Dr. sc. Sanja Vujačić rat
PISjournal – U Ukrajini je počeo topli rat između atlantizma i euroazijanizma, dva politički / ideološko suprotstavljena bloka. Radi se o ključnom, iako samo ideološkom ogranku vojno-ekonomskog odmjeravanja snaga, čije finale će se održati u novom geopolitičkom središtu svijeta: Indo-Pacifiku. Rusija nije, kao što je to obećano 1989. godine, primljena u „Evropsku kuću“, a NATO se proširio do ruskih granica.
Stoga je neolibelarni globalizacijski ciklus 1990–2020. god., generirao ruski euroazijanizam (Soljženicin, Dugin) kao konzervativizam koji odbacuje zapadnu demokratiju i liberalizam. Ideološki rat bio je predvidljiv, kao i da će ga povesti Rusija – zapadnom politikom gurnuta u kineski zagrljaj. I to unutar kriznog petogodišnjeg razdoblja 2020–2025. god., u kojem je moguća tranzicija moći na globalnoj razini. Kako je globalizacija kolonizacija svijeta evropskim normama (Moreau–Defarges), a zapadni civilizacijski obrazac u krizi, taj je rat moguće dobiti samo na evropskom tlu. Vojno-ekonomsko finale održat će se u Indopacifičkoj zoni, s Kinom u ulozi potvrđenog glavnog challengera Amerikanaca, jer je premašila 80% američkog PIB-a.
Dakle, protivno analizama koje su govorile o Putinovom blitz krieg-u, može se očekivati da će rat u Ukrajini (u različitim formama) biti hranjen do izlaska iz razdoblja moguće tranzicije moći. Do 2025. godine – kada će jedan od Evropljanima predloženih ideoloških obrazaca prevladati. Da li atlantizam, predstavljen kao globalni progresizam, da li euroazijanizam, predstavljen kao globalni konzervativizam. Diljem Evrope taj se rat između demokrata i konzervativnih republikanaca vodi u parlamentima, dok se u slavenskim zemljama javlja u formi nastavka bratoubilačkog vojnog sukoba, započetog početkom 90-tih godina prošlog stoljeća u bivšoj Jugoslaviji, a čiji završetak označava i definitivni pad komunizma.
Gazde i podanici
Zašto je, nakon pada Berlinskog zida, topli rat izbio samo na bivšem jugoslavenskom prostoru? Zato što je titoistički upravljački sistem bio hibridan, suprotstavljanja radi ekspanzionističkim politikama oba bloka. Naglim nestankom jednog od dva bloka postao je nerezilijentan, nespreman za bespogovorno svrstavanje iza jednog pobjedničkog bloka. Stoga je došlo do krvavog raspada Jugoslavije, čije su se zapadne republike svrstale iza Atlantskog saveza, a istočne ostale hibridne. Naprotiv, za države proistekle iz sovjetskog bloka radilo se o jednostavnoj zamjeni jednog jednoumlja drugim, komunističkog neoliberalnim. Brzo su uhvatile korak sa zapadnoevropskim državama. Štoviše, ubrzo su ih nadmašile u pro-atlantizmu, odnosno u spremnosti na širenje zapadnog civilizacijskog obrasca i NATO-a prema Rusiji. Komunizam se rasplinuo kao politička opcija, a s njim i svi lijevi, više ili manje radikalni koncepti socijalne pravde.
