Şeyma Koçak
PISjournal–Rat je sinonim za gubitak, izbjeglištvo, razdvajanje i smrt. Rat nas tjera da se suočimo s prijetnjom uništenja i omalovažavanjem individualne i nacionalne egzistencije. Čak i u ratovima u kojima je jedna strana nadmoćnija od druge, nema pobjednika. Svi gube na ovaj ili onaj način.
Gdje je gubitak, tu je i psihička trauma. Nažalost, događaji koji uzrokuju psihičke traume (rat, napad, okupacija) vrlo su česti u svijetu. Psihička trauma se može definirati kao posljedice neočekivanih i vanrednih događaja koji izazivaju intenzivan strah, pobuđuju osjećaj bespomoćnosti, ugrožavaju integritet duše i tijela osobe, a najčešće su uzrokovani neočekivanim i vanrednim događajima.
Nakon mnogo godina, takve traume i dalje mogu uticati na živote ljudi. Na primjer, osoba koja bježi iz ratnog ili konfliktnog okruženja i dalje može čuti zvukove sukoba, pamtiti slike leševa i osjetiti miris baruta čak i godinama kasnije. Ova situacija izgleda toliko realna da pojedinac ne može pobjeći, sakriti se ili pričati o svojim snovima iako više nema prijetnje. Ne mora tu biti okidač da izazove ovu reakciju. Oživljavanje ovih sjećanja je dovoljno da uznemiri osobu i podstakne visceralne reakcije. Tjelesne reakcije kao što su dosada, drhtavica, lupanje srca i kratak dah su česte.
Pojedinac nesvjesno izbjegava situacije kako bi se zaštitio. Reakcije izbjegavanja su izbjegavanje bilo kakvog okruženja koje podsjeća na traumatski događaj. Pojedinac ne učestvuje u razgovorima o događaju i izbjegava mjesto gdje se dogodio i osjećaje i misli koji ga podsjećaju na događaj. Na primjer, preživjeli bosanskog masakra mogu izbjegavati razgovor o masakru, izbjegavati putovanje u Bosnu i kloniti se razgovora i aktivnosti na temu Srba i Bosne. Opet, oni koji su preživjeli masakr mogu se distancirati od osjećaja kao što su strah od smrti i bespomoćnosti.
Ponekad mozak izbriše neke fragmente traumatskog događaja. Čak i ako osoba želi da se sjeti, nije u stanju. To je zato što je previše loših osjećaja zabilježeno u ovim izbrisanim epizodama, a mozak ih ne može tolerirati, pa ih radije potiskuje. To je nešto što se radi nesvjesno.
Slično, u slučaju psihičke traume, pojedinac može doživjeti socijalnu izolaciju, osjećaj otuđenosti od okoline i sebe jer vjeruje da ih niko ne može razumjeti. Pojedinci mogu izgubiti kontakt sa svojim emocijama i pokazivati emocionalnu hladnoću.
Osim toga, česte su poteškoće pri spavanju. Može potrajati satima dok ne zaspite zbog traume, a osobu lako mogu probuditi zvukovi koji je inače ne bi probudili. Pojedinci mogu imati noćne more i deluzije.
Epigenetske studije pokazuju da se emocionalne traume prenose na buduće generacije. U studijama provedenim o posttraumatskom stresnom poremećaju (PTSP) nakon rata u Vijetnamu, utvrđeno je da se PTSP povećao i da ga najčešće doživljavaju vojnici koji su služili u konfliktnim okruženjima i koji su završili svoju dužnost i vratili se civilnom životu. Ovi nalazi su pokazali da je čak i skoro deceniju nakon završetka rata za mnoge veterane njihov PTSP prerastao u hronično stanje.
Ljudski mozak je programiran da se zaštiti. Naš instinkt za preživljavanje jači je nego što mislimo. Stoga, od djetinjstva razvijamo načine da se zaštitimo u trenucima intenzivnog stresa. To se naziva odbrambeni mehanizam. Ovaj mehanizam radi nelogično i glavni cilj je da zaštiti pojedinca od trenutnih zastrašujućih emocija. Neki su zdravi i funkcionalni, dok su drugi nezdravi.
Najčešći nezdravi mentalni mehanizmi koje nesvjesno razvijamo u traumatskim situacijama poput rata ili okupacije su poricanje, somatizacija i identifikacija s agresorom.
Poricanje je odbacivanje i percepcija situacije koja ugrožava integritet sopstva kao da se nije dogodila. Prva stvar koju radimo u traumatskim događajima koji nam se dešavaju jeste da ih ignorišemo. Jer istina je zastrašujuća.
Somatizacija je kada ljudski um osjeća da se ne može nositi sa stresom s kojim se suočava i te se negativne emocije manifestiraju u tijelu kao fizička bol.
Identifikacija sa agresorom se javlja u situacijama koje ugrožavaju samoga čoveka, kao što je rat. Osoba koja se osjeća ugroženo nesvjesno sebe doživljava kao žrtvu, a drugu stranu kao tlačitelja. Dok se pojedinac osjeća bezvrijednim, neadekvatnim i bespomoćnim kao žrtva, oni percipiraju tlačitelja kao snažnog i sposobnog.
U tom procesu, kao jedini način da se riješi ovih negativnih emocija, žrtva internalizira ponašanje tlačitelja i sama žrtva postaje okrutna. Žrtva pokušava da održi svoj unutrašnji svijet u ravnoteži radeći drugima ono što je njoj učinjeno. Ukratko, identifikaciju sa agresorom možemo objasniti kao pretvaranje sebe u osobu, naciju ili državu od kojih se plaši. Ova transformacija počinje od spoljašnjeg izgleda i napreduje do unutrašnjeg svijeta. Prvo, naš izgled počinje da liči na agresora, naša odjeća, zatim naš način razmišljanja i onda naš unutrašnji svijet.
Zapravo, zdrav odgovor je biti solidaran protiv ove tiranije, pokazati emocionalno i bihevioralno jedinstvo protiv tlačitelja. Takođe je važno biti u stanju da otvoreno izrazite osjećanja suočeni sa nasiljem i terorom koje širi tlačitelj. Bijes znači biti ljut i to reći naglas.
