Sanadin Voloder
Autor je novinar, NVO aktivista i istraživač. Bio je novinar i urednik portala Akos. Saradnik je više bosanskohercegovačkih i regionalnih medija. Autor je knjige ‘Priče iz Hercegovine’.
PISjournal– Početkom jula Burkina Faso, Mali i Niger ozvaničili su ranije najavljeno osnivanje Konfederacije saveza država Sehala tokom prvog samita održanog u Niameyu, glavnom gradu Nigera.
To je bio korak koji je ozvaničio uspostavljanje ekonomsko-vojnog bloka tri države koje su istupile iz Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država (ECOWAS) nakon nasilne promjene vlasti. Na ovaj način tri kontinentalne države regije se udaljavaju od susjeda i zapadnih zemalja, prije svega Francuske i Amerike.
U zajedničkoj izjavi, čelnici su pohvalili uspješnu sinergiju između tri države u borbi protiv terorizma unutar područja savezništva i naglasili njihovu posvećenost dubljoj integraciji.
Njihov zajednički cilj je efikasnija borba protiv terorizma, prekograničnog organizovanog kriminala u Sehalu, posebno u regiji Liptako-Gourma, zbog čega su odlučili zajedno djelovati. Smještena na granicama Burkine Faso, Malija i Nigera, regija Liptako-Gourma epicentar je sigurnosne krize u široj regiji Sehal od 2012. godine. Tri zemlje su 16. septembra 2023. potpisale Povelju Liptako-Gourma, uspostavljajući Alijansu država Sehela (AES).
Lideri država su najavili uspostavljanje nezavisnih instrumenata za finansiranje ekonomske i socijalne politike i jačanje mehanizam koji omogućava slobodno kretanje ljudi, roba i usluga unutar AES. Najavili su i osnivanje investicione banke, zajedničke valute i stabilizacijskog fonda.
Zaokret prema istoku
Čelnici ove tri države AES vide kao najefikasniju podregionalnu grupu u borbi protiv terorizma, posebno imajući u vidu neuključenost ECOWAS-a u ovaj izazov. ECOWAS, jedan od glavnih regionalnih blokova u Africi, suspendovao je tri zemlje nakon vojnih udara, koja su se dogodila u julu 2023. u Nigeru, u septembru 2022. u Burkini Faso i augustu 2021. u Maliju.
Nemiri protekle decenije u Sehalu, ogromnoj polusušnoj regiji, koja se nalazi između Sahare i vlažnijeg pojasa tropske Afrike, odnosno od Atlantika na zapadu do Crvenog mora na istoku, narušili su sigurnost u Burkini Faso, Maliju, Nigeru, Čadu, Nigeriji i drugim zemljama. Nakon vojne intervencije pod vodstvom NATO-a u Libiji 2011. godine kojom je svrgnut Moamer Gadafi, region je doživio eskalaciju nesigurnosti koja je rezultirala neograničenom trgovinom oružjem, a naoružane grupe povezane s Al-Kaidom i Islamskom državom su značajno rasle.
Ova nestabilnost je došla na ranije sukobe i borbe pojedinih naroda za nezavisnost čiji je historijski prostor iscjepkala kolonijalna evropska politika povlačenja granica “linijarom”. Drugi bitan momenat za razumijevanje odnosa u regiji je historijska rasna netrpeljivost između berberskih plemena u Sahari i Arapa sa crnim jugom. Treći bitan momenat regionalne krvave slagalice jest da su ove okolnosti dale vjetar u leđa terorističkoj grupi Boko Haram koja se iz Nigerije proširila na susjedne države.
Prema izvještaju Marka A. Greena, predsjednika Wilson centra, istraživačkog centra sa sjedištem u Washingtonu DC, Sehal predstavlja 43 posto smrtnih slučajeva od terorizma u svijetu, što je više od regije Južne Azije i Bliskog istoka i Sjeverne Afrike zajedno.
Lokalno stanovništvo je izloženo rekordnom valu terorizma i nesigurnosti jer ne prođe sedmica ili mjesec, a da teroristi ne uzmu taoce i ne izvrše masovna ubistva na selima.
Pogoršanje sigurnosne situacije doprinijelo je porastu antizapadnog raspoloženja u regiji posljednjih godina. Francuske trupe su postepeno potiskivane iz Malija, Nigera i Burkine Faso, što su zahtijevale vojne vlade. Slično tome, Sjedinjene Države su povukle većinu svojih trupa iz Nigera nakon Niameyeve odluke da raskine vojni sporazum s Washingtonom. Također, Amerikanci su se povukli iz Čada.
