PISjournalNakon osnivanja države Izrael 1948. godine, ona je odmah započela vojnu i civilnu pomoć zemljama širom svijeta, od kojih su mnoge imale diktatorske i vojne režime, s ciljem uspostavljanja diplomatskih odnosa i suzbijanja onoga što će postati trajna kampanja za fizičko i političko uništenje Izraela. Prljavi

Ukratko, glavna prepreka međunarodnim težnjama Izraela bio je Egipat pod vodstvom Gamala Abdela Nassera, koji je postao njegov vladar 1956. godine; Libija je nakon toga imala sličnu ulogu, nakon dolaska Muammara Gadafija na vlast 1969. godine. Egipat je iskoristio svoju političku, vojnu i ekonomsku moć kako bi odvratio druge države od uspostavljanja odnosa s Izraelom ili smanjio ili smanjio razinu postojećih veza. Gadafi je koristio mafijaške metode, prijeteći destabilizacijom režima koji su imali veze s Izraelom.

Pritisak Arapa bio je uspješan, a nakon ratova 1967. i 1973. desetine država, kako s nearapskim muslimanskim, tako i nemuslimanskim stanovništvom, službeno su prekinuli ili smanjili razinu odnosa s Izraelom. To nisu bile samo afričke zemlje. Arapske zemlje, pod vodstvom Egipta i Libije, tokom godina, na primjer, uspješno su uvele naftni embargo protiv zemalja i sankcije protiv kompanija koje su poslovale u Izraelu, pa čak i uspjele prisiliti evropske vlade da ograniče svoje odnose s njim u određenim područjima.

Nakon vala prekida odnosa nakon ratova, Izrael se okrenuo drugim zemljama i uglavnom je uspio održati i ojačati svoje veze s režimima koje su druge zemlje protjerale, uključujući vodstvo Južne Afrike tokom razdoblja apartheida. Izrael je također uspostavio snažne veze s vojnim huntama u Latinskoj Americi tokom njihovih različitih “prljavih ratova” – domaćih kampanja koje su vodili od sredine 1970-ih do početka 80-ih kako bi eliminirali domaće političke protivnike.

Vojni režimi u takozvanom južnom konusu Latinske Amerike poduzeli su operaciju nazvanu “Condor”, u kojoj su sarađivali u lociranju, hvatanju, mučenju i likvidaciji opozicionih aktivista i gerilskih odreda. Sa svoje strane, Izrael je pomagao svakoj hunti pojedinačno u provedbi operacije “Condor” na svojoj teritoriji, ali za razliku od sudjelovanja Sjedinjenih Država u tim naporima, nema dokaza da je Izrael sudjelovao u ukupnoj koordinaciji operacije.

Nakon što su Izrael i Egipat potpisali Sporazum iz Camp Davida u septembru 1978. godine, postupno su i druge države počele obnavljati ili popravljati odnose s Jeruzalemom. Kao što je tokom godina objavljeno u “Haaretzu” i drugim medijima, u mnogim se zemljama ovo ažuriranje temeljilo na izraelskoj prodaji vojnih usluga i opreme, a u novije vrijeme i nadzornih tehnologija, čak i režimima koji su počinili ubistva.

U 1990-ima, s krajem Hladnog rata, potpisivanjem Sporazuma u Oslu s PLO-om i mirovnim sporazumom s Jordanom, Izrael je uspio obnoviti i popraviti odnose s većinom zemalja svijeta, ali je i dalje imao poteškoća u normalizaciji svojih veza s arapskim i nearapskim muslimanskim zemljama. Međutim, postalo je jasno da kontinuirani zahtjev palestinskog vodstva da takve zemlje izbjegavaju pridruživanje nije bio vjerodostojan. PLO nije samo normalizirao svoje odnose s Izraelom, već je Palestinska uprava postala važan podizvođač u upravljanju izraelskim režimom apartheida na zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. To je politički olakšalo drugim zemljama da pregovaraju s Izraelom i dogovore korake za normalizaciju s njim.

Ova lažna priroda takve anti-normalizacije nije započela u razdoblju Osla, već nekoliko desetljeća ranije, kada su mnoge zemlje možda prekinule službene odnose s Izraelom, ali su nastavile poslovati s njim. Jedan od primjera je Čad, zemlja s većinskom muslimanskom većinom koja je službeno prekinula veze s Izraelom 1972. godine, a obnovila ih je tek 2019. Ipak, dokument koji je izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova izradilo u maju 1985. a nedavno ga je deklasificirao Državni arhiv, navodi da je Izrael već 1982. stupio u kontakt s tadašnjim diktatorom Chada Hissenom Habreom. U februaru siljedeće 1983.godine s njim je potpisan sporazum, prema dokumentu iz 1985. godine, o “izraelskoj vojnoj pomoći Čadu u ljudskoj snazi i opremi, kao i o osnivanju tajne izraelske misije u Čadu”.

U to je vrijeme predsjednik Habre bio odgovoran za masakre, nestanke i silovanja u svojoj zemlji, što je dovelo do toga da ga je 2016. godine Međunarodni sud osudio za zločine protiv čovječnosti. Habre je svrgnut u državnom udaru 1990. godine, ali je 2008. godine njegov nasljednik kupio oklopnu tehniku iz Izraela. Nakon objavljivanja izvještaja i slika tih vozila u medijima, Čad je priznao njihovu kupovinu u Izraelu i izvijestio Ujedinjene narode.