Jer ultra liberalizmu više se niko i ništa nije suprotstavljalo, globalizacijski stroj je generirao nikad prije viđene nejednakosti. Tako je postupno nestao i, planetarno plebiscitaran, „američki meritokratski san“. Što je bio znak za Ruse da pristupe teoretiziranju anti-atlantskog koncepta, dakle euroazijanizma koji odlikuje radikalno odbijanje zapadnih projekcija u Rusiji. Isto, iako su prihvatili onu ključnu projekciju – političku ekonomiju koja je generirala ruske, kao i druge svjetske oligarhe. Dakle, ruske su političke elite prihvatile samo onaj dio zapadnog koncepta koji im je odgovarao, a da Amerikance nisu prihvatili za gazde čiji bi bili podanici. Pored toga nisu, kao ostali Evropljani, izgubili volju za moć – odnosno nisu prihvatali ideju da je samo ovlašteni „svjetski žandar„ može vršiti. Stoga su ih američke gazde i poslušni im podanici neprestano sankcionirali i održavali mržnju prema nepostojećim „crvenima“. „Crvena“, „narančasta“, ili Rusija bilo koje boje, najdraži je neprijatelj Englezima i Amerikancima, jer ga – još od XIX stoljeća i britansko-ruskog kolonijalnog rivalstva – najbolje poznaju. Znaju da je najmlađu i najbrojniju evropsku skupinu naroda – onu slavensku – teško pobijediti (sami se u takvo što nikada nisu avanturirali). Znaju da se radi o narodima koji jedino sami sebe mogu pobijediti. Jer, koliko ima Slavena, toliko ima boraca za nezavisnost – koju uglavnom nikada ne dosegnu, nego iz jedne pozicije ovisnosti prelaze u drugu. Tako je bilo u Jugoslaviji, tako je u Ukrajini.
Nova rusko-američka šahovska partija
Nakon američkog povlačenja s Bliskog istoka, ruska intervencija u Siriji, kao i nedavni uspjesi ruske plaćeničke vojske Wagner u Libiji i Maliju (protiv Francuske), vratile su Putinovu Rusiju u kategoriju ključnih igrača na svjetskoj geopolitičkoj sceni. Naprotiv, nakon Bidenovog sramotnog povlačenja iz Afganistana, kojem su prethodile disonance u Atlantskom savezu i Evropskoj uniji, postalo je jasno da Amerika više nije u stanju igrati ulogu „svjetskog žandara“. Bidenu je bio nužan novi hladni rat, novi strah od nuklearnih razaranja kako bi mobilizirao svoje razočarane i uspavane evropske saveznike. Sa svoje strane, Putin je u slabljenju NATO-a prepoznao napuklinu koja će mu omogućiti izlazak iz NATO – „obruča“ koji se opasno stezao.
Poglavito duž granice s Ukrajinom i unutar te najmnogoljudnije slavenske države među hibridnim – onima koje su ostale izvan atlantskih integracija. Njeni su se vlastodršci, nakon parlamentarne i ulične borbe pro Rusa i pro Amerikanaca, prihvatili rizične uloge trbuhozborca američkih vlasti. O „nezavisnosti“ te države kojoj je mirno napuštanje SSSR-a bilo odobreno pod uvjetom da se pridržava dogovora kojima se jamči sigurnost njenog ruskog susjeda, najbolje govori činjenica da u tom prostoru Rusi i Amerikanci održavaju direktan međusobni dijalog. Donedavno se prevlast jednog ili drugog softpower-a odražavala samo u kompoziciji ukrajinskih vlada. Stanje se promijenilo dolaskom na vlast Joea Bidena, kojeg sa Zelenskim povezuju problematični događaji. Prema istrazi Washington Posta, 2014. godine – usred trećeg ukrajinskog plinskog rata, Bidenov sin Hunter je ušao u upravni odbor ukrajinske plinske tvrtke Burisma (suosnivač je oligarh Mykola Zlochevsky). U upletenost te firme u koruptivne radnje, u državi u kojoj je korupcija sistemska – praktički obavezna, posumnjao je 2015. godine ukrajinski državni odvjetnik Victor Shokin.
