Osman Softić
Autor ovog teksta se bavi istraživanjem savremenih islamskih pokreta, međunarodnih odnosa, Bliskog istoka i islama u Jugoistočnoj Aziji.
PISjournal – Kako bi se očuvala kontrola nad Bliskim istokom, održala zapadna unipolarnost i spriječio geopolitički i geoekonomski utjecaj Kine, smatralo se „nužnim“ da Izrael ukloni Palestince iz Gaze, jer su ih smatrali demografskom preprekom za provedbu IMEC-a.
To bi mogao biti jedan od razloga zašto se izvještava da se veliki broj indijskih državljana bori kao pješaštvo u izraelskim oružanim snagama u Gazi. Nepotrebno je reći da je IMEC učvrstio izvanredno dobre odnose između Indije i Izraela posljednjih godina, kao i između Indije i monarhija Zaljeva te Grčke.
To je također dodatni argument za vjerovanje da su Indija i Izrael možda namjerno sarađivali i inscenirali nedavni tragični teroristički napad u Pahalgamu u Kašmiru, kao izgovor za Indiju da napadne Pakistan, kako bi promijenila svoju dotadašnju suzdržanu vojnu doktrinu u agresivniji pristup. Također je vjerovatno da su barem neke zemlje koje sarađuju na provedbi IMEC koridora namjerno prevarile Hamas u Gazi da poduzme tako hrabar, ali pogrešno procijenjen potez 7. oktobra 2023. godine (najveći bijeg iz koncentracijskog logora Gaza), kako bi se stvorio dovoljan razlog za izraelsku neobuzdanu odmazdu protiv Gaze, kao izgovor za protjerivanje cjelokupnog palestinskog stanovništva iz Gaze.
To bi otvorilo prostor Izraelu, Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim partnerima u IMEC-u da nastave s planovima bez ometanja palestinskog otpora u Gazi. Ovi zaključci temelje se isključivo na logičkom razmišljanju i dostupnim informacijama iz javnog domena, jer je autor samo skromni analitičar i nema pristup povjerljivim podacima.
Ekstremistička agenda Benjamina Netanyahua
Kratkovidno je promatrati Benjamina Netanyahua kao usamljenog buntovnog aktera koji je izmakao američkoj kontroli. Naprotiv, koliko god da ima osobne i pravne razloge da nastavi svoje ratove i agresije kako bi izbjegao suđenje, upravo ga ta pozicija čini savršeno podatnim materijalom za gospodare imperija, koji ga mogu ucjenjivati i koristiti kao svoje oruđe za postizanje vlastitih ciljeva.
U međuvremenu su mu omogućili da se nametne izraelskim ekstremistima iz svog tabora, pa čak i onima ekstremnijima od njega, poput Bezalela Smotricha, Itamara Ben Gvira ili Danielle Weiss, kao mesija izraelskog naroda, nudeći svoje usluge u misiji uspostave „Velikog Izraela“ između dviju rijeka i stvaranja novog poretka na Bliskom istoku – svojevrsne Pax Judaica koja bi vladala Bliskim istokom bez protivljenja od strane „inferiornih“ arapskih ili muslimanskih naroda.
Nije riječ samo o geografskom prostoru „od rijeke do mora“ nad kojim Izrael, kako se često vjeruje, želi zadržati suverenitet dok protjeruje Palestince s njihove pradjedovske zemlje. Umjesto toga, riječ je o cijelom prostoru od rijeke Eufrat do rijeke Nil na zapadu, što je simbolizirano i na izraelskoj zastavi – Davidova zvijezda smještena između dvije debele plave linije (koje simboliziraju dvije rijeke).
Stoga je prikladnije promatrati Benjamina Netanyahua kao izvršitelja šireg, mračnijeg plana Zapada za Bliski istok, nego kao vođu u političkoj borbi koji se suočava s optužbama za korupciju i pokušava izbjeći kazneni progon – kako nas to pojednostavljeno često uvjeravaju zapadni glavni mediji. Netanyahuova osobna sudbina svakako ima ulogu, ali to je samo manji dio veće slagalice, a ne jedini razlog za njegove genocidne ratove i agresije – posljednja od njih je agresija protiv Irana.