Zahtjevi palestinskih čelnika da arapske i nearapske muslimanske zemlje izbjegavaju normalizaciju odnosa s Izraelom bili su narušeni ne samo nedostatkom povjerenja, već i neizvedivošću zbog promjenjivih interesa tih zemalja. Dva historijska događaja u prethodnom desetljeću bila su veoma važna, odluka Irana da pojača svoje regionalne provokacije i druge subverzije, a druga je bila Arapsko proljeće 2011. Unatoč svojim razlikama, većina arapskih i nearapskih muslimanskih zemalja zaključila je da moraju sarađivati u borbi protiv iranskog preuzimanja vlasti u regiji, kao i suprotstaviti se bilo kakvim znakovima ponovnog oživljavanja “Arapskog proljeća”, odnosno, moraju se boriti protiv pokreta koji žele izazvati promjenu režima. Jedan od najistaknutijih igrača među ovim posljednjim skupinama je pokret i ideologija političkog islama, a posebno organizacija “Muslimanska braća”.

SAD u potpunosti dijele izraelski oportunistički stav i strategiju u vezi s ovom historijskom promjenom interesa; to nije bio samo hir bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Dokaze o tome spomenuo je general Amos Gilad, bivši dugogodišnji visoki zvaničnik izraelske Agencije za provođenje zakona koji je godinama bio uključen u izgradnju Izraelskih odnosa s arapskim i nearapskim muslimanskim zemljama, kao i održavanje veza s Ameriko.

Upitan o tome kako bi se Izrael trebao odnositi prema Saudijskoj Arabiji u svjetlu ubojstva i komadanja tijela novinara Jamala Khashoggija 2018. godine, Gilad je objasnio da, budući arapske države nisu zrele za demokraciju, a kako bi pomogle u očuvanju “slobodnog svijeta” i/ili zapadne civilizacije, Sjedinjene Države i Izrael moraju pomoći svojim tiranskim režimima kada pribjegavaju nasilju kako bi potisnuli opozicione elemente, novinare, žene i druge manjine.

Politički islam zamijenio je “komunističku prijetnju”, a Iran je zamijenio SSSR. To su isti samozadovoljni argumenti koji su korišteni za opravdanje Američkog rata u Vijetnamu i vojne pomoći koju su SAD i Izrael pružali, na primjer, Pinochetovoj hunti u Čileu kada je počinila zločine protiv čovječnosti 1970-ih i ’80-ih. Sada ih se poziva da podrže geopolitičku reorganizaciju Bliskog istoka i Sjeverne Afrike.

Američka škola u Panamskom kanalu odavno je zatvorena, gdje su Sjedinjene Države obučavale desetine hiljada oficira iz cijele Latinske Amerike, od kojih su se mnogi vratili u svoje zemlje tokom Hladnog rata kako bi sudjelovali u vojnim pučevima, masovnim mučenjima, ubistvima, silovanjima, genocidu i terorizmu. Ali Gilad je primijetio da se većina oficira arapskih oružanih snaga još uvijek obučava u Sjedinjenim Državama, nastojeći zadržati ovisnost svojih režima o potonjem i spriječiti njihov prelaz ka potpunoj ovisnosti o Kini.

Jasno je da širenje demokratskih vrijednosti nije glavni prioritet u američkom programu obuke oficira. Neprofitna novinska organizacija iz NIH-a potvrdila je da su oficiri obučeni u SAD-u, od kojih većina živi u većinskim muslimanskim državama, sudjelovali u 11 pučeva u zapadnoj Africi od 2008. godine, posljednji put u Nigeru. Nakon Abrahamovih sporazuma i drugih normalizacijskih sporazuma koje je Izrael sklopio, uz pružanje sofisticiranih sistema nadzora i naoružanja raznim problematičnim režimima, oficiri tih režima vjerojatno će također dobiti obuku i obavještajne podatke od Izraela, koje je potonji stekao i razvio također kroz svoje ugnjetavanje i kontrolu dijela palestinskog stanovništva.

Svi ti događaji ne garantiraju stabilnost arapskih i nearapskih muslimanskih diktatorskih režima, jer će njihovo postojanje uvijek biti uvjetovano i osporavano. Jasan primjer za to je Egipat, koji prima većinu američke vojne pomoći nakon Izraela i još uvijek je jedna od najnestabilnijih zemalja u regiji.

Najveći neprijatelj egipatskog naroda je njegov vlastiti režim, koji troši svoje ogromne ljudske i prirodne resurse i usredotočen je na neprestani rat protiv većine građana koji ne pripadaju eliti koja vlada zemljom. Da bi se održao privid stabilnosti u Egiptu i drugim režimima u regiji, potreban je beskrajan ciklus ugnjetavanja i nasilja. U ovakvim situacijama, ako smatraju potrebnim, takvi režimi neće ni trepnuti okom, odnosno, bit će još mnogo stravičnih slučajeva poput ubistva novinara Khashoggija.

Za razliku od uloge koju je igrao 1970-ih i ’80-ih u Latinskoj Americi, danas, kao dio operacije “Condor 2.0” na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi, Izrael neće biti sporedni glumac, već onaj kojem je dodijeljena vodeća uloga u njegovoj ukupnoj koordinaciji. Kao i kod heroina, ti će režimi postati ovisni o izraelskoj nadzornoj opremi, naoružanju, obuci i obavještajnim podacima i samo će usmeno podržati palestinsko pitanje.

Ovoga puta borba za održavanje stabilnosti režima, uključujući stabilnost vlastitog izraelskog režima apartheida prema palestinskom stanovništvu, vodit će se naprednijom tehnologijom od mitraljeza “uzi” i pušaka “Galileo” koje je Izrael prodavao kako bi uništio mase opozicije i ljevičarskih aktivista u Latinskoj Americi. Pa ipak, u svojoj srži, to će i dalje biti isti “prljavi rat”.

Izvor