Osman Softić
PISjournal – Najnovije priznanje Palestine zahtijeva pažljiviju analizu. Šta se krije iza odluke nekoliko vodećih zapadnih zemalja da u ovom trenutku priznaju Palestinu – dvije godine nakon što je Izrael pokrenuo svoj ubilački genocid u Gazi, najveći zločin koji međunarodna zajednica nije uspjela spriječiti?
Štaviše, izraelski genocid su upravo te zemlje koje su nedavno priznale Palestinu aktivno pomagale i omogućavale.
Tvrdim da bi priznanje Palestine od strane najbližih zapadnih saveznika Izraela moglo biti osmišljeno kako bi se očuvao status quo, s ciljem perpetuiranja izraelske vojne nadmoći i dominacije nad Palestincima. Svaka od tih zemalja istovremeno je pokušala umiriti Izrael distanciranjem od Hamasa, označavajući ga kao „terorističku organizaciju“, dok se Izrael posmatra kao saveznik. Upravljanje teritorijalnim entitetom na koji su te zemlje nastojale svesti Palestinu trebalo bi, prema toj logici, ostati isključivo pod izraelskom kontrolom.
Iako su akti priznanja predstavljani kao monumentalni i hrabri činovi prkosa Izraelu, a ne kao taktički potezi nametnuti zapadnim vladama masovnim protestima javnosti i žestokim palestinskim oružanim otporom izraelskoj agresiji u Gazi, ja se s tim ne slažem.
Hamas
Godine 2006. Hamas je izabran za vladu Palestine kao jasni pobjednik demokratskih izbora održanih na cijeloj okupiranoj palestinskoj teritoriji. Razlog zašto je Hamas osvojio većinu palestinskih glasova može se pripisati sposobnosti Islamskog pokreta otpora da Palestincima pod okupacijom pruži socijalne, obrazovne i druge usluge, ali prije svega odlučnosti Hamasa da se uključi u oružani otpor protiv Izraela.
Politički rival Hamasa, organizacija Fatah, potom je izvela državni udar i poništila izborne rezultate na okupiranoj Zapadnoj obali, gdje je Hamas također osvojio većinu glasova. Međutim, Fatah, pod vodstvom Mahmouda Abbasa, nije uspio uspostaviti kontrolu nad Gazom, gdje je 2007. godine vođen kratkotrajan unutarpalestinski građanski rat.
Palestinska uprava (PA) i njen predsjednik Mahmoud Abbas široko su omraženi među Palestincima u Gazi. Abbas je uveo monopol vlasti. Ne samo da kontroliše Fatah i Palestinsku upravu, u kojoj PLO ima dominantnu ulogu, već je i na čelu Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), čiju okosnicu čini upravo Fatah. Svoju vlast nad palestinskom politikom pod okupacijom nametnuo je saradnjom s Izraelom i Zapadom, što mu je omogućilo da sistematski eliminiše političku konkurenciju.
Drugim riječima, Abbas je pouzdani „lokalni podizvođač“ i poslušni saradnik izraelskih okupacionih vlasti. Istovremeno je postao autokrata. Ipak, Abbas nema nikakvu kontrolu nad Gazom, gdje Islamski pokret otpora Hamas već gotovo dvije decenije dominira političkom scenom. PA sada vidi svoju šansu da proširi vlast u postgenocidnoj Gazi. Kako bi to ostvario, Abbas je sarađivao s Tel Avivom.
Međutim, Izraelci su sve nezadovoljniji njegovom sve manjom sposobnošću ili voljom da isporuči rezultate koje su očekivali. Abbas je istovremeno razgovarao s nekim bogatim arapskim državama čija bi rukovodstva željela da Hamas bude slomljen i trajno eliminisan. U tom pogledu, politički ciljevi Mahmouda Abbasa, Izraela i arapskih monarhija konvergirali su se oko njihove percepcije Hamasa. Arapske monarhije Hamas vide kao iranskog proksija i ideološkog neprijatelja, opasnost i prijetnju vlastitim ukorijenjenim političkim sistemima.
Katar
Katar je jedina arapska monarhija koja je gotovo dvije decenije dosljedno podržavala Hamas. Pružao je utočište političkom vodstvu Hamasa u Dohi i djelovao kao posrednik, zajedno s Egiptom, a u manjoj mjeri i s Turskom, u pregovorima s Izraelom. Katar je, bez sumnje, dao i najveći finansijski doprinos obnovi Gaze nakon nekoliko prethodnih sukoba u kojima je Izrael razorio infrastrukturu Gaze, da bi je potom Katar obnavljao. Jasno je da ta uloga nije bila samo odobrena od Washingtona, već je postojala i prešutna saglasnost Izraela, doduše uz značajnu finansijsku korist za njegove lidere.
