PISjournal – Iz perspektive humanitarnog prava, strane uključene u sukob nemaju pravo na korištenje neograničenih ratnih sredstava, nego moraju poštivati humanitarna načela poput proporcionalnosti, razlikovanja, zabrane stvaranja neophodne patnje i boli i prekomjerne upotrebe sile.
Na osnovu toga, oružje koje ili po svojoj suštini ili zbog načina i okolnosti upotrebe izaziva takve posljedice ubraja se u zabranjeno oružje. Čak ako posjedovanje i čuvanje takvog oružja nije zabranjeno međunarodnim pravom, njegovo korištenje je zabranjeno u sukobima. Zato neki međunarodni ugovori ukazuju na primjere zabranjenog oružja: hemijsko, toksično, biološko, neljudsko konvencionalno oružje, protupješadijske bombe i sl.
Najvažniji pravni dokument u ovoj oblasti je Ženevski protokol iz 1925. koji zabranjuje upotrebu bilo kakvog zagušljivog, otrovnog ili biološkog oružja u ratu, a ova zabrana je priznata kao običajno pravilo u svjetlu međunarodne pravne prakse kao i prakse Ujedinjenih nacija te su svi međunarodni akteri dužni da je poštuju u bilo kojem domaćem i međunarodnom sukobu.
Ponovljena izraelska upotreba fosfornih i kasetnih bombi i osiromašenog uranijuma protiv vojnih i civilnih ciljeva ne samo da je u suprotnosti s običajnim pravilima humanitarnog prava koja zabranjuju upotrebu nehumanog oružja, već predstavlja i jasno kršenje Ženevskog protokola iz 1925. godine. Važno je napomenuti da se prema statutima Međunarodnih krivičnih sudova u Nirnbergu, Tokiju, Ruandi i suda za bivšu Jugoslaviju kao i prema članu 8 Statuta Rimskog suda smatra da je upotreba oružja protivnog odredbama ovog protokola ratni zločin.
Zabrana kolektivnog kažnjavanja
Neke nevladine organizacije za ljudska prava smatraju akcije cionističkog režima protiv naroda Gaze kolektivnim kažnjavanjem.Visoki komesar Ujedinjenih nacija za ljudska prava je opisujući ponašanja cionističkih vojnih snaga u široko rasprostranjenim i slijepim napadima na Gazu i civilna područja upotrijebio upravo taj izraz.
U okviru opsežnih obaveza koje proizilaze iz Haškog i Ženevskog međunarodnopravnog ugovora kao javnog prava i običajnih načela humanitarnog prava (posebno principa razlikovanja), vojne akcije ne smiju biti izvedene na način koji narušava imunitet civila. Kolektivno kažnjavanje se odnosi na krivičnu reakciju na radnje koje su iz perspektive sukobljenog režima kažnjive, a humanitarno pravo naglašava da se te reakcije trebaju usmjeriti samo na osobu koja je počinila krivično djelo, a ne na druge osobe.
Tumačenje ponašanja snaga cionističkog režima prema stanovništvu Gaze od strane nevladinih organizacija ukazuje na to da su one prekršile humanitarno pravo i počinile nehumana djela. Prema tome, sveobuhvatne i slijepe akcije cionističkog režima prema narodu Gaze smatraju se kolektivnim kažnjavanjem. Naravno, isto oruđe je korišteno i za osudu Hamasove akcije tokom operacije 7. oktobra. S tim u vezi, neke vijesti, od kojih su neke bile lažne i sadržale neistine, opisivale su Hamasovu akciju kao djelovanje koje je uključivalo ubijanje civila te je osuđivale.
Zabrana izgladnjivanja civila
54. član Prvog protokola i 14. član Dopunskog protokola propisuju da se „izgladnjivanje civila ne može koristiti kao sredstvo ratovanja“ i kao takvo koristiti u sukobima zaraćenih strana.Ova zabrana odnosi se i na slučajeve kada nestašica i nedostatak hrane ili pristupa hrani dovode do smrti ljudi i na okolnosti kada se ljudima nameću bol i patnja usljed gladi (nenormalna stanja uzrokovana nedostatkom ishrane).