Potom je Joe Biden, tokom svog posjeta Ukrajini 2016. godine, zatražio Shokinovu ostavku, pod nevjerovatnim pretekstom. Optužio ga je da nedovoljno napada tvrtku u čijoj upravi sjedi njegov vlastiti sin. Tužitelj je smijenjen, a aferu je zataškala Obamina administracija. Nakon toga je predstavnik konzervativnih republikanaca, Donald Trump – optuživan za veze s Rusijom, u funkciji Bidenova protukandidata u utrci za mjesto predsjednika SAD-a, pokušao ponovno otvoriti tu zatomljenu aferu i staviti je sebi u korist. Ali je, tokom snimljenog razgovora sa sadašnjim ukrajinskim predsjednikom, Zelenskom zaprijetio prekidom pomoći Kijevu ukoliko ne bude ponovno otvorena istraga. Tako se na kraju on, umjesto Bidena, našao u središtu skandala. Dakle, jasno je da su moćni Bidenovi demokrati premrežili nekoć jake rusofonske strukture, što Putin nije mogao mirno promatrati. Ta nemoguća situacija dobrim dijelom objašnjava izbor glumca Zelenskog za ukrajinskog predsjednika, te boksača Klička za gradonačelnika Kijeva.
Dakle, kada je Zelenskog na predsjedničkoj funkciji zatekao Biden, ne više u ulozi Hunterova oca, nego američkog predsjednika, bilo je predvidljivo da će ukrajinska trakavica reketarenja ruskih oligarha, odnosno ukrajinski plinski rat pod zaštitom američke sile, dobiti nove nastavke. Uzalud je Putin s Njemačkom pokušao izbjeći Ukrajinu Nord Streamom 2. Nekim „čudom“, poziciju ministrice vanjskih poslova u Njemačkoj – toj evropskoj nezavisnoj i demokratskoj državi koju osloboditelji Amerikanci ne napuštaju od 1945. godine – zauzela je oštra protivnica Nord Streama 2, obećavši kako više neće štititi njemačke ekonomske interese nauštrb „viših interesa“.
Nakon čega je Putin shvatio da se Rusija, dok je Rusija, neće izvući iz nametnute joj izolacije i sankcija. Uvjerio se da mirotvorci Amerikanci nisu prestali bombama rješavati sporove, a da niko nije propitivao ili sudio opravdanost njihovih intervencija. Budući da se ponašaju kao neprikosnoveni gazde, gdje god dolaze svima ulijevaju strahopoštovanje, za razliku od američkih evropskih podanika. Stoga je Putin Evropljane odlučio ignorirati, a s Bidenom obnoviti hladnoratovski jezik sile. Jer sila samo silu poznaje. Predložio je odustajanje Ukrajine od članstva u EU-u i NATO-u, koji je glatko odbijen od svih zainteresiranih strana. I to u ime slobode svake priznate i nezavisne države da sklapa saveze s kim želi.
Dakle, baš su NATO i EU odbili Ukrajinu uključiti u svoje organizacije, ali je svejedno Ukrajina odbila odustati od namjere službenog priključivanja atlantistima. Na taj je način Kijev odlučio hrabro prkositi, četrdesetak kilometara udaljenim ruskim trupama. Bilo je hrabro, ali ne i taktički pametno. Amerikanci, direktno uključeni u napeti dijalog s Putinom, bili su dobro informirani. Prvi su petama dali vjetra povlačenjem vidljive američke prisutnosti. Biden je svjetsku javnost na vrijeme informirao da će nagomilane ruske trupe ući u Ukrajinu. Kao i da se Amerika Rusima neće usprotiviti. Bilo je to kao da je Rusima poručio: slobodno uđite, mi vas nećemo zaustavljati. Nevjerovatno, ali istinito! Rat u Ukrajini je počeo tako što su Ukrajinci odbili odustati od namjere da se priključe EU-u i Atlantskom savezu, iako su joj ti savezi jasno rekli da je ne žele u svojim redovima, iz razloga što su već 8 godina u ratu (Donbas) i ne poštuju sporazum iz Minska. Hladnoratovskim, tvrdim govorom sile, Putin je najavio svrgavanje i kažnjavanje „nacističke“ ukrajinske vlasti i zaprijetio disuazijom – ruskom nuklearnom spremnošću za odvraćanje izravnih neprijateljskih napada.