Sjedinjene Američke Države dodijelile su Kataru tu ulogu, koju je Doha rado prihvatila, kako bi demonstrirala svoju velikodušnost prema palestinskom islamskom pitanju i pokazala svoju korisnost i diplomatsku vještinu svojim američkim patronima kao pouzdan saveznik. To je bilo međusobno očekivanje, s obzirom na položaj Katara kao jedinog strateškog saveznika SAD-a izvan NATO-a u arapskom svijetu.
Međutim, stare okolnosti i zastarjeli obrasci koji su gotovo dvije decenije služili svim akterima više se ne uklapaju u novi „trampovski bliskoistočni poredak“ koji SAD i Izrael nastoje nametnuti. Hamas je teško slomljen, osim u nekoliko preostalih džepova otpora u Gazi. Štaviše, Hamas više nije poželjan niti potreban arhitektima novog Bliskog istoka. U njihovoj računici, Hamas je izgubio svu praktičnu korist za glavne aktere – Washington, Izrael i zaljevske Arape. Nedavnim raketnim napadom na Katar, uz prešutno odobrenje SAD-a, Izrael je jasno signalizirao Dohi da neće dozvoliti nastavak političkog postojanja Hamasa u Gazi. Taj „ekvilibrij straha“, kako ga je nazvao Tariq Baconi, briljantni mladi istraživač Hamasa, više ne definiše dugotrajni izraelsko-palestinski oružani sukob u Gazi. Raniji aranžmani odgovarali su i Izraelu i Hamasu. Taj je poredak razbijen u paramparčad operacijom „Poplava Al-Akse“ 7. oktobra 2023.
Stoga se u novoj, postgenocidnoj Gazi, stari obrasci sukoba i vojnih angažmana neće ponavljati. „Ekvilibrij straha“ obilježavali su periodični, nemilosrdni, ali kratkotrajni izraelski bombarderski pohodi na Gazu. Te česte izraelske taktičke zračne kampanje, u protekloj deceniji i po poznate kao operacije „košenja trave“, bile su ili izazvane ili praćene baražima primitivnih i neučinkovitih raketa Hamasa prema Izraelu.
Zauzvrat, Izrael je koristio svoju zloglasnu „Dahijsku doktrinu“, nemilosrdne zračne kampanje usavršene u južnim šiitskim predgrađima Bejruta, poznatim kao Dahija, i na jugu Libana protiv Hezbollaha. Taj obrazac je Izraelu bio koristan jer je pomagao obnovi ekvilibrija straha, uz periodična zatišja i manja poboljšanja životnih uslova za opkoljeno stanovništvo Gaze. Međutim, kako je Baconi uvjerljivo objasnio, takva situacija nije mogla trajati beskonačno. Otuda je taj obrazac podvrgnut značajnoj reviziji u izraelskom i američkom strateškom promišljanju.
Katar je bio neizostavan dio te dijabolične slagalice. Od Dohe se očekivalo da uskoči s fondovima za obnovu Gaze kao voljni učesnik i pregovarački posrednik, omogućavajući tako periodične intervale mira. Taj ciklus asimetričnog nasilja ponavljao se više puta tokom protekle decenije.
Nesumnjivo je da je korisnost Katara sada možda iscrpljena u novom strateškom planiranju palestinske države. Upravo ta činjenica možda objašnjava zašto je Izrael bombardovao Katar uz jasnu američku i britansku podršku. Očigledna izraelska agresija na stambena predgrađa Dohe imala je za cilj poslati jasnu poruku i signalizirati Kataru da njegova uloga posrednika i ekskluzivnog finansijera obnove više neće biti potrebna u novoj palestinskoj jednadžbi s Izraelom i ameriškim strateškim razmišljanjem. To je ujedno bila i oštra opomena Kataru da odmah prekine podršku Hamasu.
Američki poslušnici
S druge strane, Mahmoud Abbas, čelnik Palestinske uprave, sada u devedesetim godinama života, očigledno više nema biološku snagu da provede planove izraelskih okupacionih vlasti. Stoga je, iz perspektive Izraela i njegovih saveznika, potrebno primijeniti novu strategiju. Ona se može činiti kao podrška Palestincima, ali to nije. Katar sada mora iznaći novu ulogu u regiji kako ne bi postao irelevantan u konkurenciji s moćnijim zaljevskim susjedima koji zamišljaju drugačiju budućnost Palestine. Katar će gotovo sigurno biti zamijenjen drugim zaljevskim državama poput UAE-a i Saudijske Arabije, a možda čak i nearapskim muslimanskim državama poput Pakistana ili Indonezije.
