PISjournal – U danima kada je regionalni prostor više nego ikada pod sjenom prijetnji, narativnih konstrukcija i psiholoških operacija, nedavni potez Donalda Trumpa da zaprijeti napadom na energetsku infrastrukturu Irana, a zatim produži rok sa 48 sati na 5 dana, a potom na 10 dana, nije samo jednostavna taktička promjena.
Naprotiv, riječ je o dijelu pažljivo osmišljenog scenarija u okviru psihološkog rata i upravljanja javnom percepcijom.
Suprotno nekim površnim tumačenjima koja ovaj potez vide kao znak povlačenja ili neodlučnosti Washingtona, realnost je da ova promjena vremenskog okvira više nosi medijsku i psihološku poruku nego vojno značenje. Primarni cilj takvog ponašanja nije samo utjecaj na bojište, već prodor u svijest društva, izazivanje kolebanja u javnom mnijenju i postepeno narušavanje nacionalnog psihološkog mira.
Trump i njegov medijski tim vrlo dobro znaju da u kriznim okolnostima „vrijeme“ samo po sebi postaje sredstvo pritiska. Postavljanje roka, a zatim njegovo produžavanje, može biti osmišljeno tako da javnost drži u stanju stalnog iščekivanja, tjeskobe, nade i sumnje. Takvo stanje, ako se njime ne upravlja, može društvo dovesti u psihološku nestabilnost čak i više nego direktan vojni napad. Zbog toga razumijevanje dimenzija ovog scenarija i načina suočavanja s njim ima vitalni značaj za medije, intelektualce i javnost.
Pet glavnih strategija Trumpa u scenariju višednevnih rokova
1. Stvaranje psihološkog pritiska i postepeno iscrpljivanje društva
Prvi i najočitiji cilj određivanja vremenskog roka jeste stvaranje psihološkog pritiska na društvo i institucije odlučivanja. Kada suprotna strana odredi određeni vremenski okvir za djelovanje ili reakciju, javnost nesvjesno ulazi u fazu „odbrojavanja“.
Takva situacija društvo dovodi u stanje stalne pripravnosti, što s vremenom može rezultirati psihološkim umorom, kolektivnom anksioznošću i emocionalnim reakcijama. Iskustvo pokazuje da se u takvim okolnostima ljudi mogu okrenuti ponašanjima poput panične kupovine osnovnih potrepština, pretjerane zabrinutosti za sigurnost ili širenja glasina na društvenim mrežama.
Drugim riječima, čak i ako se napad ne dogodi, protivnik putem „vremenski ograničene prijetnje“ nastoji unaprijed nametnuti psihološku cijenu rata društvu.
2. Pretvaranje prijetnje u gestu mirotvorstva i obnova Trumpovog imidža
Produženje roka sa 48 sati na 5, a zatim na 10 dana, na prvi pogled može izgledati kao popuštanje ili davanje prilike. Međutim, na dubljem nivou riječ je upravo o medijskom inženjeringu narativa koji je Trumpu potreban.
U početnoj fazi, centralna vijest je bila: „Amerika planira napad“. Nakon produženja roka fokus se pomjera na: „Amerika je dala priliku“.
Ova promjena je psihološki veoma značajna jer Trumpa postavlja u poziciju racionalnog, kontroliranog pa čak i miroljubivog aktera koji navodno još uvijek ostavlja otvorena vrata pregovorima ili izbjegavanju sukoba.
Cilj je da, ukoliko u budućnosti dođe do eskalacije, globalno javno mnijenje pa čak i dio domaće publike u nekim državama stekne utisak da je krivac ona strana koja nije iskoristila „pruženu priliku“.
To je stara taktika velikih sila: prvo prijete, zatim tu prijetnju preoblikuju u „priliku“, a na kraju pokušavaju odgovornost za krizu prebaciti na drugu stranu.
3. Inženjering očekivanja: stvaranje rasjepa između nade i straha
Jedna od najopasnijih dimenzija ovog scenarija jeste emocionalna destabilizacija društva. Kada se rok objavi, a zatim produži, društvo se nađe između dvije emocionalne krajnosti:
• oni koji vjeruju da se kriza smiruje
• oni koji i dalje strahuju od napada
Ova podjela, ako se pravilno ne upravlja njome, može dovesti do razlika u percepciji, sukoba u analizama i slabljenja nacionalne kohezije. Neki mogu otići u pretjerani optimizam, dok drugi ostaju u stanju hronične anksioznosti.
Upravo na toj tački protivnik ulaže najviše energije: ne nužno s ciljem trenutnog napada, već da stalnim kolebanjem između straha i nade iscrpi javnu volju.
U takvim okolnostima društvo koje bi trebalo djelovati racionalno i jedinstveno može se postepeno zaplesti u kontradiktorne analize, nestabilna očekivanja i emocionalne reakcije. A to je upravo rezultat kojem psihološki rat teži.
4. Testiranje reakcija i procjena kapaciteta otpora
Produženje roka nije samo poruka već i alat za praćenje reakcija. Takvo ponašanje funkcioniše poput „strateškog senzora“ kojim suprotna strana pokušava istovremeno izmjeriti više važnih varijabli:
1. nivo koordinacije u političkoj i odbrambenoj strukturi Irana
2. stepen podrške ili kolebanja regionalnih i međunarodnih saveznika Irana
3. reakciju finansijskih tržišta, kursa valute, berze i domaće ekonomije
4. intenzitet pritiska javnog mnijenja na donosioce odluka
5. obim i smjer medijskih narativa u zemlji i inostranstvu
Drugim riječima, protivnik putem vremenski ograničene prijetnje može, bez ispaljenog metka, dobiti vrijedne informacije o društvenoj otpornosti, političkoj koheziji i psihološkoj spremnosti društva.
Zato svaka ishitrena reakcija, svaka kontradiktorna izjava i svaki medijski haos postaje dio podataka koje druga strana prikuplja.
5. Dominacija nad medijskim dnevnim redom i oblikovanje okvira javne percepcije
Najvažniji nivo psihološkog rata nije direktna prijetnja, nego određivanje teme o kojoj svi govore.
Postavljanjem višednevnog roka Trump zapravo pokušava preuzeti kontrolu nad medijskim dnevnim redom narednih dana.
Ako svi mediji, društvene mreže, analitičari i javnost neprestano raspravljaju o pitanjima poput:
„Hoće li Iran reagirati u ovih 5 ili 10 dana?“
ili
„Zašto se ova prilika ne koristi?“
onda je okvir rasprave već definisao protivnik.
To je napredni nivo psihološkog rata u kojem akter ne prenosi samo poruku, nego određuje i perspektivu iz koje publika gleda događaje.
Istovremeno, takav pristup omogućava procjenu nastavka ili prekida rata, jer Sjedinjene Države i Izrael tokom ovog perioda nisu uspjeli ostvariti jedinstvene strateške ciljeve, te na osnovu reakcija mogu odlučiti o daljnjim koracima svoje strategije.
Ekskluzivno PISjournal