Ova zabrana temelji se na ljudskim i osnovnim pravima civila na život i zaštitu od posljedica sukoba. Uskraćivanje vode, hrane i higijene civilima može ih staviti pod pritisak veći od onog pod kojim se nalaze vojne snage. Civili moraju biti podalje od posljedica napada i vojnih akcija, a zaraćene strane ih ne smiju podvrgavati svojim ratnim politikama. Također, nečlanstvo cionističkog režima u ovim protokolima ne može se smatrati razlogom njihovog nepoštivanja.
Pored humanitarne prirode sukoba između Hamasa i cionističkog režima, bilo da se radi o međunarodnom ili nemeđunarodnom sukobu, spomenuta običajna zabrana je na snazi jer se nalazi u oba protokola. Međutim, potpunom opsadom Gaze i blokiranjem komunikacijskih puteva ovog grada s vanjskim svijetom, Izrael koristi hranu i lijekove kao oružje protiv civilnog stanovništva planirajući i sprovodeći opsadu s voj¸nom svrhom, što se u humanitarnom pravu eksplicitno smatra ratnim zločinom.
Pravni načini suprotstavljanja izraelskom djelovanju protiv Palestine
Opšta dužnost svih država
Prema Međunarodnom humanitarnom pravu, sve države su međunarodno dužne da garantuju njegovu primjenu pri čemu se najnižim pragom smatra protest protiv vlasti koja ga krši. Države koje su šutjele pred cionističkim narušavanjem osnovnih načela Međunarodnog humanitarnog prava zanemarile su, pored Ženevskih konvencija iz 1949. i Protokola iz 1977. godine, osnovna pravila međunarodnog običajnog prava u toj oblasti Brutalne i nehumane akcije izraelske vojske u Gazi su flagrantno kršenje pravila koja čine temelj i osnovu međunarodnog javnog poretka. Sve članice međunarodne zajednice ne samo da imaju pravo, nego su i obavezne da djeluju naspram takvog djelovanja. Pravila obavezuju države da u slučaju ozbiljnog, teškog, sistematskog i planiranog kršenja navedenih pravila pristupe međunarodnoj saradnji s ciljem uklanjanja posljedica prouzrokovanih kršenjem međunarodnog prava, što u organiziranom obliku u okviru međunarodnih organizacija, što izvan njih.
Državni sudovi
Jedan od načina stvaranja pravnog pritiska na Izrael je oslanjanje na državne sudove drugih zemalja. Prema ovom načelu, bez obzira na mjesto činjenja međunarodnog zločina i državljanstva optuženih i žrtava, državni sudovi svih zemalja, kao predstavnici međunarodne zajednice, imaju pravo krivično goniti, procesuirati i kažnjavati osobe koje su optužene za činjenje međunarodnih zločina. Takvih primjera na svijetu je mnogo, poput sudova koji se u različitim državama osnivaju u vezi poricanja holokausta. Važno pitanje je: Koja je država, bez straha od međunarodnih pritisaka, voljna vršiti jurisdikciju? Ženevske konvencije iz 1949. i Protokoli iz 1977. nisu stvorili nikakve prepreke državama za vršenje jurisdikcije i vođenje postupaka u odsutnosti, a značajan broj država, uključujući Sjedinjene Američke Države i cionistički režim, po principu univerzalne nadležnosti ne smatra potrebnim prisustvo optuženog u sudskom postupku.
