Pisjournal– Prepoznajući činjenicu da se posljednjih godina poprište obračuna s Islamskom Republikom Iran uglavnom formiralo u vojnoj dimenziji, što je na neki način bila jaka strana Irana na domaćem i regionalnom poprištu, američki strateški think tank 2018. godine primjenio je novu strategiju u cilju slabljenja vojnih stubova i u jednom neutemeljenom snu išli su za promjenom iranskog političkog sistema i na dnevni red stavili takozvanu promjenu režima (regime change), čije je načelo definirano na temelju kolapsa iznutra.
Pod pretpostavkom da je ova strategija trokut, ona se nadopunjuje s tri bočne politike:
Prva strana; Stvaranje unutarnjeg nezadovoljstva – koristeći paralizirajuće sankcije
Američke sankcije protiv Irana započele su u prvim godinama pobjede Islamske revolucije 1979. godine i postupno se proširivale; ekonomske, trgovinske, znanstvene, ljudska prava i vojne sankcije izrekla je vlada Sjedinjenih Država ili su nametnute pod američkim pritiskom međunarodnoj zajednici putem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.
Iako je intenzitet sankcija praćen usponima i padovima, one su u posljednje 43 godine imale negativan utjecaj na iransku ekonomiju i ponekad su stvarale probleme za život ljudi. Pred kraj Obamine administracije, neke od tih sankcija ukinute su tokom dugih pregovora sa zemljama 5 + 1 koje su se dogovorile i potpisale ugovor nazvan BARJAM . Sankcije su se pojačale dolaskom na vlast Donalda Trumpa i povlačenjem Sjedinjenih Država iz BARJAM-a u novembru 2018. godine.
Prema iranskim dužnosnicima; zemlja je iskoristila prijetnju sankcijama i uspjela je smanjiti ovisnost ekonomije o prihodima od nafte, a napredak je postignut u mnogim znanstvenim, civilnim, industrijskim i drugim područijima.
Službenici američke administracije prozvali su sankcije protiv Irana najtežim i najparalizirajućim sankcijama u povijesti ljudske civilizacije, ali nikada sankcije nisu uspjele izazvati odstupanje od političkih principa i pristupa ove zemlje u regionu. Na tragu toga, Amerikanci i napose demokrate su to shvatili i znaju da sankcije nisu imale puno učinka na Iran i zato traže bečke pregovore o ukidanju nekih sankcija kako bi umanjili iransku nuklearnu, raketnu i regionalnu moć.
Trenutno se Iran kategorično može nazvati glavnim sudionikom na Bliskom istoku i regionalnom silom bez čije volje njegovih dužnosnika se ne može riješiti nijedno pitanje.
Druga strana; Stvaranje domaćeg nezadovoljstva – iranofobijom i međunarodnom propagandom;
Izbor Raisija kao predsjednika koga je izabrao narod, suočio je s porazom jednu od glavnih strana trokuta američkih i opozicionih vanjskih politika. U svom izbornom obraćanju Raisi je rekao da nema povjerenja u Sjedinjene Države i njene zapadne saveznike i da će sve svoje napore usmjeriti na mobiliziranje unutarnjih potencijala i trgovinske investicije prema susjednim zemljama kako bi učinio važan korak u pravcu činjenja sankcija neučinkovitim. Zbog toga druga strana, tj. međunarodna propaganda, koristi organizaciju ‘Munafikin’ kako bi užurbano, tražeći punu potporu europskih i američkih dužnosnika, oslabila imidž Raisija kao iranskog predsjednika.
Jedno od oruđa Sjedinjenih Država i izvršitelja njihove politike prema Iranu je teroristička organizacija ‘Munafikin’, koja je do prije nekoliko godina bila na popisu terorističkih skupina, ali odjednom Sjedinjene Države, sa svojom dvostrukom politikom koncepta terorizma, su ime ove terorističke skupine skinule s liste terorističkih skupina i smjestili ih u Albaniju. Sjedinjene Države su ih godinama pokušavale predstaviti kao alternativu trenutnom iranskom sustavu, ali još nisu uspjele polučiti neophodnu korist iz toga.
