilima u Gazi nema moralni kredibilitet da se predstavlja kao zaštitnik žrtava genocida ili zagovornik historijske pravde.
Regionalne posljedice za Tel Aviv
Odluka izraelskog kabineta mogla bi imati posljedice koje daleko nadilaze odnose između Tel Aviva i Ankare. Prije svega, može dodatno produbiti političke i diplomatske napetosti između Izraela i Turske. Ipak, dosadašnje iskustvo pokazuje da Ankara uglavnom nije prekidala odnose ni sa državama koje su službeno priznale armenski genocid, pa se ni ovoga puta ne očekuje potpuni prekid veza.
Drugo, ovaj potez mogao bi narušiti osjetljivu ravnotežu na Južnom Kavkazu i zakomplikovati odnose Izraela s Azerbejdžanom, naročito ako Baku odluku protumači kao udaljavanje Tel Aviva od dugogodišnjeg strateškog partnerstva.
Treće, cijeli slučaj potvrđuje širi trend koji obilježava novi regionalni poredak. Historijske tragedije više nisu samo dio prošlosti ili predmet akademskih rasprava – one su postale aktivno geopolitičko sredstvo kojim države ostvaruju političke i sigurnosne ciljeve.
Na kraju, priznanje armenskog genocida od strane izraelskog kabineta mnogo je manje izraz historijske ili moralne odgovornosti, a mnogo više odraz dubokih geopolitičkih promjena koje preoblikuju prostor od Južnog Kavkaza do istočnog Mediterana.
Zbog toga pitanje armenskog genocida danas nije samo historijska tema, već strateško poprište sukobljenih interesa, utkano u novi regionalni poredak u kojem čak i kolektivno historijsko sjećanje naroda postaje instrument geopolitičkog nadmetanja.
Ekskluzivno PISjournal