Francuze i Amerikance su zamijenili Rusi, odnosno borci nekadašnje paravojne grupe Wagner (sada reorganizirane pod imenom Afrički korpus). Upravo je Rusija krajem jula doživjela najveći poraz od kad je prisutna u Maliju. Naime, borci koji uglavnom dolaze iz Čečenije su stradali u blizine alžirske granice od snaga Tuareza koji se desetljećima bore za nezavisnost Azawada.
Strašni prizori ubijenih vojnika nažalost pokazuju kako su muslimani danas podobne mase da ratuju i ginu za tuđe interese i na drugim kontinentima. Pripadnici Wagnera i nigerski vojnici su u proteklom periodu počinili masovne zločine nad Tuarezima i u dijelovima države koji ne priznaju vlast vojne hunte.
Lični razlozi maskirani kao nacionalni interesi
Iako je svaki državni udar, u svakoj od tri zemlje, imao svoje karakteristike i specifične pokretače, njihovi uzroci u strukturnom smislu bili su vrlo slični. Sve veći gnjev zbog nesigurnosti i korupcije; visoko povjerenje u vojsku od strane običnih građana; i rastuće razočaranje u Francusku su glavni faktori koji su pogodovali “epidemiji” državnih udara.
Pretjerano oslanjanje na zapadne sile, posebno Francusku, za sigurnost i ekonomsku pomoć također je oslabilo legitimitet ovih vlada.
Rastuća nepopularnost Francuza, pojačana njihovim prekomjernim regionalnim utjecajem i nesposobnošću da zaustave širenje terorizma, također predstavlja žrtvenog jarca za izvršioce puča. Vojske u Maliju, Burkini Faso i Nigeru bile su direktno na liniji vatre, suočavajući se sa smrtonosnim napadima Islamske države i ogranaka Al-Kaide, i to su iskoristile da opravdaju preuzimanje vlasti.
Okretanje protiv Pariza bio je lahak način da se legitimiše njihova vladavina, posebno u ključnim urbanim područjima među politički relevantnim grupama i pokretima civilnog društva. Priliv ruskih i drugih sigurnosnih aktera je proizvod svega ovoga, a ne uzrok.
Vojske u ovim zemljama sebe vide kao jedinu silu sposobnu da uspostavi red i da se uhvati u koštac s problemima koji muče njihove nacije, a državni udar jedino rješenje za preuzimanje vlasti.
Državni udar u Maliju izveden je 24 sata nakon što je predsjednik Keita smijenio utjecajnog šefa predsjedničke garde, potpukovnika Ibrahima Traorea, nakon izvršne odluke da se predsjednička sigurnost povjeri Nacionalnoj gardi, a zatim žandarmeriji – dalje od Traore-a.
Promatrači sugeriraju da ove Keitine odluke objašnjavaju zašto je vojska odlučila da ga svrgne. Analitičari smatraju da je vojska iskoristila nepopularnost Keite da svrgne njegovu vladu iz ličnih razloga koji se maskiraju kao nacionalni interesi. Budući da je Keitina vlada bila duboko nepopularna i postajala je sve više zaokupljena strašnom korupcijom, a na ulicama Bamaka je bilo nereda prije puča, niko zapravo nije oplakivao njegov nestanak s javne scene.
Niz državnih udara u zemljama Sehala promijenio je geopolitiku regiona, ostavljajući ga ranjivim na sve veću konkurenciju između globalnih sila. To je promijenilo ravnotežu moći između međunarodnih aktera u regiji, na načine koji imaju implikacije daleko izvan Sehala.
Rude i minerali
Regija je bogata mineralima kao što su zlato i uranijum, ali trpi užasne socioekonomske uslove. Pretrpjela je mnoge intervencije rivalskih stranih sila i visok stepen nestabilnosti kroz etničke sukobe, internim raseljavanjem, klimatskim promjenama, trgovinom drogom i ekstremističkim nasiljem.
Povlačenje Francuza i Amerikanaca otvorilo je Sehal utjecaju Rusije, Kine, Turske, Irana, stvarajući novu geopolitičku realnost i odražavajući slabljenje zapadne hegemonije u regiji.
Ovaj process je označio kraj frankofonskog kolonijalnog utjecaja u regiji gdje ekonomski sve više jača Maroko i Alžir.