Nakon odbijanja američke namjere da Evropu uvuče u novi hladni rat, francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian Putinu je odvratio da i Evropljani (Francuska) raspolažu disuazivnim sredstvima. Dakle, automatizmom, i Evropa je odmah prihvatila hladnoratovsku retoriku. Jer, dogodio se rat – nešto nezamislivo za mentalni sklop Evropljana. Iako s ratovanjem diljem svijeta nikada nisu prestali, kao niti sa sankcijama Rusiji, sve evropske vođe su do posljednjeg trenutka vjerovale da se Rusi neće usuditi izazvati Atlantski savez. Uzalud je francuski najcjenjeniji bivši ministar obrane, Jean-Pierre Chevènement – koji je tu dužnost napustio jer se nije slagao s participacijom Francuske u vojnoj intervenciji u Iraku, ponavljao da je Zapad na Kosovu otvorio Pandorinu kutiju intervencionizma i povrede teritorijalnog integriteta na evropskom kontinentu, samo kako bi tamo smjestio NATO-bazu Bondsteel. Nakon toga je slijedila multiplikacija takvih neovisnih državica, koje je Rusija priznala (Južna Osetija, Abhazija…), uporno upozoravajući Zapad da će učiniti sve da spriječi daljnje proširenje NATO-a na istok. Zašto, dakle, Evropljani tvrde da to nisu znali, nego da je Putin tek odnedavno postao „drugi čovjek“ ?
Evropa zahvaćena „virusom Greta Thunberg“
Evropske političke elite zahvaćene su „virusom Greta Thunberg“. Reklo bi se da je mogućnost kontaminacije tim – a ne COVID virusom, bio pravi razlog Putinova distanciranja od evropskog predsjedavajućeg – Macrona – za divovskim pregovaračkim stolom (iako osobno nije kriv za 30 godina evropske neaktivnosti). Kao što je za pretpostaviti da su se Five Eyes (obavještajni savez Australije, Kanade, Novog Zelanda, UK i SAD-a) i anglosaksonski NATO-bis savez (AUKUS) od Evropljana distancirali zbog tog istog straha od kontaminacije.
Iako u 8 godina Ukrajince nisu uspjeli navesti da poštuju Sporazum iz Minska, niti Putina da štiti ukrajinske Rusofone, evropske političke elite nisu vjerovale da bi Putin uistinu mogao poslati snage, nagomilane na granicama s Ukrajinom, da okončaju taj osmogodišnji rat. Znali su Amerikanci, i tako vratili kredibilitet CIA-i. Ali Evropljani svome savezniku i zaštitniku nisu vjerovali. Zašto? Prvo jer je NATO u neredu i jer su im Trump i Biden šamar opalili prije Putina. Potom, zato što ih je Amerika već uvukla u rat temeljem laži (Irak). Sve je to učinilo da se djelovanje evropskih diplomatskih i obavještajnih službi danas može usporediti s kretanjem guski izgubljenih u magli. Samo što one to ne bi priznale, pa da ih i žive čerupaju. Stoga nije bilo Evropljana koji bi, glede pristupanja NATO-u, Ukrajincima uputio spasonosnu Radićevu poruku: „Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu!“
Naprotiv, kada je Putin tenkovima krenuo na Kijev, evropske političke elite su Ukrajincima obećale dodatne količine oružja, humanitarnu i moralnu potporu. Dakle, obećale su hraniti krvavi bratoubilački rat, iako niti u jednom trenutku nisu povjerovale da bi ga Ukrajinci mogli dobiti. Da svima bude jasno za koga navijaju, odlučili su žestoko mahati ukrajinskim zastavicama. Tako gradske vijećnice evropskih gradova niti noću nisu mirovale, osvijetljene bojama ukrajinske zastave.
Francuski predsjednik je otišao čak i korak dalje. Kako bi izrazio negodovanje zbog ruske vojne agresije i dao podršku Ukrajini, obratio se zaprepaštenoj francuskoj naciji ispred ukrajinske zastave, a potom je i Eiffelov toranj odjenuo u njene boje. Za Nijemce je rat bio elektrošok. Odmah su najavili zatvaranje Nord Streama 2 koji, niti je bio otvoren, niti je imao šanse otvoriti se bez saglasnosti Bidena. A prvi paket sankcija bio je tako „strašan“, da je pozornost javnosti najviše izazvalo premještanje finala nogometne Lige prvaka. Igrat će se u Parizu, a ne u Sankt Peterburgu.