Dvostruki standard na nuklearno oružje
U modernom svijetu u kojem se međunarodno pravo sve više primjenjuje selektivno, malo šta tako jasno pokazuje dvostruke standarde globalne politike i međunarodnog sustava kao pitanje nuklearnog oružja. Dok je Iran bio suočen sa sankcijama, prijetnjama i sada ilegalnim izraelskim zračnim udarima zbog svog nuklearnog programa, Izrael, država s velikim nuklearnim arsenalom, ostaje izvan dosega međunarodne odgovornosti.
U srži ove nepravde nalazi se Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (NPT), potpisan 1968. godine i priznat od strane 191 države. Primarni ciljevi sporazuma su: spriječiti širenje nuklearnog oružja, promicati nuklearno razoružanje i omogućiti pristup nuklearnim tehnologijama za mirne svrhe. Od potpisnica, samo pet država – Sjedinjene Američke Države, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska – priznate su kao nuklearne sile jer su razvile takvo oružje prije stupanja NPT-a na snagu. Sve ostale, uključujući Iran, obavezale su se da neće razvijati nuklearno oružje i pristale su na nadzor Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).
Iran je bio najviše nadzirana zemlja na svijetu od strane IAEA-e. Ovaj nuklearni nadzornik navodno je zloupotrijebio svoje ovlasti i tajno dostavio osjetljive informacije Izraelu o iranskim nuklearnim postrojenjima za miroljubive svrhe, kako bi Izrael mogao ciljati te objekte svojim projektilima. Indija i Pakistan su uspjeli steći nuklearno oružje u tajnosti. Uloga Pakistana kao nezamjenjivog saveznika SAD-a u njegovom hladnoratovskom sukobu sa Sovjetskim Savezom omogućila mu je da izbjegne američku kontrolu, imajući u vidu tadašnje prioritete Washingtona.
Iran, član NPT-a, desetljećima tvrdi da je njegov nuklearni program isključivo u civilne svrhe. Podložan je strogoj inspekciji IAEA-e i potpisao je dodatne protokole, uključujući Zajednički sveobuhvatni plan akcije (JCPOA) iz 2015. godine, koji dodatno ograničava obogaćivanje urana. Izrael je očito uvjerio Trumpa da 2018. godine raskine taj sporazum.
Izrael, s druge strane, nikada nije potpisao NPT, nikada nije dozvolio međunarodne inspekcije i nikada nije službeno priznao posjedovanje nuklearnog oružja, iako brojne analize i izvještaji, uključujući priznanja bivših izraelskih dužnosnika, sugeriraju da Tel Aviv posjeduje do 400 nuklearnih bojevih glava. Lokacija i kapacitet izraelskog nuklearnog postrojenja u Dimoni u pustinji Negev godinama su tajna, bez međunarodnih inspekcija osim povremenih medijskih izvještaja.
Ipak, Izrael nikada nije bio meta sankcija, inspekcija ili vojnih prijetnji zbog svog nuklearnog potencijala. Štoviše, ima blisku saradnju s nuklearnim silama kao što su SAD-e i Velika Britanija, a njegovo nuklearno oružje se jednostavno ignorira na međunarodnim forumima. Ova očita licemjernost i nerazmjer ukazuju ne samo na strukturalnu nepravdu, već i na moralni disonant u globalnim politikama regulacije nuklearnog oružja.
Četiri zemlje koje nisu članice NPT-a (Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja) posjeduju nuklearno oružje. No od svih njih, samo Iran, koji je zapravo član NPT-a i podložan je čestim i rigoroznim inspekcijama i izvještavanju, jedini je predmet stalnih optužbi, prijetnji i napada. Odgovor leži u geopolitici, savezima i interesima velikih sila.
Iran je politički i vojno suprotstavljen američkoj i izraelskoj hegemonijskoj kontroli i dominaciji u regiji Bliskog istoka, dok je Izrael ključni američki „napadački pas“ u Zapadnoj Aziji, kako izražava pukovnik Lawrence Wilkerson, bivši šef osoblja američkog državnog tajnika Colina Powella. To znači da se pravila međunarodnog poretka ne primjenjuju jednako, nego selektivno, u skladu s interesima najmoćnijih država u sustavu.
