Seaid Abedpour
Promjena energetskog geopolitičkog obrasca u svijetu- Iran je neprikosnoveno jedan od najvažnijih segmenata kinesko-američkih odnosa. Ali suštinsko pitanje je da li je Iran ovdje samo jedan adut u jednoj velikoj svjetskoj igri?
Činjenica je da su u posljednjih deset godina, a od 2010., revolucijom proizvodnje nafte i plina iz nekonvencionalnih izvora, ‘uljnog škriljevca’ i ‘gasnog škriljevca’, Zapad i posebno Sjedinjene Države umanjile ovisnost o uvezenoj nafti, posebno bliskoistočnoj nafti. To se dobro odražava u odnosima SAD-a s bliskoistočnim zemljama. Primjera radi, Saudijska Arabija trenutno Amerikancima prodaje manje od 100 hiljada barela dnevno.
Brza eliminacija Irana s globalnog tržišta nafte s taktikom sekundarnih sankcija predstavlja odraz ovog strateškog energetskog pomaka. Naspram ovoga imamo jačanje kineske povezanosti za bliskoistočne naftne proizvode. Januara 2021. Kina je uvezla blizu 11 miliona barela nafte, a polovina od toga su bliskoistočni proizvodi. Na taj način uloga Irana u osiguravanju energije regiona Bliskog Istoka koja možda i sada još uvijek nije toliko bitna za Sjedinjene Države, postala je životno bitna za Kinu.
Uz to, Iran je sa svojim velikim rezervama nafte već jedna od najvažnijih kineskih opcija za diverzifikaciju baza za uvoz nafte, a koncentracija kupnji od bilo kojeg od glavnih svjetskih naftnih igrača u osnovi predstavlja prijetnju Kinezima.
Osim toga, Kinezi smatraju kako Iran ima i druge važne uloge u regionu od kojih se mogu spomenuti temeljna uloga Irana u sigurnosti Afganistana i regiona Srednje Azije. Uz to Iran je još uvijek jedan od najvažnijih pravaca transporta roba i energije u projektu ‘jedan put- jedan pojas’ koji možda napreduje malo sporije zbog nekih nekoordiniranosti unutar samoga Irana. Svi ovi faktori ukazuju da je Iran za Kinu jedan nezamjenljivi adut jer je uloga Irana kao sigurnosne baze u zapadnoazijskom regionu i naftnom čvorištu u regiji neusporediva s bilo kojim vanjskim izvorom.
Relacija s Kinom i ključevi koji otvaraju bravu sankcija
Zasigurno potpisivanje ovog dokumenta mora prijeći dug put, jer u osnovi je ono što je između dvije strane potpisano u subotu, jedan dugoročan plan s ciljem proširenja bilateralnih odnosa.
Ali u Iranu također postoje oni koji s pesimizmom gledaju na bilo kakav vid proširenja odnosa između Irana i Kine i koji provođenjem Berjama traže povratak na raniju strukturu. Uprkos tome, realnost je ta da rješenje mnogih problema nije moguće bez uspostave strateških odnosa između Irana i Kine.
Neke od najvažnijih sankcija koje su primjenjivane na Iran tokom proteklih godina, kao što su ponovno sankcioniranje iranskih banaka, što je označeno protuterorizmom, ili sankcioniranje cjelokupne iranske ekonomije 98, ili nuliranje iranskog izvoza nafte, sve je u principu imalo za cilj spriječavanje uspostave strateških odnosa između Teherana i Pekinga. Stoga, u principu, ne treba očekivati da će bilo kakav sporazum između Teherana i Washingtona, čak i u najidealnijem obliku, ukloniti ove sankcije.
Amerikanci znaju da Kina svoje kontinuirano ekonomsko poboljšanje u velikom djelu ima zahvaliti svojim relacijama s Iranom i do sada je davala jasne signale Iranu za održavanje tih relacija, od kojih je jedan moguće povećanje kapaciteta kupovine nafte od Irana.
Dakle, američke sankcije protiv Irana, ne samo da nemaju utjecaja na odnose Teherana i Pekinga, već se može očekivati da Iran u budućnosti neće imati izbora nego proširiti svoje odnose s Kinom kako bi otvorio ključ tih sankcija.
Stječe se dojam da se kretanjem u pravcu jednog višepolnog svijeta, Iran nalazi u fazi kada sa reguliranjem svoje strategije može postići ozbiljnu ravnotežu između Zapada i Istoka. Ovo je prilika kakva se vjerovatno po prvi puta pružila Iranu u posljednjih desetak godina i rezultat je preuređenja svjetskog poretka. Da bi ova faza bila uspješna, može se samo nadati da se neće ponoviti stari obrasci vanjskopolitičkih smjernica.