Niti novi fijasko evropskih obavještajno-diplomatskih službi nije evropske političke elite naveo na preispitivanje vlastitih slabosti. Koncentrirale su se na razapinjanje Putina. Najviše iz razloga što ih je prevario i nije im dao tačan tajming napada. Jer to valjda čini Atlantski savez kada vojnu silu primjenjuje diljem planete? Stoga je nemoguće oteti se dojmu da je takvu hitnu pomoć Ukrajini mogla glatko osmisliti čak i adolescentica Greta Thunberg.
Konačno sjedinjena Evropa
I onda je neočekivana Putinova agresija proizvela, jednako neočekivanu, alhemiju na koju se čekalo 30 godina. U dostojanstvenoj patnji Ukrajinaca koji napuštaju ratno žarište konačno su se prepoznali svi Evropljani i rekli: „Oni su kao mi, moglo bi nam se dogoditi što i njima“. Racionalne glave zahvatila je nježnost prema tim nepoznatim, a bliskim ljudima s televizijskih ekrana. Jer, baš bi se i oni ponašali tako pomaknuto od situacije u kojoj su se zatekli.
I oni bi, kao Ukrajinci, u konvoju automobila prema poljskoj granici disciplinirano bježali, vozili jedan iza drugog, u desnoj traci, brzinom od 2 metra u 20 minuta. Isto niko nikoga ne bi preticao. Čak i kada, noću ili danju, neko zaspi za volanom – kao što se to dogodilo francuskoj novinarki, to vozilo ne bi bilo zaobiđeno. Uvijek bi se našao neko da pristojno pokuca na prozor i zaspalog probudi. I oni bi putem jeli, pa otpatke odlagali na jednu istu hrpu. I njihova bi dječica, nesvjesna situacije, nastavila veselo se igrati u prihvatnim centrima. Jer su u njima prepoznali sebe, ukrajinskim izbjeglicama Evropljani su otvorili svoja vrata i srca.
Emocija je odvela u medijski rat, koji obilježava ratna propaganda sukobljenih strana. Rizična, jer može polučiti neželjene rezultate. Naime, Evropljani danas bezrezervno podržavaju Ukrajince kao branitelje svojih domova i obitelji. Međutim i dalje negativno reagiraju na neskrivene pokušaje ukrajinskog vodstva da ih sve uvuče u rat protiv Rusije. Tako je Zelenski, nakon video-snimka u kojem pismeno podnosi zahtjev za priključenje EU-u, ponovno nazivan „komičarem“. Među francuskim analitičarima prevladava mišljenje da je projekt Evrope-sile moguć samo u okviru De Gaullovog koncepta Evrope do Urala.
Dakle, da nije moguć protiv Rusije, nego samo s njom. Od Evrope s Rusijom strepe Britanci i Amerikanci i priječe njen nastanak svojim mackinderijanskim projekcijama, koje Evropu udaljuju od Rusije. Rusiju su tridesetogodišnje sankcije učinile otpornom i samodostatnom, za razliku od EU-a. Tako da je predvidivo da će bumerang sankcija, uglavnom usmjerenih prema oligarsima, Evropljane jednako snažno pogoditi. Predvidivo je i da će povećanje životnih troškova izazvati socijalne nemire. Ključni cilj novih sankcija je proizvesti nezadovoljstvo oligarha i time Putinov pad. Što nas vraća na početak priče. Na razliku između „atlantskih“ i „evroazijskih“ milijardera, koja leži u činjenici da prvi vladaju državnim strukturama, dok drugima vladaju državne strukture. Stoga nije razvidno kako će to ruski oligarsi moći rušiti Putina – onoga koji im je dozvolio da oligarsi i budu?
