Tania Hary
Namjerni plan Izraela da „uništi život“ u Palestini?
Izrael pokušava održati Gazu ‘mirnom’ primjenjujući nove proračune kako bi učinio život održivim – ne dopuštajući ljudima da uistinu žive.
Dok bonvivani širom svijeta donose novogodišnje rezolucije za 2020. godinu, u pojasu Gaze bave se nečim sasvim drugim – Palestinci pokušavaju procijeniti mogu li i kako preživjeti sljedećih 10 godina. Organizacija UN je 2012. godine objavila izvještaj s neugodnim pitanjem u naslovu: „Gaza u 2020. godini: mjesto uz kojem je moguće živjeti?“ Izvještaj pretpostavlja da će bez temeljnih promjena i kolektivnog napora pojas (Gaze) postati „nepodnošljiv za život“ za samo osam godina.
Izvještaj je objavljen samo nekoliko mjeseci prije druge od tri izraelske vojne operacije koje će biti pokrenute u Gazi u razdoblju od šest godina. Nakon treće operacije „Zaštitni rub“, 2014. godine, sa ogromnim ljudskim žrtvama i velikim oštećenjima civilne infrastrukture, dužnosnici UN-a naknadno su upozorili da će Gaza do 2018. godine postati nepodnošljivo mjesto za život. Predviđanja Izvještaja o Gazi 2020. nisu se uzela u obzir u vojnim operacijama takvih razmjera.
Unatoč tome, uoči 2020. godine ljudi se pitaju što je bilo s predviđanjima UN-a – kao kod infarkta u pnoć, očekivano preživljavanje se može i ne mora ostvariti. Ipak, prema svim pokazateljima, a prema pokazateljima koje je odabrao UN, život u Gazi je opipljivo lošiji nego što je bio 2012. Na primjer, stopa nezaposlenosti porasla je sa 29% kada je napisano izvješće, na 45%, a među mladim Palestincima stopa nezaposlenosti je veća od 60%.
Obeshrabrujuće je to što je kapacitet proizvodnje električne energije u Gazi ostao nepromijenjen u posljednjih osam godina, usprkos povećanoj potražnji s obzirom da je stanovništvo naraslo sa 1,6 na gotovo dva miliona. Opskrba električnom energijom čak se pogoršala s obzirom na to da egipatski vodovi nisu u funkciji od početka 2018. Struja je dostupna samo pola dana – poboljšanje u određenim razdobljima, ali nipošto prihvatljivo za 2020. Voda iz vodovodnih cijevi 96% nije pitka, kako se predviđalo. Domaćinstva troše dragocjena sredstva na kupovinu vode za piće, što nije uvijek sigurno; a s obzirom na to da mnoge obitelji ne mogu sebi niti priuštiti kupnju vode, bolesti prenesene vodom, osobito među djecom, su rasprostranjene.
izrael je, kroz svoju kontrolu nad kretanjem, igrao središnju i namjernu ulogu u ovom propadanju Gaze. Izraelskim građanima rečeno je da je “za sve kriv Hamas”, što im može pomoći da bolje spavaju, ali ne odgovara istini. Izrael je Gazu postupno odsjekao i izolirao tijekom desetljeća; i 2007., kada je Hamas preuzeo vlast, Izrael je potpuno hermetički zatvorio teritorij.
Izraelski dužnosnici napravili su račun – i to doslovno – da će im primjena pritiska pomoći da postignu svoje političke ciljeve u Gazi. U određenim točkama, Izrael je ograničeno unosio hranu i posljednjih 12 godina ciljao je sektore gospodarstva s politikama poput proizvoljnih ograničenja ribolova i pristupa poljoprivrednim površinama, ulaska repromaterijala za proizvodnju i prodaje i izvoza robe. Ipak, nakon nekoliko vojnih operacija, neki su izraelski dužnosnici priznali da su njihove kalkulacije bile „na dugom štapu“. Mnogi su, posebno nakon Zaštitnog ruba, primijetili da je pogoršanje humanitarne situacije na terenu zapravo odgovornost za Izrael.
Šef vojne obavještajne službe čak je citirao UN-ovo izvješće o Gazi 2020. na saslušanju u odboru Kneseta početkom 2016. godine, rekavši članovima Knesseta da su za prevenciju ostvarenja pšredviđanja UN-ovog izvještaja iz 2012. bile potrebne ekonomske aktivnosti. „one su najvažniji prevenirajući faktor“, rekao je i doddao da, ukoliko se stanje na terenu ne popravi, Izrael će iskusiti povratni udar. Ova vrsta logike postala je uobičajena među izraelskim dužnosnicima, od ministarstva obrane do samog premijera, iako su baš oni aktivno nadgledali politike koje su bile zamišljene da učine upravo suprotno.