To otkriva nuklearnu licemjernost u samom srcu međunarodnog sustava. Oni koji se pridržavaju pravila bivaju kažnjeni, dok oni koji ih ignoriraju bivaju zaštićeni. Ako međunarodna zajednica želi očuvati vjerodostojnost normi poput NPT-a, mora prestati s dvostrukim standardima. Dok god postoji tolerancija prema nuklearnim arsenalima nekih zemalja dok se druge kažnjava za čak i mirne aktivnosti, globalna sigurnost i povjerenje u međunarodne institucije nastavit će se pogoršavati.
Hoće li biti mira na Bliskom istoku?
Samo vojni poraz cionističkog režima i svrgavanje Benjamina Netanyahua mogu donijeti mir na Bliski istok i prisiliti Izrael da svoja egzistencijalna pitanja rješava kroz svjetske institucije UN-a. Zaista je Božije čudo kako se Islamska Republika Iran uopće uspjela odbraniti i opstati više od pola stoljeća.
To se jednostavno može nazvati čudom povijesti jer su u prošlom stoljeću cionisti uspjeli ukrotiti ili nemilosrdno ubiti, potisnuti i uništiti sve što se na političkoj sceni pojavilo diljem islamskog svijeta (vođe, intelektualce, pokrete, revolucije). Jedan bosanski analitičar nedavno je žalosno primijetio da „Izrael ima najmoćnije saveznike na svijetu koji ga izravno vojno podupiru, dok Iran gotovo nema iskrene saveznike. Pakistan je izuzetak. Njegov principijelni stav u ovom ratu anglo-cionističke koalicije protiv Irana je još impresivniji.“
Doista, unatoč tome što je Pakistan u prošlosti bio blizak američki saveznik i po defaultu neprijatelj Irana, nedavno je promijenio svoj stav prema Iranu, što je jedan od najvažnijih političkih događaja. Bilo bi mudro da isto učine i arapske monarhije. To bi bila snažna poruka cionističkom režimu i genocidnoj kabali Netanyahua da se Arapi ne mogu ucjenjivati izraelskim nuklearnim arsenalom, američkom prijetnjom, odustajanjem ili tehnološkom izraelskom nadmoći.
Očekivalo bi se da su te arapske monarhije barem na neki način ostvarile utjecaj na Trumpa nudeći mu 4 biliona dolara ulaganja tokom njegove nedavne posjete zaljevskoj regiji, no malo je vjerovatno da su uspjele napraviti takav strateški zaokret.
Andreas Kreig, jedan od najbistrijih mladih britanskih analitičara Bliskog istoka, također je nedavno postavio ovo pitanje, žaleći što je već vrijeme da zaljevske arapske zemlje „prestanu biti pukim promatračima“, ja bih dodao poslušnim slugama „i finansijerima“ regionalnog poretka nametnutog od strane izraelskog cionističkog entiteta i postanu njegovi strateški arhitekti onoga što je Kreig nazvao „nehegemonijskim poretkom temeljenim na međuzavisnosti“.
Međutim, takav ishod sada je uništen Netanyahuovom agresijom na Iran. Kreig je opisao izraelskog genocidnog vođu i ratnog zločinca kao „metastaziranu verziju kosilice“ u „operatera lančane pile“. Sada je vrlo jasno da je izraelski genocidni vođa bio ohrabren svojim ranijim taktičkim pobjedama, potpomognutim zapadnim obavještajnim službama i oružjem protiv Hezbollaha u Libanonu i Siriji, što mu je dalo hrabrost da napadne Iran, čime je ubio iransko-američki dogovor prije nego što se uopće mogao ostvariti.
Kreig ispravno zaključuje da zaljevske države preferiraju transakcijsku državnu politiku, obasipajući Trumpa ugovorima o investicijama i luksuznim zrakoplovima, dok Izrael koristi prinudnu diplomatiju i vojnu provokaciju. Nasuprot tome, Izrael je maksimalno iskoristio alate koje ima na raspolaganju (vojnu i tehnološku nadmoć, prednost u obavještajnim podacima) kako bi nametnuo uvjete američke politike na Bliskom istoku.
Izrael sada diktira regionalnu transformaciju prema središnjosti svojih interesa i svojoj interpretaciji ko su prijatelji, a ko neprijatelji. Stoga njegovi planovi za „promjenu režima“ u Iranu, koje mnogi smatraju fikcijom i ludilom, mogu postati stvarnost.
