Stephen Lendman

 

Regija  još od početka 20. stoljeća trpi ogromen posljedice igara moži koje s ciljem podjele sfera utjecaja dominantno vode zapadne zemlje, osobito nakon Prvog svjetskog rata.

Amerika se uključila nešto kasnije,  nakon Drugog svjetskog rata. Regija je kažnjena njenim i prisustvom Izralea kao dominantnog američkog igrača i partnera.

Imperijalna  shema osigurava beskrajne agresijske ratove, ciljajući na promjenu režima u svim suverenim neovisnim državama,  posebno Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji i Jemenu, a onda i drugdje  uključujući Iran, Sjevernu Koreju, Venecuelu, Rusiju i Kinu.

Iran je glavni cilj SAD-a i Izraela na Bliskom istoku. Destabiliziraju ga oštrim sankcijama, cyber-napadima, zveckanjem oružja,  ratnim huškanjem, sabotažama, subverzijama, atentatima i lažnim optužbama.

Nafta je prokletstvo regije zbog kojega ključa kao u kotlu. Savremena Velika igra  je u toku. Prethodna je bila ona između Britanije i  carske Rusije. Jedno se moćno carstvo borilo protiv drugog 100 godina.

Resursi su postali sve važniji, posebno danas. Svjetske zalihe su ograničene. Velike sile zalažu se za što više – koliko god mogu kontrolirati.

Nafta je posebno važna. Nitko nije siguran koliko mu je ostalo. Amerika, Kina, Rusija i druge velike nacije žele pod svoju kontrolu staviti  što je više moguće. Sve će učiniti da to postignu.

Zemlje Bliskog Istoka imaju više od polovice svjetskih dokazanih rezervi nafte.

U 1940-ima, State Department nazvao je pristup nafti na Bliskom istoku (osobito onoj saudijskoj) “izvanrednim izvorom strateške moći i jednim od najvećih materijalnih zgoditaka u svjetskoj povijesti.”

Kaspijski bazen bogat je naftom i plinom. Ratovi za resurse vode se u obje ove regije. Amerika to čini agresivno.

Bush / Cheneyjeva, Obamina, a sada i Trumpova nacionalna sigurnosna strategija (NSS), tvrde da je američko suvereno pravo voditi preventivne ratove protiv percipiranih prijetnji, zajedno s ciljem kontrole globalnih resursa, prije svega nafte.

To pokreće industriju i američku vojnu mašineriju. Kandidati Obama i Trump obećali su mir u naše vrijeme, ali su njihove agende upravo suprotne tome; prioritet daju beskrajnim agresivnim ratovima – nastavljajući nespornu globalnu prevlast, bez obzira na ljudske gubitke.

Nakon 11. 09. američki su režimi ignorirali Ugovor o sveobuhvatnoj zabrnai nuklearnih proba, raskinuli Ugovor o protubalističkim raketama, prekršili odredbe Konvenciju o biološkom i toksičnom oružju i Konvenciju o kemijskom oružju.

Trump je napustio osobito značajane ugovore –  JCPOA i INF.

Mir je zgodna iluzija. Višestruki ratovi predvođeni SAD-om bjesne zarad dominacije i kontrole resursa. Potražnja raste. Dostupne zalihe se smanjuju.

Istraživanje i bušenje nafte i plina se intenziviraju. Tako i natjecanje za kontrolu onog što je preostalo – rat je omiljena opcija Amerike, naročito na Bliskom Istoku  i u  Srednjoj Aziji.

Dugogodišnji američko-izraelski planovi zahtijevaju prekrajanje karte Bliskog Istoka, zamjenu suverenih neovisnih vlada prozapadnim marionetskim režimima.

Shema uključuje balkaniziranje Iraka, Sirije, Irana i drugih regionalnih zemalja radi lakše kontrole, pljačke njihovih resursa, iskorištavanja njihovih ljudi.

Regija je već kotao beskonačnog nasilja i kaosa. Rat protiv Irana donio bi još veće masovne pokolje i razaranja.

Washington i Izrael daju prioritet militarizmu, osvajanju, okupaciji, kolonizaciji i eksploataciji.