Iako se organizacija ‘Munafikin’ urušava i prosječna starost njezinih članova prelazi 60 godina, dolarima nekih arapskih zemalja još uvijek mogu platiti brojne političke ličnosti trošeći desetke tisuća dolara uz američko zeleno svjetlo, pozivajući ih da učestvuju na antiiranskim konferencijama. Očit primjer za to bilo je sudjelovanje slovenskog premijera, na preporuku Pompea i Melanije Trump, na trodnevnoj konferenciji ove organizacije, što je, naravno, naišlo na brojne kritike dužnosnika EU.
Dali su sve od sebe da posredstvom 50 000 međunarodnih medija konferenciju pretvore u hram pritiska na Raisija i Iran i da u komunikaciji s unutrašnjom opzicijom, izazovu ulične nerede i demonstracije protiv trenutne situacije. I to im je bila jedina prilika, koja se naravno završila neuspjehom.
Naravno, američki think tankovi dobro znaju da teroristička skupina ‘Munafikin’, čije su ruke umrljane krvlju 17 000 Iranaca i koja je u iransko-iračkom ratu podržavala Sadama Husseina i borila se protiv vlastitog naroda, ne samo da nema nikakvu šansu među iranskim narodom koji je ne prihvata već je štaviše veoma omražena među njima.
Treća strana stvaranje unutarnjeg nezadovoljstva – stvaranjem kriza u susjednim zemljama i izazivajući nesigurnost granica;
Nova iranska vlada svoj je rad započela 5. augusta i ulaže ogromne napore da se postojeća ekonomska situacija reformira. Raisi u okviru amortiziranja američkih sankcija na temelju koncepta kojeg je uspostavio lider Irana u proteklim godinama, namjerava obnoviti ekonomiju uz korištenje unutrašnih mogućnosti i potencijala, dajući prioritet vanjskoj trgovini sa zemljama susjedima.
Prošle je godine 8% iranskog nenaftnog izvoza bilo u Afganistanu. Stoga Sjedinjene Države i njihovi europski saveznici, shvaćajući ovo pitanje, pokušavaju stvoriti granične krize za Islamsku Republiku Iran.
U skladu s tim, taktičko povlačenje Sjedinjenih Država iz Afganistana, dok je ova zemlja bremenita mnogim događajima, označava početak još jednog krvavog rata na Bliskom Istoku i neće donijeti ništa drugo svijetu osim nove krize u regiji. Opseg ove krize nesumnjivo će obuhvatiti i europske zemlje. Povećanje broja afganistanskih izbjeglica i njihovo slanje u Europu bit će dio problema za Europljane u bliskoj budućnosti.
Mnogo je rascjepa između Irana i Afganistana, od geopolitičkih i sigurnosnih pitanja do ilegalne imigracije i …
Iran dijeli gotovo 1.000 kilometara granice s Afganistanom i u njemu živi 3,5 milijuna afganistanskih izbjeglica. Afganistan je najveći svjetski proizvođač i izvoznik opojnih droga u svijetu, a to je glavni izazov za Iran i europske zemlje.
Sjedinjene Države u regiji slijede druge ciljeve, osim Irana, a američki program općenito će biti univerzalniji i skup koordiniranih akcija i programa. Ali izazivanje nesigurnosti na iranskim granicama u vezi sa promjenama u Afganistanu i Pakistanu jedan je od najvažnijih američkih programa protiv Irana.
Prirodno je da će američke akcije i reakcije u Afganistanu nametati Iranu velike ekonomske, sigurnosne i političke troškove, ali ti pritisci nikada neće dovesti do nezadovoljstva i uličnih nereda, a američki rastrzani san za promjenu režima ili takozvani (regime change) se neće ostvariti u Iranu. Ne samo da se to neće dogoditi, već kao što je spomenuto u prethodnim odjeljcima, htjele to Sjedinjene Države ili ne, Iran je postao moćan regionalni sudionik i nijedan problem na Bliskom istoku neće se riješiti bez iranske volje.