Predsjednik Indonezije Prabowo Subianto dao je naslutiti šta bi se moglo dogoditi u bliskoj budućnosti kada se pohvalio spremnošću da pošalje 20.000 vojnika u Gazu. To je izjavio u nedavnom govoru pred Generalnom skupštinom UN-a. Pritom je pažljivo naglasio svoju lojalnost SAD-u ponavljajući slogan koji zapadna uši rado čuju: „također moramo garantirati sigurnost Izraela“.
Pakistanski premijer Shehbaz Sharif također je u svom očito koreografiranom govoru pred UN-om, gotovo sigurno osmišljenom da se dopadne domaćoj publici u Pakistanu, ali i potencijalnim donatorima i novim sigurnosnim partnerima iz Rijada, izjavio: „Moramo osloboditi Palestince iz izraelskih okova i to moramo učiniti punom snagom“, uzviknuo je Sharif s govornice UN-a.
Ovu krajnje licemjernu verbalnu akrobatiku lidera dviju najmnogoljudnijih muslimanskih zemalja nadmašuje jedino potpuni izostanak konkretnih akcija 57 muslimanskih država članica Organizacije islamske saradnje (OIC) u odgovoru na genocid u Gazi. Možda bi i Sharif i Subianto najprije trebali početi s uspostavljanjem pravde u vlastitim zemljama.
Sharif bi to mogao učiniti oslobađanjem Imrana Khana, najpopularnijeg premijera u historiji Pakistana, iz zatvorske ćelije u kojoj se, prema izvještajima Amnesty Internationala, nepravedno nalazi zbog političkih razloga, po nalogu Sharifove vlade uz podršku vojske.
Dok bi Prabowo, umjesto da garantira sigurnost Izraela, trebao rješavati nepopularnost svoje vlade, loše upravljanje, korupciju te masovne studentske i radničke proteste širom indonezijskog arhipelaga, gdje se sve glasnije zahtijeva više pravde i odgovornosti od vlade koju Subianto vodi sve autoritarnije, s izraženom sklonošću ka militarizaciji civilnih poslova.
Budući lider ili nametnuti kandidat?
Neki analitičari vjeruju da se Marwan Barghouti, poznati disident često nazivan „palestinskim Nelsonom Mandelom“, koji je već više od dvije decenije zatočen u izraelskom zatvoru zajedno s hiljadama drugih Palestinaca u izraelskim tamnicama, u nekim krugovima razmatra kao potencijalni budući lider sposoban da ujedini suprotstavljene palestinske političke frakcije.
Međutim, treba imati na umu da Izrael djeluje strateški, te da bi „njegovanje“ Marwana Barghoutija moglo biti dvosjekli mač, potencijalno iskorišten kao mamac za nametanje Palestincima osobe koja možda nema demokratski izborni legitimitet, ali uživa gotovo mitološku popularnost zasnovanu na statusu nevine žrtve okupacionog režima – što Barghouti, nesumnjivo, jeste.
Dana 7. oktobra 2023. pojedinačni „ratni zločini“ možda su počinjeni nad Jevrejima u izraelskim kibucima u blizini Gaze od strane Hamasovih komandosa Brigada Al-Qassam. Ti navodni zločini blijede u poređenju s tekućim izraelskim genocidom u Gazi. Naprotiv, palestinski gerilski napad može se objasniti – ne nužno i opravdati – kao proboj zatvorenika iz zatvora u kojem su ih izraelske okupacione vlasti držale decenijama.
Hamas: Historija iznutra
Neuspjeh međunarodne zajednice da obuzda Izrael i da adekvatno i pravovremeno reaguje kako bi zaustavila izraelski državni terorizam i progon Palestinaca stvorio je uslove za „Poplavu Al-Akse“. Ugledni palestinsko-britanski politički teoretičar i aktivista Azzam Tamimi, u svojoj studiji „Hamas: Historija iznutra“, dao je istinit prikaz prirode Hamasa, njegove političke filozofije i vizije ovog palestinskog političkog i otporaškog pokreta. Objektivna i uravnotežena slika Hamasa i njegovih težnji koju je Tamimi ponudio namjerno je ignorisana u zapadnom političkom narativu, koji Hamas uporno prikazuje isključivo kao „izvor terora“ i „smrtnu prijetnju Izraelu i jevrejskom opstanku“.
Zapanjujuće je da je politički Zapad uložio ogroman napor da spriječi šire kampanje podizanja svijesti koje bi razotkrile Izrael kao rasističku aparthejdsko-državu koja provodi genocid – najgori oblik državno sponzoriranog terorizma – nastojeći uvjeriti svjetsku javnost da je izraelski genocid u konačnici isključivo krivica Hamasa, „terorističke organizacije“ koju je sam Izrael – kakva ironija – dugo smatrao korisnom protutežom drugim sekularnim i ljevičarskim palestinskim nacionalnooslobodilačkim pokretima.