Adam Smith je u svom Bogatstvu nacija objasnio to kako danas djeluje Amerika, rekavši:

“Sve za sebe i ništa za druge ljude – čini se da je u svim vremenima svijeta to bila gadna maksima gospodara čovječanstva.”

Ruska intervencija u septembru 2015. u Siriji po nalogu njezine vlade predstavljala je prvi ozbiljni izazov Washingtonu nakon Hladnog rata.

Program promjene režima pretrpio je ponižavajući udarac. Sljedeći koraci su, a ne odustaje se, usmjereni protiv Sirije, Irana i drugih zemalja drugdje, u partnerstvu s Izraelom i drugim nestašnim državama.

Godine 1982. viši savjetnik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova Oded Yinon objavio je “Strategiju za Izrael 1980-ih”, koja je i danas relevantna.

Preveo ga je istaknuti aktivist, analitičar i otvoreni izraelski kritičar, profesor Izrael Shahak (1933. – 2001.), koji je ponovno napisao “Cionistički plan za Bliski Istok”. Njegove premise uključuju:

da be Izrael preživio, Izrael mora zavladati regijom i postati svjetska sila

Postizanje svog cilja zahtijeva podjelu arapskih nacija na male države – balkanizirati ih kao izraelske satelite na etničkim i sektaškim osnovama.

Ideja je modelirana po uzoru na milletski sustav Otomanskog carstva – pod kojim su lokalne vlasti upravljale konfesionalnim zajednicama s odvojenim etničkim identitetom.

Izraelski napad na Golan iz 1967. godine, zajedno s napadima na Libanon iz 1978. i 1982. slijedili su plan.

Yinon je napomenuo da su “dalekosežne mogućnosti, prvi put nakon 1967. godine (stvorene) u  vrlo uzburkanom stanju  koje okružuje Izrael”, (te će se mogućnosti aktivirati)  kad god to poželi – preventivnim ratom protiv Palestinaca i regionalnih država, želeći ih oslabiti, usitniti, podijeliti, i rekonfigurirati pod svojom kontrolom.

Yinonova geopolitička shema bila je slična imperijalističkom planu nacističke Njemačke – osvajanje, okupacija i kontrola europskih zemalja brutalnom silom.

Vjerovao je da “njegovo postojanje, prosperitet i postojanost (Izraela) ovise o njegovoj sposobnosti da usvoji novi okvir za svoje unutrašnje i vanjske poslove”, temeljen na osiguravanju njegovih materijalnih potreba kroz pobjedive ratove za  resurse i podjelu arapskog svijeta. ,

“Sve arapske države istočno od Izraela su rastrgane, razbijene i prožete unutrašnjim sukobima čak i više od zemalja  Magreba” (Maroko, Alžir, Tunis, Libija, Mauritanija i zapadna Sahara), rekao je.

Sve zaljevske države “izgrađene su na osjetljivoj kući od pijeska u kojoj ima samo nafte.” Jordan je u stvarnosti Palestina, Aman je isto što i Nablus.

Druge muslimanske države su slične, tvrdio je, osobito arapske, govoreći kako Izrael mora ili dominirati nad njima ili “ćemo prestati postojati unutar bilo kakvih granica.”

Godine 1985. izraelski predsjednik / laburistička stranka Chaim Herzog zvučao je kao Netanyahu govoreći:

“Sigurno nismo voljni ni na koji način stvoriti partnerstvo s  Palestincima u zemlji koja je tisućama godina bila sveta za naš narod.”

“Ne može biti partner sa Židovima u ovoj zemlji”, njegov je stav poput revizionističkog tvrdog Jabotinskog u pismu iz 1939. godine:

“Nema izbora: Arapi moraju napraviti mjesta Židovima u Zemlji Izrael. Bilo je moguće premjestiti baltičke narode. Moguće je i premještanje palestinskih Arapa. ”

Etničko čišćenje i usporeni genocid izraelska je politika od agresije 1947-48. Masakrirajući i protjerujući stotine tisuća Palestinaca iz njihove povijesne domovine.

Washingtona i Izrael partnerski kontroliraju Bliski Istok, agresijski ratovi su njihova omiljena strategija – a kraj im se ne nazire.

 

Izvor