Međutim, zaljevske države bi mogle shvatiti da ako Iran padne i postane disfunkcionalna država, to će imati katastrofalne posljedice za cijelu regiju GCC-a (Vijeće za saradnju u Zaljevu). Šiitske islamističke mreže starije su od Islamske Republike Iran, tvrdi Kreig. One su djelovale još tokom libanonskog građanskog rata prije Iranske revolucije.
Bez središnje vlasti, te mreže mogu postati manje odgovorne i teže ih je odvraćati. U takvom scenariju, novi regionalni poredak bio bi bez ravnoteže. Izrael je destruktivni potencijalni hegemon, dok bi zaljevska regija ostala okružena neprijateljskim ne-državnim akterima, poput Hezbollaha, Hutija i raznih iranskih paravojnih skupina odvojenih od Teherana, ako bi Islamska Republika pala.
Nuklearni Iran
Sada je mnogo jasnije zašto je jedan od najpoznatijih američkih teoretičara realizma u međunarodnim odnosima, pokojni Kenneth Waltz, u svom posljednjem članku za časopis Foreign Affairs, prije smrti, tvrdio da Iranu treba dopustiti da posjeduje nuklearno oružje. Prema Waltzu, to je jedino ispravno rješenje da Bliski istok postane stabilna regija.
Dozvoliti Izraelu da zadrži nuklearni monopol najveća je katastrofa za regiju.
Profesor Waltz je bio u pravu. Iran treba imati nuklearno oružje. To bi bio jedini odvraćajući faktor protiv iracionalnog, supremacističkog i ludog režima genocidnih ubojica u Izraelu, koji su odlučni preokrenuti cijeli poredak Bliskog istoka kako bi ostvarili supremacističku dominaciju i hegemoniju, dok bogati Arapi bivaju ucjenjivani u šutnju i ropstvo, dok im se obećavaju slatkiši Abrahamovih mirovnih sporazuma kako bi ih se porobilo i držalo pod izraelskim čarolijama laži i obmana.
Izrael, zauzvrat, kreće prema najekstremnijem obliku židovskog fundamentalizma, koji je već izolirao Izrael u očima mnogih, osim njegovih američkih i evropskih zaštitnika, zaslijepljenih svojom ohološću izraelske nepobjedivosti. Takva država ne može biti zdrav temelj za novi regionalni poredak. Zaljevske države moraju prepoznati da su neophodne ne samo finansijski ili diplomatski, nego i strateški. One sjede u središtu energije, trgovine i geo-strateške tampon zone između Globalnog istoka i zapada, kao i sjevera i juga. Njihova sposobnost da posreduju, finansiraju mir, angažiraju se s protivnicima i balansiraju velike sile jedinstvena je. Ali trebaju razviti samopouzdanje da koriste tu moć. Zaljev ima izbor. Može se podići i oblikovati budućnost Bliskog istoka ili ostati da čisti njegove ruševine.
I bez obzira na ishod ovog rata, kojeg rijetki mogu predvidjeti, Iran je već ostvario veliku islamsku pobjedu time što se usudio ispaliti projektile na ‘zlo carstvo’ koje potresa Bliski istok već nekoliko desetljeća. Bar ovim činom, Iranci su očistili svoju savjest zbog nemoći islamskih vladara koji su gotovo dvije godine gledali u isprepadane oči djece u Gazi dok ih krvnički cionistički huligani ubijaju.
Činjenica da u arapsko-islamskom svijetu nema javnog slavlja i navijanja za Iran samo pokazuje koliko je strah od cionista “zagazio pod kožu” ovih nacija. Možda ih se može razumjeti jer su izgubili sve svoje ratove s Izraelcima. No, sigurno srca obespravljenih muslimanskih masa, koje su pod pritiskom cionističkog režima tih vlada već stoljećima, tiho kucaju s radošću i blagosivljaju Iran.
Neograničena i ilegalna agresija Izraela protiv Irana, koji podržava dvolični politički zapad, čijim interesima Tel Aviv tvrdi da služi, može biti pokušaj supremacističkog Netanyahuovog režima da uspostavi takozvanu Pax Judaicu na Bliskom istoku, ali bi mogla rezultirati regionalnom i globalnom katastrofom.
Izrael se stoga mora zaustaviti prije nego što bude prekasno.
