Pisjournal–Nedavni članak na web stranici Bloomberga, “Putin razgibava mišiće u Siriji u testiranju novog izraelskog lidera”, izvještava da je “nakon godina toleriranja izraelskih napada u Siriji pod bivšim premijerom Benjaminom Netanjahuom, Moskva spremna učiniti više da podrži sirijskog predsjednika Bashar al-Assada u odnosima sa novom vladom u Jeruzalemu.
Gore citirano otkriće baca oštro svjetlo na rusku vojnu intervenciju u regiji od 2015. godine, posebno s obzirom na njenu pouzdanost kao saveznika u sukobu u Siriji u kojem je Izrael cijelo vrijeme bio aktivan učesnik protiv snaga sirijske vlade i snaga njenih iranskih saveznika i Hezbolaha.
Iran i Hezbollah su, naravno, više nego sposobni i voljni braniti se od izraelske agresije, što je već dokazano. Međutim, princip stoji: kao što žena ne može biti napola trudna, država ne može biti napola saveznica u sukobu u koji je angažirala vlastite vojne snage.Ovaj princip je potvrđen 2018. godine kada su sirijske protivavionske jedinice slučajno oborile ruski vojni avion dok se vraćao u svoju sirijsku zračnu bazu, uz gubitak 15 ruskih vojnika.
Rusi su tvrdili da su izraelski borbeni avioni namjerno koristili ruske avione kao pokriće dok su iz Mediterana izlazili na kopno za izvođenje zračnog napada. Bio je to navod koji su, kao što ste mogli očekivati, Izraelci po kratkom postupku odbacili. Poenta je u tome da je do sada Putinov stav ublažavanja izraelske agresije u Siriji samo stvari učinio gorim, potičući Netanyahua, dok je bio premijer Izraela, da postane agresivniji, a ne blaži. Zbog toga se Moskva činila slabom i, nažalost, načelno nedostatnom.
To ne znači da bi se Rusija trebala upustiti u potpuni rat s Izraelom zbog svojih opetovanih zračnih napada na ciljeve u Siriji-zračnih napada koji su, samo u prolazu, gotovo sigurno nezakoniti prema međunarodnom pravu, a nedvojbeno je tako i kada su u pitanju ponovljeni napadi protiv ciljeva na Golanskoj visoravni, anektiranoj sirijskoj suverenoj teritoriji.Evidentno je da , do sada, nastojanja da se slože sa Tel Avivom pristajući na navedene napade sve dok Izraelci upozoravaju svoje ruske kolege o napadima unaprijed, tako da ako su ruski vojni avioni ili osoblje u području ciljanog napada, mogu se maknuti s puta, nisu urodili plodom. Takva politika koju su do sada slijedili Rusi zadovoljila je samo interese Izraelaca, a nije uspjela uliti povjerenje u svoje navodne saveznike i ljude u cijeloj regiji za koje je terorizam terorizam, bilo da su ga počinile militantne grupe selefijskih džihadista ili izraelskog režima aparthejda.
I, šta sad,gdje sad?
Pa, ako su istiniti izvještaji da Rusija namjerava ponovno kalibrirati svoj stav o izraelskim zračnim napadima u Siriji, to je dobrodošao napredak, čak i ako se već dugo čeka. Takva velika promjena ima savršenog smisla s obzirom na to da su se tri nedavna takva zračna napada dogodila blizu mjesta gdje su se nalazile ruske snage u centralnoj i sjevernoj Siriji, pri čemu su Rusi otišli toliko daleko da tvrde da su prekinuli jedan napad jednim od svojih poznatih sistema protuzračne obrane .
Putinu se obično pripisuje da je lukav politički i geopolitički operater. U mnogim aspektima Putin više nego bilo koji sadašnji vođa velike sile sažima mišljenje slavnog britanskog ministra vanjskih poslova iz 19. stoljeća, lorda Palmerstona. Dosjetimo se: „Nemamo vječnih saveznika i nemamo vječnih neprijatelja. Naši su interesi vječni, a naša je dužnost slijediti te interese. ‘
Zaključak ovakvog razmišljanja kada je geopolitika u pitanju je, naravno, to što vam također donosi vječno nepovjerenje onih država čija je vanjska politika ukorijenjena u prvim načelima otpora militarizmu, agresiji i brutalnosti hajduka aparthejda državu koju vode ljudi koji se bave državničkom djelatnošću poput gangstera.
Rusija pod Putinom zaslužna je za ulogu koju je imala u pomaganju porazu terorističkih snaga koje su učinile sve od sebe da Siriju pretvore u ogromno groblje svojih vjerskih manjinskih zajednica od 2011-12. Ruski avijatičari i vojnici dali su svoje živote u ovom cilju, što nijedna osoba koja razmišlja ispravno ne bi trebala pogriješiti i izostaviti da cijeni te žrtve.
Što se tiče Izraela,istovremeno dok je ponavljao svoje zračne napade na snage otpora, on je snage terorizma podržavao vlastitim zračnim snagama. Time je Izrael napisao još jednu stranicu u velikoj knjizi sramote i niskosti koju sastavlja od svog nastanka u pozadini programa masovnog etničkog čišćenja 1948.godine.
Nadati se da će ubuduće stav predsjednika Putina prema Izraelu biti jedan od “Nema više gospodina Dobrice.” Ruski lider prethodno se nije potrudio da se dodvori dobroj volji bivšeg izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. To ga nije dovelo ni do čega i uspjelo mu je samo da izgleda slabašno i oportunistički. U tom pogledu možemo biti samo iskreni.
Kad je u pitanju sadašnji premijer Izraela, Naftali Bennett, čini se da se Putin konačno probudio u činjenici da je, po jednom Winstonu Churchillu: “Onaj koji popušta je onaj koji hrani krokodila, nadajući se da će ga posljednji pojesti.” Krajnje je vrijeme.