Ova je logika prevedena u neznatne promjene politika. U 2012. godini ribolovna granica bila je samo tri nautičke milje od obale, a zatim se u 2015. godini popela na šest milja, zatim u nekim dijelovima danas na 15 milja. Za razliku od 2012. godine, kada nijednoj robi nije bilo dopušteno izaći iz Gaze kako bi se prodavala na njenim tradicionalnim tržištima na Zapadnoj obali i u Izraelu, danas niz roba može ići na Zapadnu obalu, a neki se proizvodi mogu prodati i u Izraelu. U 2012. godini iz Gaze je izašlo prosječno samo 22 kamiona robe, dok je u 2019. Godini ta brojka bila više nego desetorostruka – 240 kamiona mjesečno. U 2012. godini uvoz građevinskog materijala jedva da je bio dopušten i međunarodnim organizacijama, dok danas, u okviru Mehanizma obnove Gaze, može ga uvoziti i privatni sektor.
Međutim, iako su ove mikro – promjene donijele olakšanje Palestincima u Gazi, one nisu poništile makro – propadanje. Umjesto da pokušavaju preobraziti situaciju, Izrael i ostali regionalni akteri jednostavno traže novu računicu kako bi održali “tišinu” čineći Gazu održivijom.
U skladu s tim ciljem, Egipat je 2018. godine počeo redovno upravljati prijelazom Rafe na granici s Gazom, nakon što je uglavnom bio zatvoren pet godina. Katar je također istupio s ogromnom financijskom potporom u 2018. i 2019. godini, plaćajući gorivo za proizvodnju električne energije u jedinoj elektrani u pojasu, podržavajući građevinske projekte i dajući gotovinske isplate siromašnim obiteljima. Ostali donatori – europske zemlje, zaljevske države i drugi – dotirali su znatna sredstva UNRWA-i i desecima drugih međunarodnih i lokalnih organizacija pružajući kritičnu pomoć i nadoknađujući manjkove uzrokovanesmanjenjem američkog financiranja.
Je li ovaj ogroman napor koji je UN predvidio dovoljan da promijeni smjer i učini Gazu podnošljivom za život? Daleko od toga. To je najniži minimum koji je potreban da bi tamošnji ljudi držali glavu iznad vode, u odsustvu stvarnog ekonomskog razvoja, bez ikakvih izgleda za budući rast ili predanost ljudskim pravima.
Promjene izraelske politike, povećanje broja kamiona i novca za pomoć učinili su da stvari budu dovoljno dobre kako ne bi dopustili masovno izbijanje bolesti i kako bi umirli potencijalni ustanak ljudi koji su žedni vode. Ipak, nitko ne bi trebao odahnuti, jer “tišina” ne može izbrisati glad koju osjećaju tisuće palestinskih obitelji koje pate od nesigurnosti hrane. I ne prikriva očaj mladića koji bježe iz pojasa u potrazi za boljim životom.
Iluzija je misliti da je ta situacija upravljiva. Nitko ne bi smio mirno spavati dok ne dođe do značajnog pomaka u pristupu, što bi značilo da se civili ne drže kao taoci akcija svoje de facto vlade i da ih se ne pretvara u hranu za izborne kampanje neuspjelih izraelskih političara. Međunarodna zajednica uložila je značajne napore, pa čak i neke promjene politike Izraela, ali Izrael nikada nije donio temeljnu odluku da zapravo pusti ljude u Gazi da žive, a ne samo da preživljavaju.
Ljudska bića nisu strojevi, a mnogi pokazatelji koji život čine vrijednim življenja ne mogu se naći u UN-ovom izvješću. Da, ljudima trebaju voda, struja, poslovi i zdravstvena zaštita – ali što je sa stvarima koje je teže izmjeriti? Potreba za slobodom, mogućnosti planiranja vlastitog života, osjećajem nade za izglede za svoju djecu i osjećaj sigurnosti u svom domu?
U tom smislu, izvješće o Gazi 2020 i izraelski dužnosnici koji su pokušali slijediti njegove recepte vro su kratkog daha. Ali UN-ovi dužnosnici koji su upozorili da će Gaza do 2018. godine postati nepodnošljiva za život, nešto su pogodili: .U 2018. godini poplave beznađa u Gazi nastale su kada su ljudi shvatili da je plan očuvati izolaciju bez izgleda za rješenje sukoba. Svojim prosvjedima povodom Velikog marša povratka mladi Palestinci u Gazi, velika većina stanovništva, svijetu su pokazali da za preživljavanje nisu potrebni samo hrana i voda. Potrebna im je sloboda, dostojanstvo i nada.
