PISjournal – Nakon godina opsežnog rivalstva i napetosti između Turske i arapskih zemalja, u proteklih nekoliko mjeseci odnosi Ankare s arapskim zemljama pokazali su znakove deeskalacije. Stavovi i politika predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana ukazuju na to da on usvaja pragmatizam u vanjskoj politici.
Promatrajući proces deeskalacije, promatrači sugeriraju da turski lider do sada nije bio uspješan u svom novom pristupu, pa se čini da će Ankara imati slabiji položaj u svojim naporima da obnovi veze s regionalnim frontom Muslimanskog bratstva koje sastoji se od Saudijske Arabije, UAE -a i Egipta.
Od opsežnih suprotnih blokova do deeskalacije
Nakon 2011. godine, kada su počeli arapski ustanci, činilo se da Turska i arapske zemlje, predvođene Saudijskom Arabijom i UAE, mogu imati područja saradnje i koordinacije. Međutim, dolazak na vlast Muslimanskog bratstva 2012.godine u Egiptu izazvao je uzbunu kod Saudijaca i Emiraćana. Oni su dogovorili vojni udar koji je predvodio Abdel Fatah el-Sisi, tadašnji vojni načelnik, srušivši predsjednika ukorijenjenog Muslimanskog bratstva Mohammada Morsija. Puč je započeo veliki regionalni sukob između Arapa i Turske.
Ova polarizacija ne samo da se nije smanjila posljednjih godina, već je poprimila i specifičnije i složenije dimenzije u različitim područjima, poput libijske krize. S jedne strane stoje konzervativne arapske zemlje koje su, pod uticajem razmišljanja i politike prijestolonasljednika Abu Dhabija Mohammeda bin Zayeda, duboko zabrinute zbog porasta Muslimanskog bratstva u regionu. S druge strane stoji Ankara koja podržava Muslimansko bratstvo politički, pa čak i vojno. Općenito, može se reći da su posljednjih godina savezi za i protiv Muslimanskog bratstva bili aktivni i oblikovali regionalno lice, čija je valuta razvoj u zemljama poput Tunisa, Libije, Egipta i Sirije.
No, nakon godina rastućih tenzija, Erdogan sada pokušava poboljšati odnose s izraelskim režimom, Egiptom, Saudijskom Arabijom i UAE. Zapravo, on pokušava, prvo, spriječiti moguće pritiske američke vlade iskorištavajući blizinu arapskih zemalja, i, drugo, spriječiti protuturske saveze na nivou geopolitičke konkurencije. Kao pristalica Muslimanskog bratstva u regiji, Erdogan ne smatra da ulazi u sveobuhvatne tenzije s arapskim zemljama, regionalnim rivalima na Mediteranu i SAD -u u interesu Turske. Nedavni sastanak između Erdogana i šefa savjetnika za sigurnost UAE -a šeika Tahnouna bin Zayeda 19. avgusta signalizirao je da probijaju led svojih odnosa.
UAE i Saudijska Arabija zabijaju Turskoj nož u leđa u Libiji i Tunisu
Uprkos Erdoganovom pokazivanju entuzijazma za popravljanje veza s Rijadom, Abu Dhabijem i Kairom, ovo troje djelovalo je protiv politike i interesa Ankare u više od jedne krize. Nedavni događaji u Libiji i Tunisu svjedoče o ovoj činjenici. U Tunisu, predsjednik Kais Saied, pučem i iznenađujućim potezom, smijenio je premijera Hishama El-Mechichija i suspendirao parlament. Saiedovi postupci bili su puč protiv sekularnog spektra i Muslimanskog bratstva sa Annahda pokretom predvođenim Rachedom Ghannouchijem, Erdoganovim saveznikom. Saudijska Arabija i UAE mogu se vidjeti kao glavni akteri iza ovih događaja. Nakon suspenzije parlamenta, portparol vladajuće turske Partije pravde i razvoja Ömar Çelik nazvao je tu mjeru “pučem protiv političkog legitimiteta” u toj sjevernoafričkoj zemlji.