Sa opadanjem utjecaja Zapada u Sehalu, glavni akteri kao što su Rusija, Kina, Turska, Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati igraju sve veću ulogu i unapređuju svoje sigurnosne i ekonomske interese, izgrađujući veze sa novim liderima u regionu. Afrika je tako postala poprište ponovnog suparništva velikih sila, koje podsjeća na Hladni rat. Iako vođena ekonomskim interesima, Rusija je igrala veću ulogu u pitanjima sigurnosti. Sehal nudi Moskvi priliku da ponovo uspostavi prisustvo i prestiž koji je nekada uživao Sovjetski Savez. Od 2010-ih, Moskva je pojačala svoje prisustvo u Africi, potpisujući brojne sporazume sa afričkim državama i pokušavajući da tamo osigura vojne baze. U Sahelu, Moskva se oslanjala na plaćeničku Wagner grupu koja je raspoređena u Burkini Faso nakon puča i prisutna u Maliju, Libiji i Centralnoafričkoj Republici (CAR) kako bi pomogla sadašnjim režimima u borbi protiv militanata.
Kina je također razvila značajno ekonomsko prisustvo u Africi od kasnih 1980-ih. Iako govori o razvojnoj saradnji, njena politika je takođe vođena potrebom da osigura sirovine za vlastiti ekonomski rast. Kina je investirala u uranijum u Nigeru, dovodeći u pitanje virtualni monopol Francuske nad tim sektorom, koji čini oko 7 posto svjetske proizvodnje uranijuma. Iran i Rusija također traže sporazume s Nigerom kako bi povećali svoje kapacitete za obogaćivanje uranijuma. Niger i Iran pokazuju znake zbližavanja od državnog udara u julu 2023., a čini se da je Niamey spreman prodati stotine tona rafiniranog uranijuma ili “žutog kolača” Teheranu.
Kao i Mali, Niger takođe ima značajne rudnike zlata. Generalno, Kina je zainteresovana za pristup i metalima i drugim mineralnim resursima i uložila je velika sredstva u Niger, posebno u naftu i uranijum u protekle dvije decenije.
UAE su takođe pojačale svoje aktivnosti u regionu. Dok neki smatraju njegovo prisustvo sa sumnjom zbog raspoređivanja trupa i zaliha moćnog oružja i bespilotnih letjelica, Abu Dhabi insistira na tome da njegova politika ima za cilj “pojačanje sigurnosti i stabilnosti u zemljama Sehala, kao i unapređenje razvojnih i humanitarnih napora u region.”
Promjene koje su u toku u Sahelu imat će ozbiljne implikacije za Magreb i šire. Za Alžir je od vitalnog značaja stabilnost njegove južne granice sa Nigerom duge 951 kilometar, ne samo zbog prijetnji prekograničnog terorizma i organiziranog kriminala već i zbog potencijalnog utjecaja na ogromna ulaganja Alžira u različite regionalne projekte.
To uključuje Transsaharski gasovod dug 4.100 kilometara za izvoz nigerijskog prirodnog gasa u Evropu preko Nigera i Alžira, i skoro završeni Transsaharski autoput od 4.800 kilometara koji povezuje Alžir sa Lagosom, takođe preko Nigera. Sukob ili tekuća nestabilnost bi ugrozili ove projekte i političke, ekonomske i sigurnosne odnose koje je Alžir godinama gradio sa svojim sehalskim susjedima, kao i ubrzavanje priliva migranata na svoju teritoriju u njihovim pokušajima da dođu do Evrope.
Nestabilnost u Sehalu proizlazi ne samo iz socioekonomskih uslova, klimatskih promjena i sukoba, već i iz prirode samih novih vojnih režima. Uprkos svojim nacionalističkim i populističkim sloganima, oni pate od duboke naivnosti i nemaju nikakvu viziju na dugi rok.
Njihov pokušaj u februaru 2024. da stvore zajedničku valutu kako bi “okončali kolonizaciju” su vjerovatno utopijskim nastojanjima. Nadalje, zajedničke vojne vježbe koje finansira Njemačka, s Čadom i Togom, za navodnu borbu protiv terorista mogle bi biti uzaludne i dodatno zakomplicirati sigurnosnu situaciju u regiji.
Najveći rizik ovog geopolitičkog restrukturiranja je da ove hunte mogu postati jednostavni pijuni, a ne akteri sa stvarnim suverenitetom. Nedostaju im strategija i strateška vizija koja bi mogla uspostaviti sigurnost potrebnu za ekonomski razvoj i stabilnost u regionu. Ovo bi moglo ostaviti otvorena vrata novoj borbi za Afriku – sa Sehelom kao glavnim ulazom.
bloka bloka bloka bloka bloka bloka bloka bloka bloka bloka
Ekskluzivno PISjournal