Međunarodni krivični sud
Još jedan način krivičnog gonjenja i procesuiranja optuženih za činjenje ratnih zločina u Pojasu Gaze je obraćanje Međunarodnom krivičnom sudu. Međunarodni krivični sud, čiji je statut stupio na snagu početkom jula 2002. godine, nadležan je za zločine koje su počinila fizička lica uključujući i ratne zločine. Naravno, to zavisi da li je zločin počinjen na teritoriji države koja je ratifikovala statut Suda ili od strane državljana države koja je njegova članica. Izrael je samo potpisao statut, ali ga nije ratifikovao. Ipak, iznimka je bilo suđenje za zločine počinjene u Sudanu kada je humanitarna katastrofa u Darfuru izvela Sudan pred Međunarodni krivični sud. Zločini koji se danas čine u Gazi nisu ništa manje važni od događaja u sudanskom Darfuru. S druge strane, na inicijativu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija osnovani su i specijalni sudovi poput suda za bivšu Jugoslaviju, Ruandu, Kambodžu, Istočni Timor. Vijeće sigurnosti UN-a je te sudove osnovalo tvrdeći da ugrožavaju svjetski mir i sigurnost i uspostavljanje međunarodne pravde.
Pravo na otpor
Ako se jednom narodu oduzme pravo na slobodu i nezavisnost, on bi zauvijek morao ostati pod okupacijom. Okupacija znači oduzimanje slobode i nezavisnosti i trajno poniženje jednog naroda. Prema tome, ako se palestinskom narodu oduzme pravo na otpor i pravo na samoodbranu, to bi značilo da će okupacija njihove zemlje trajati zauvijek, što se ističe i u međunarodnim dokumentima. Međutim, pravo na otpor je priznato opšte međunarodno pravo. Pravo otpora i borbe protiv ugnjetavanja je dužnost koja se ističe i u različitim religijama.
Prva deklaracija pod nazivom Deklaracija o pravima čovjeka i građanina napisana je u Francuskoj 1779. godine. U 2. članu ove deklaracije četiri prava su priznata kao temeljna ljudska prava svakog čovjeka. To su: sloboda, imovina, sigurnost i suprotstavljanje ugnjetavaču. Palestinski narod je lišen slobode zbog okupacije, ne posjeduje svoju zemlju i imovinu, nijedan Palestinac na okupiranim teritorijama nije siguran, a izraelski režim i njegove pristalice oduzimaju tom narodu pravo na otpor; to je vrhunac ugnjetavanja i kršenja ljudskih prava. U takvim okolnostima, da li palestinski narod može dobiti svoja prava ako ne pruži otpor? Prema zakonu, palestinski narod ima pravo da se na bilo koji način suprotstavi okupaciji i brani svoja prava. To može biti bacanje kamenja i raketa ili napad na agresora i tlačitelja. Dakle, ni Izrael ni njegove pristalice nemaju pravo oduzeti ovo osnovno pravo okupiranoj zemlji o kojoj je Vijeće sigurnosti također donijelo rezoluciju kojom zahtijeva njeno oslobađanje.
Ipak, djelovanje međunarodne zajednice i ljudske savjesti pokazuju podršku palestinskom otporu. Demonstracije koje se održavaju u mnogim zemljama širom svijeta su simbol podrške tom narodu. Ove demonstracije potvrđuju da međunarodna zajednica podržava pravo palestinskog naroda da ustane i pruži otpor. S druge strane, akcije Izraela izazivaju bijes naroda širom svijeta i jasno stavljaju do znanja da se ne smatraju odbranom i da palestinski narod ima pravo da spriječi poniženje i ne dozvoli da okupacija Palestine potraje vječno.
Pravni rad po pitanju određivanja strane koja je započela rat
Kako bi se osudili izraelski postupci, veoma je važna tema početka rata. Izrael u svojim opravdanjima smatra da je operacija 7. oktobra bila početak rata i smatra da ima pravo na odbranu. Ali, kada je u pitanju rat, potrebno je uzeti u obzir njegovu pozadinu i historiju. Potrebno je istaći da je opsada prije rata, ekonomski, vojni pritisci na narod i njihove živote bila podloga za rat. Iz ove perspektive, izraelske akcije ne samo da nisu odbrana, nego se smatraju napadom.
