Admir Lisica

PISjournalPodijeljenost na francuskoj političkoj sceni tradicionalno je primjetna u velikoj mjeri, posebno tokom posljednje decenije. Koliko su u konačnici vidljive podjele cjelokupnog francuskog društva potvrđuju i upravo završeni izbori u ovaj zemlji, gdje nema apsolutnih pobjednika, ali ni gubitnika iako međusobno suprotstavljeni politički blokovi u javnosti nastoje uveličati krajnji rezultat.

Izborni proces u Francuskoj nešto je drugačiji nego je to slučaj u ostalim evropskim zemljama. Prvo se održavaju predsjednički izbori, a tek nakon njih kreće borba za 577 mjesta u Skupštini Francuske. Zanimljivo je da se Skupština tek kompletira nakon dva kruga glasanja.

Uzmemo li u obzir da su Francuzi i u aprilu dva puta izlazili na izbore, doći ćemo do zaključka da bi cjelukupni izborni proces u Francuskoj mogao biti nešto jednostavniji. Na predsjedničkim izborima Emanuele Macron je pobijedio svoju glavnu rivalku Marin Le Pen te je na taj način sebi obezbijedio novi petogodišnji mandat.

Za razliku od prethodnog, Macron će imati znatno zahtjevniji mandat, prije svega zbog globalne krize u svijetu izazvane koronavirusom i ruskom agresijom na Ukrajinu, ali i zbog toga što će nakon dugo vremena biti predsjednik koji neće imati većinu u Skupštini, o čemu su svoj sud dali birači tokom izbora u nedjelju.

Prema zvaničnim rezultatima, koalicija okupljena oko Macrona, pod nazivom “Zajedno” osvojila je 246 mandata, što znači da će koalicija usmjerena prema centru morati dati određene ustupke eventualnim koalicionim partnerima za dobijanje potrebne većine.

Koalicija lijevo usmjerenih stranaka pod “NUPES”, koju predvodi sedamdesetčetvorogodišnji Jean Luc Melenchon postigla je izuzetno značajan rezultat osvojivši 142 mandata, dok je na trećem mjestu desno usmjerena Marin Le Pen i njeno “Nacionalno okupljanje” sa 89 mandata.

Kada je riječ o ljevici i desnici, činjenica je da su oba bloka doživjeli značajan rast u odnosu na neke prethodne izborne cikluse, što se može pripisati nezadovoljstvom Macronovih birača, ali i okupljanjem lijevih partija.

Tradicija previranja unutar lijevog bloka bila je primjetna tokom većeg dijela dvadesetog stoljeća, sa “zlatnim periodom” od 1972. do 1977. godine kada okupljeni u jedan savez postižu niz značajnih poduhvata u kontekstu jačanja francuskog društva. Krajem sedamdesetih, Socijalisti se profiliraju u najjaču političku stranku u Francuskoj, što je njihov tadašnji sekretar Francois Mitterrand često isticao u javnosti. Takav stav štetio je koalicionim odnosima.

Neposredno prije izbora 1978. godine, dogodio se raspad ljevičarskog saveza koji je i u nadolazećim godinama teško pronalazio način da se okupi. Stoga aktuelno okupljanje ljevice u Francuskoj može biti dobar znak za neke buduće izborne procese, mada će trebati dugo vremena da ljevica dobije većinsku podršku francuskih birača.

Melenchon, kao lider ljevice, u prošlosti je imao dosta kontroverzne stavove prema Evropskoj uniji, NATO savezu te Rusiji i njenom predsjedniku Vladimiru Putinu. Melenchon je kao radikalni ljevičar zagovarao prisnije odnose s Rusijom uz potenciranjem vlastitog euroskepticizma.

Uslijed ruske agresije na Ukrajinu, morao je revidirati svoje stavove što se posebno vidi iz njegovih izjava za francuske medije nakon sastanka Macrone-Putin, gdje podržava stavove aktuelnog predsjednika, ali suptilno naglašava da će se Rusija vratiti za pregovarački sto pa makar to bilo za 10 ili 15 godina, što potvrđuje tezu da lider ljevice ne isključuje buduću saradnju s Rusijom.

Iako javnost smatra da je ljevica ostvarila izuzetno dobar rezultat, činjenice jeste da je Melenchon priželjkivao bolji rezultat koji će ga pozicionirati na mjesto premijera. U trenutnoj konstalaciji odnosa na relaciji Macrone-Melenchon vrlo je malo vjerovatno da će mu se ova velika želja ostvariti.

U politici se nikada ništa ne podrazumjeva, što najbolje dokazuju izjave lidera republikanaca Christian Jacob, da neće ići u savez sa Macronom, na što je francuski predsjednik najviše računao.

Premijerka Francuske Elisabethe Borne najavila je da će na određenim ministarskim pozicijama doći do određenih promjena, što već u startu daje dojam da je pred Francuskom jedan izuzetno turbulentan i neizvjestan period. Iz Macronovog tabora su već najavili da će pregovori o uspostavljanju većine započeti tokom ove sedmice te je jasno da se Macronu žuri.

Na putu do zadobijanja podrške moraće žargonski rečeno “progutati gorke pilule”, jer će biti sigurno primoran da ponudi određene ustupke eventualnim partnerima.

Marin Le Pen i desničari, koji su dugo vremena bili na margini, nakon nedjeljnih izbora dolaze do pozicije stabilne opozicije, što je jedan od načina za trasiranje puta do konačno cilja, a to je preuzimanje vlasti. Francusko društvo kojeje u velikoj mjeri skrenulo “u desno” nije spremno da krajnjim desničarima preda vlast, o čemu govore i mnogobrojni protesti protiv desnih politika širom Francuske.

Jačanje ljevice i desnice ide na štetu Macrona i njegovog cjelokupnog imidža, jer očigledno je bilo da nakon odlaska Angele Merkel s evropske političke scene Macron nastoji izgraditi poziciju lidera Evrope. U aktuelnoj konstalaciji odnosa unutar Francuske, Macron ne može računati na ulogu lidera među evropskim zvaničnicima. Drugu ekonomiju Evropske unije u predstojećem periodu očekuje dosta izazova, prije svega onih ekonomske prirode, jer nezadovoljni francuski građani očekuju konkretne promjene. Da li će to podijeljena politička scena, s labavom podrškom aktuelnom predsjedniku to uspjeti biće poznato već u narednim mjesecima. Pritisak je na Macronu, a Melenchon i Le Pen će sasvim sigurno znati iskoristiti svako njegovo posustajanje. U konačnici, ne treba očekivati da će Francuska napraviti svoj vanjskopolitički zaokret, ali je jasno da će u određenim trenucima za dogovor biti potrebno više strpljenja.

izbori izbori izbori izbori izbori izbori

Izvor

Prethodni članakSAD nagovaraju NATO da se širi prema Aziji
Naredni članakIrak posreduje u uspostavi odnosa između Irana i Saudijske Arabije

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime