Nicolas Moll

PISjournal – Na demonstracijama u Sarajevu protiv Putinovog rata protiv Ukrajine prošle sedmice, na transparentu je pisalo: “Učite od Sarajeva – spasite Kijev!” U isto vrijeme, moj prijatelj iz Bosne je na Facebooku objavio: “Prijatelji u Ukrajini, ne očekujte međunarodnu podršku. Vjerujte mi, znam iz vlastitog iskustva.”

Transparent i objava prikazuju dva različita načina povezivanja rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. godina i sadašnjeg rata u Ukrajini: jedan izražava nadu da Zapad neće napraviti iste greške kao u Bosni i Hercegovini i da će odlučno podržati Ukrajinu. Drugi upozorava na svaku iluziju i pretpostavlja da Zapad neće učiniti ništa.

To neminovno postavlja pitanje da li sadašnji rat u Ukrajini i rat u Bosni i Hercegovini imaju paralele i postoje li neke ‘pouke’ koje se mogu izvući iz jedne za drugu. Naravno, svaka situacija je specifična, historijska poređenja su uvijek zeznuta, a paradigma ‘lekcija (ne)naučenih’ je pretjerano korištena.

Ipak, moglo bi biti korisno vidjeti šta ova dva rata imaju zajedničko, a šta nemaju, te da li se iz ovog poređenja mogu izvući neki zaključci.

Svakako da postoje sličnosti u politici Vladimira Putina prema Ukrajini s jedne strane, i Slobodana Miloševića, a potom i Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini s druge strane: napadnuta susjedna država je definirana kao umjetna i time joj se negira pravo na postojanje, izmišlja se ‘genocid’ vlastitih sunarodnika koji mora biti zaustavljen ili spriječen, agresorski rat se predstavlja kao odbrambeni rat, a etnički srodnici u susjednoj državi se koriste za brutalno isticanje vlastitih pretenzija na vlast i teritorije. Krajnji cilj je teritorijalno proširenje.

Sličnosti se vide i u stavovima napadnutih zemalja: snažna volja mnogih Bosanaca i Ukrajinaca da se odupru, da brane svoju nezavisnost i teritorijalni integritet, kao i način na koji se obraćaju vanjskom svijetu: „Mi smo evropska zemlja, mi branimo evropske vrijednosti i zato nam morate pomoći.”

Sličnost u ovom evropskom diskursu vidi se i u aktuelnom rimejku čuvenog plakata “Probudi se Evropo” dizajnerske grupe Trio iz bosanskog rata 1993. godine. U to vrijeme nosio je podnaslov: “Sarajevo poziva svakog čovjeka, ženu i dijete”, a u adaptaciji iz 2022. stoji: “Ukrajina zove svakog muškarca, ženu i dijete”.

Ali, ovo nas također dovodi do glavne razlike između 1990-ih i danas: reakcija Evrope ili Zapada općenito. Nakon početka rata u Bosni i Hercegovini 1992. godine, Zapad je odbio da politički i vojno nedvosmisleno stane iza suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

U vojnom smislu, odbio je podržati pravo Bosne na samoodbranu uvođenjem embarga UN-a na oružje, koji je pokrivao cijelu bivšu Jugoslaviju, ali je bio u ozbiljnom nepovoljnom položaju za slabo naoružanu novu državu Bosnu i Hercegovinu.

Politički, zapadne vlade su rat tumačile uglavnom kao građanski rat između tri podjednako krive etničke grupe i tretirale legalnu vlast u Bosni i Hercegovini na istom nivou kao i samoproglašene separatističke paradržave ‘Republika Srpska’ i ‘Herceg Bosna’.

To je isto kao kada bi Zapad sada inicirao i vodio pregovore između legalne ukrajinske vlade i lidera dviju separatističkih ‘narodnih republika’ Luganska i Donjecka kako bi se dogovorili o zajedničkom miru. Nezamislivo danas, a zapravo realnost između 1992. i 1995. godine.

Ukratko, evropski zvaničnici se nisu ‘probudili’ tokom bosanskog rata, za razliku od dijela civilnog društva koji je jasno podržavao Bosnu i Hercegovinu, a često je kritizirao i vlastite vlade zbog njihove ravnodušnosti ili ‘neutralnosti’.

Razlika sa današnjicom je očigledna: Zapad je odmah i nedvosmisleno imenovao i osudio ruskog agresora i snažno podržava nezavisnu i suverenu državu koja je napadnuta. To čini ne samo politički, već i vojno, jer je odlučila da isporuči oružje Ukrajini kako bi podržala njen otpor.