Ovo pitanje mora biti razmatrano u raspravi o pravu oružanog sukoba. S ove tačke gledišta, države koje su zanemarile eksplicitno načelo prihvaćeno od strane civiliziranih zemalja i međunarodnih konvencija, a posebno u običajnom humanitarnom pravu, odnosno nisu pomogle onima onima kojima prijeti uništenje i nestanak, djelovale su na putu slabljenja međunarodnog prava. Ova prava se čak mogu koristiti protiv susjednih zemalja Palestine kao što je Egipat i krivično ih goniti zbog sprječavanja slanja pomoći palestinskom narodu. Uz čak vrlo generalan osvrt na situaciju u Gazi i prehrambenu krizu, zdravstvo, javne službe, stanje egzistencije s jedne strane i rezultate slijepih napada bez mogućnosti razlikovanja između vazdušnih i kopnenih snaga cionističkog režima i civila i stambenih naselja u tom gradu s druge strane, sasvim je jasno da su opsadom Gaze stanovnicima tog područja oduzeta ljudska prava i humanitarna prava i da se oni nalaze u opasnosti od grubog i trajnog kršenja prava.
Identificiranje i dokazivanje čestih kršenja humanitarnih prava palestinskog naroda i njihovih ljudskih prava usljed djelovanja cionističkog režima zabilježeno je u evidenciji mnogih međunarodnih institucija, od Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine do Međunarodnog suda pravde.
Zaključak
Dugogodišnja opsada Gaze i slični primjeri su jasni znakovi realnog shvatanja da se ljudsko dostojanstvo, kao čvrsta srž ljudskih prava, ismijava u politici i političkim igrama, a da ljudska prava bivaju igračkom koja poprima značaj samo u oblasti sigurnosnih interesa svjetskih sila. Gorki događaji u Gazi i pokolj čovječanstva su loše uspomene na 21. stoljeće na osnovu kojih će buduće generacije kritikovati savremene političke aktere. Za veliko je žaljenje da je sistem međunarodnog prava, prepustivši kanale za aktiviranje kapaciteta skrivenih u normama ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava na volju politika i težnji svjetskih sila, zapao u pasivnost i nepokretnost izgubivši sposbnost da obavlja svoje uobičajene funkcije koje se od njega očekuju, što izaziva anarhističke posljedice protivne međunarodnom pravu.
Ukoliko trenutna klima u Vijeću sigurnosti UN-a nema kapacitet da djeluje u smislu osnivanja suda koji će procesuirati ratne zločine prouzrokovane opsadom Gaze i ratom, osuda opsade Gaze i nehumanih postupaka koje je ona proizvela te obaveza okončanja krize u Gazi je minimalno djelovanje koje se očekuje od tog organa UN-a, koji na osnovu Povelje UN-a ima obavezu da poduzme izvršne mjere s ciljem podrške ljudskim pravima i suprotstavljanja prijetnjama miru.
Bez obzira na politiku Sjedinjenih Američkih Država i nekih drugih zapadnih zemalja po pitanju Palestine, reakcija na djela koja predstavljaju kršenje čvrstog jezgra međunarodnog prava, koje se danas smatra osnovom međunarodnog javnog poretka za zajednicu država, zajednice naroda i čovječanstvo,najosnovnija je potreba od koje u potpunosti zavise i sadašnje stanje međunarodne zajednice i njen budući život. Ako neki režimi mogu da traže ispunjenje svojih nelegitimnih interesa i nastavak okupacije odustajući od ustaljenih normi, kakva je potreba za pravima koja tvrde da vladaju zajednicom?
Dakle, ako međunarodna zajednica postojeće zakone smatra začetnikom poretka zasnovanog na zajedničkoj volji čovječanstva i vlada, ona mora reagovati na teška kršenja istih kako bi odvraćajuće sposobnosti i faktori mogli spriječiti ponavljanje sličnih katastrofa. Minimum koji svjetska javnost očekuje od međunarodnih institucija, posebno Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine UN-a, je osnivanje specijalnog suda koji bi se bavio zločinima cionističkog režima u Gazi. Ali, čini se da međunarodna zajednica ni ovog puta nije u stanju da te tragične događaje učini podlogom za svoje ispolitizirane odluke praveći korak naprijed u podršci čovječanstvu – kako tvrdi još od 1945. godine.
Ekskluzivno PISjournal