Također prvog dana nakon predsjednikove naredbe, Ghannouchi je optužio emiratske medije da stoje iza tuniskih događaja i ciljaju Annahdu.
“UAE i Saudijska Arabija obećali su tuniskom predsjedniku 5 milijardi dolara za uspješan puč”, objavio je saudijski uzbunjivač Mujtahidd na Twitteru.
Čini se da i u Libiji arapske zemlje traže svrgavanje Turske. Zapravo, nakon ozbiljne intervencije Turske u libijskom građanskom ratu od juna 2020. godine i poraza snaga generala Khalife Haftara koje podržavaju UAE, kao i dolaska zaraćenih strana u grad Sirte kao vitalne tačke između njih i upozorenja na direktnu egipatsku vojnu intervenciju, zaraćene strane proglasile su prekid vatre i insistirale na diplomatskim rješenjima. Nakon ovih događaja počeo je dijalog – u oktobru 2020. u Ženevi i u novembru 2020. u Tunisu. Konačno, dvije glavne suparničke grupe u libijskom građanskom ratu 5. juna 2020. dogovorile su se o formiranju nove prelazne vlade. Yunis al-Manfi, diplomata iz istočne Libije, izabran je za predsjednika Predsjedničkog vijeća, a Abdul Hamid Dbeibeh, biznismen, imenovan je za premijera.
U budućnosti su opći izbori zakazani za 24. decembar, kako bi se otvorio put novom parlamentu i vladi nacionalnog jedinstva. Ali važno je to da utjecajem na direktne izbore predsjednika u Libiji arapske zemlje, predvođene Egiptom, nastoje narušiti i uglaviti frakcije MB -a u strukturi moći.
Erdoganova niža pozicija u pregovorima o deeskalaciji, nove regionalne jednadžbe
Kako arapske zemlje planiraju izvući maksimum iz deeskalacije s Turskom, Erdogan ima nižu poziciju u odnosu na drugu stranu i suočava se sa ozbiljnim preprekama na putu do svojih ciljeva.
Erdoganov novi pristup arapskim zemljama zapravo nije donio ekonomsku korist Turskoj. Ekonomija Turske uvelike ovisi o velikim stranim ulaganjima, ali do sada napori Ankare da smiri tenzije s Arapima nisu donijeli arapske petrodolare u tursku ekonomiju. U trenutnoj situaciji, javna i privatna preduzeća Turske imaju velike dugove, a odnos duga prema BDP-u u ovoj zemlji jedan je od najvećih u svijetu. Deficit tekućeg računa turske ekonomije čini da godišnje investicije od 200 milijardi dolara budu neophodne za Erdoganovu vladu.
Usred Erdoganove popustljivosti prema arapskim zemljama i njegovih napora za bliskijim odnosima s Bajdenovom vladom u SAD -u, turska nacionalna valuta nastavlja padati unatoč velikoj vladinoj injekciji čvrste valute, a inflacija u zemlji brzo raste i ekonomija ulazi u recesiju. Slabija ekonomija stavlja Erdogana na niže mjesto u dijalogu s arapskim zemljama.
Takođe, svako protivljenje Turske stavovima ili zahtjevima arapskih zemalja u područjima sukoba izaziva snažne reakcije arapskih vladara koji mogu uključivati obustavu dijaloga. Na primjer, nakon tuniskog pseudo-prevrata, turski dijalog s arapskim svijetom općenito, a posebno s Egiptom, obustavljen je. Egipatski diplomatski izvori kažu da je normalizacija Ankare i Kaira u “taktičkoj pauzi”. Takva situacija dovela je Erdogana u posebno teško mjesto i oduzela mu moć za čvrste položaje u raznim slučajevima u odnosima s arapskim državama. Ankare