Ovo logično postavlja pitanje zašto je reakcija Evrope i Zapada danas toliko drugačija nego što je bila između 1992. i 1995. godine? Glavno objašnjenje je da su 1990-ih mnoge zapadne vlade rat u Bosni i Hercegovini smatrale nečim čisto regionalnim, koji ne ugrožava njihovu vlastitu sigurnost. Ali Putin, kao šef supersile Rusije, i njegova sveobuhvatna invazija na suverenu Ukrajinu, vide se kao direktan napad i prijetnja cjelokupnom evropskom sigurnosnom poretku.

Štaviše, tokom 1990-ih, mnoge zapadne vlade su vjerovale (ili htjele vjerovati) u fikciju koju je postavio Milošević da je rat u Bosni i Hercegovini unutrašnji sukob u koji Srbija nije bila uključena. Putin je slijedio sličnu strategiju između 2014. i 2022. godine u vezi s ratom u istočnom dijelu Ukrajine (Donbas) i tamošnjim separatističkim ‘narodnim republikama’, ali je radikalno promijenio svoju strategiju otvorenom invazijom na Ukrajinu.

„Neutralni“ odnos zapadnih vlada prema ratu u Bosni i Hercegovini svakako je karakterizirala i određena antimuslimanska pristrasnost. S druge strane, Zapad nije učinio mnogo da podrži Hrvatsku protiv Srbije sve do 1995. godine, a NATO bombardovanje Srbije 1999. godine je bilo vezano za region – Kosovo – sa pretežno muslimanskim stanovništvom.

Jedan od razloga koga možemo isključiti za trenutni čvrst stav Zapada prema Putinovoj Rusiji je taj da su vlade razmišljale o bosanskom ratu i primijenile neke ‘lekcije’ iz njega. Za mnoge na Zapadu, rat u Bosni i Hercegovini se još uvijek ne smatra značajnim događajem u evropskoj historiji i stoga ne igra važnu ulogu u evropskom kolektivnom sjećanju. I mnogi još uvijek ne vjeruju da je odnos međunarodne zajednice prema Bosni između 1992. i 1995. godine bio suštinski pogrešan.

To ne znači da Zapad nije izveo nikakve zaključke iz rata 1992-95. godine. Jedan od razloga za NATO bombardovanje Srbije 1999. godine je svakako bio to što su zapadne vlade postale svjesne Miloševićeve strategije i njegove ubilačke politike. Na neki način, poziv “Probudi se Evropo” iz Sarajeva 1993. godine imao je nekog efekta, ne u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, već u odnosu na Kosovo 1999. godine.

Ali ako sadašnji jasan stav Zapada prema Putinu nije lekcija iz bosanskog rata, moglo bi se dogoditi obrnuto: da Zapad uči iz Putinovog rata protiv Ukrajine i da bi to također moglo promijeniti njegovu politiku prema Bosni i Hercegovini.

U početku sam mislio da će rat u Ukrajini još više skrenuti pažnju Zapada sa Bosne i da će lider bosanskih Srba Milorad Dodik i njegov hrvatski brat po duhu Dragan Čović iskoristiti priliku da poguraju svoje planove za još dublju podjele zemlje.

Ustvari, međutim, čini se da je rat na Zapadu podigao svijest o Putinovoj politici podrške destabilizirajućim snagama i u drugim dijelovima Evrope, posebno na Balkanu. To se, npr., odražava u nedavnom upozorenju Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku politiku, koji je izjavio da se Putin neće zaustaviti u Ukrajini i da je potrebno vrlo pažljivo pratiti dešavanja na Zapadnom Balkanu.

Ukratko, danas je možda manje relevantno pitanje „Šta možemo naučiti od Sarajeva?“ s obzirom na rat u Ukrajini, ali više „Šta možemo naučiti od Kijeva?“ u vezi s pitanjem mira u Bosni i Hercegovini.

Možda će užasni rat protiv Ukrajine barem pozitivno uticati na to da EU ponovo posveti više pažnje Zapadnom Balkanu i postane svjesna destruktivnih igara koje Dodik i Čović i oni koji stoje iza njih igraju u Bosni i Hercegovini.

Jedna od mogućih korisnih ‘lekcija’ za EU iz rata u Ukrajini u vezi s Bosnom i Hercegovinom mogla bi se sažeti na sljedeći način: igranje na kartu pomirenja sa (otvoreno ili diskretno) maltretirajućim nacionalističkim mini-autokratama može biti samo opasno i kontraproduktivno.

Nažalost, čak i nezavisno od Putina, u EU već ima dovoljno snaga koje igraju svoje igre podjela u Bosni i Hercegovini, poput mađarskog Viktora Orbana ili hrvatske vlade. Ali, nadamo se da će trenutna kriza ojačati probosanske snage unutar EU, koje bi onda trebale i mnogo više potaknuti EU da konačno sasluša antinacionalističke glasove unutar Bosne i Hercegovine. I tako “Probudi se, Evropo!” ostaje najhitniji poziv – u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i zapadni Balkan.

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime