Goran Mišić 

PISjournal-Neizvjesnost puna zebnje i straha na skoro cijelom Balkanu, u noći između 31. jula i 1. avgusta, u nedjelju na ponedjeljak, podsjetila je na činjenicu ko su stvarni gospodari rata i mira na Kosovu.

Nešto prije ponoći pokazalo se da to nisu ni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić koji je izveo još jedan od svojih opasnih igrokaza prvenstveno za domaću publiku, ni premijer najmlađe balkanske države Kosova Albin Kurti, koju Beograd ne priznaje.

Iako je Beograd uspio u nakani da neskrivenom prijetnjom novim sukobom istina bez spominjanja riječi rat (sirene za vazdušnu opasnost, barikade, mobilizacija medijskih jastrebova, zveckanje oružjem), na mjesec dana odloži primjenu odluke Prištine o novim registarskim tablicama na vozilima i zabrani srpskih ličnih karata, teško je govoriti o nekakvoj političkoj pobjedi.

Telefonska diplomatija, uključujući i američku, presudila je da se dijalog Beograda i Prištine mora obnoviti tamo gdje je i zapeo – u Briselu.

‘Šala’ o denacifakciji
Dan poslije, najedanput je u izvještajima “sa terena” nestalo “rafalne paljbe” sirena i povrijeđenih na obje strane, uklonjene su barikade (kamioni s pijeskom), a već sutradan na graničnim prijelazima koje Beograd naziva administrativnim linijama, uspostavljen je “stari” režim prelaska granice sa lijepljenjem stikera preko državnih simbola na motornim vozilima.

Nažalost, verbalni rat prije svega onaj medijski, nastavljen je svom silinom, s tim što skoro svi beogradski mediji kao nezvanični glasnogovornici vlasti još jednom čitaocima i gledaocima šalju sasvim pogrešan signal kako je Washington prvi put od početka raspada Jugoslavije bio na strani Beograda. Što navodi na zaključak kako je Beograd zadovoljan svojom “akcijom” koja je dovela do odlaganja primjene Kurtijevih odluka o preregistraciji vozila i zabrani korištenja ličnih karata izdatih u Srbiji.

Do “pobjede” je došlo nakon što je u grozničavoj razmjeni telefonskih poziva u trouglu Beograd-Priština-Brisel presudio onaj koji je stigao iz Washingtona, uostalom kao i uvijek do sada, ali to dugoročno ne mora značiti ništa više od odlaganja primjene odluka prištinskih vlasti dok ne prođe “feragosto” odnosno sezona godišnjih odmora. Više nego upadljiva je činjenica da se o napetostima na Kosovu u zapadnim medijima nije moglo pročitati bukvalno ni slova.

Pa zašto je Vučić baš u ovom trenutku pokrenuo igrokaz o “zaustavljanju protjerivanja Srba s Kosova”, kako je nazvao događaje od svoje prijepodnevne ko zna koje po redu vanredne konferencije za medije do pretponoćnog odlaska u prostorije Generalštaba Vojske Srbije na Banjici?

To ne znaju ni njegovi najbliži saradnici iz vrha njegove neoradikalske Srpske napredne stranke poput advokata Vladimira Đukanovića, po mnogima trećeg čovjeka u stranci i državi, koji je aktivnosti Beograda na i oko Kosova nazvao početkom “denacifikacije Balkana”, jasno aludirajući na invaziju Rusije na Ukrajinu koja traje već šest mjeseci. Zbog toga je dobio packe lično od Vučića nakon čega se izvinjavao šefu I svima ostalima riječima da je to bila samo “šala”. Na odgovornost što zbog takvih “šala” za tren može buknuti cijeli Balkan, bar za sada, nije pomislio ni on niti bilo ko drugi u stranci. Puj pike, ne važi, idemo dalje.

Vrhunac spinovanja
Treći čovjek u vladajućoj stranci, po čijem nadimku je, vjerovali ili ne, jedan od malobrojnih bizona na Fruškoj gori dobio ime, očigledno nije baš najbolje razvio Vučićeve misli i poruke sa jutarnje predsjednikove konferencije nakon susreta sa predstavnicima Srba sa Kosova, od kojih su najupečatljivije one: “Molim za mir, ali Srbija će pobediti” ili “Drznu li se Albanci da krenu u progon Srba, maltretiranje, ubijanje Srba, Srbija će pobediti”…

Potom se stiglo i do nešto mirnije pauze za nedjeljni ručak dok su televizije emitirale redovne programe uz kajrone u vrhu ili pri dnu ekrana na kojima su neprestano ponavljane teze iz Vučićevog obraćanja naciji uz kolokvijalno spominjanje riječi “mir”. Konkretnih odgovora na pitanje šta bi mogla značiti izjava ministra spoljnjih poslova Srbije Nikole Selakovića da će u ponoć kada na snagu stupe odluke kosovske vlade početi pakao za Srbe na Kosovu, nije bilo, a enormna količina neistina, poluinformacija, spinovanja i otvorene propaganda pojačana je nekoliko sati kasnije.

U 17:40 u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice su prvi put uključene sirene za vazdušnu opasnost, a procurile su i vijesti o prvim barikadama, što je izazvalo i pojačano interesovanje ne samo na društvenim mrežama nego i u tradicionalnim medijama. “Pakao” je tek počinjao, ali je već u tom trenutku, ako ne i od samog početka sve ličilo na stari obrazac nacionalne mobilizacije viđen mnogo puta ranije kao, na primjer, kada je riječ “haos” puštena u opticaj nakon što je hrvatska vlada nedavno zabranila Vučiću posjetu Jasenovcu u Hrvatskoj.

Kada se u toku večeri pojavila informacija da su oružane snage Srbije prešle granicu na Kosovom, što je na sreću vrlo brzo demantovano, strah da bi se stvari ipak mogle oteti kontroli je pojačan, a tenzije su opasno porasle, pogotovo kada su na srspkim televizijama večernje programe počele ispunjavati specijalne emisije o krizi na Kosovu uz gostovanja i često brutalne komentare ljudi bliskih Vučićevom PR-u koji su Albina Kurtija i nikog drugog krivili za novonastalu situaciju.

Kosovski premijer im je u potpunosti išao na ruku potpuno netaktičnim i ništa manje opasnim izjavama kao što je ona da se na sjeveru Kosova „srpske ilegalne strukture” blokirale ceste i pucale, označavajući Vučića i direktora Kancelarije za Kosovo Petra Petkovića kao glavne krivce za izbijanje nemira.

Napetosti su dosegnule vrhunac kada je objavljeno da se Vučić zaputio u Generalštab Vojske Srbije. Neizvjesnost i iščekivanje kakva će odluka biti donijeta okončana je direktnim telefonskim Vučićevim uključenjem u program TV Pink I njegovim riječima da je primjena odluke Prištine odložena do 1. septembra, i da je uslijedila nakon razgovora komandanata NATO-a sa srpskim generalima. Visokom predstavniku za spoljnja pitanja Evropske unije Jozepu Borrellu, Kurti i Vučić su dali pristanak da će se “što prije” sastati u Briselu i nastaviti prekinuti dijalog Beograda i Prištine.

Bio je to kraj večernje predstave poslije koje su svi otišli na spavanje, neko sa manje a neko sa više straha kako bi se opasne “igre” mogle vrlo brzo ponoviti u nekom drugom formatu i proizvesti eskalaciju ionako zategnutih odnosa do ivice pucanja.

Šta će biti poslije 1. septembra
Ima jedna teorija koja kaže da ovakvi incidenti u kojima, koliko je do sada poznato ima i pucanja, i to na policajce, političarima omogućuju ubrzavanje narednih događaja i odluka, što je vjerovatno tačno, ali je tačno i to da rješenje kosovskog pitanja nije ni na pomolu uprkos mišljenjima da je sve riješeno još 1999. godine potpisivanjem Kumanovskog sporazuma odnosno povlačenjem srpske vojske i policije sa Kosova.

Čak i ukoliko dođe do susreta Vučeća i Kurtija u Briselu, čak i ako se dogovore o preregistracija vozila i zabrani važenja srpskih dokumenata, malo ko će spominjati Kumanovski, a mnogo više će se spominjati Briselski i posljednji Washingtonski sporazum u kojima ima mnogo više neispunjenih a značajnijih odredaba od onih o registraciji vozila i izdavanja ličnih dokumenata. Uostalom kao I sada već čuvenom Rezolucijum OUN 1244 o Kosovu.

Vidljivo je to bilo već u ponedjeljak svima koji su iz Srbije prešli preko “administrativne” linije. Dočekali su ih bilbordi na kojima piše “Dobrodošli u zajednicu srpskih opština”.

Ali, ne treba zaboraviti činjenicu da su i Albanci i Srbi odavno iz oba spomenuta međunarodna ugovora ostvarili ono što im je odgovaralo i da uporno krše ono što im ne odgovara, kao što ne treba zaboraviti ni činjenicu koja se u Srbiji namjerno prešućuje da svi Srbi sa Kosova već imaju kosovske dokumente, a da oni koji žive južno od Ibra, dakle oko dvije trećine od ukupnog broja, na automobilima već imaju i RKS (Republika Kosovo) tablice.

Nakon što su beogradske vlasti odavno predale jedno po jedno policiju, pravosuđe, granicu, energetiku, telekomunikacije, pozivni broj, lokalnu samoupravu, Trepču, Gazivode, Valač, Katastar, zaista nije jasno otkud ovolika količina prijetnji i zastrašivanja zbog registarskih tablica.

Odgovor bi mogao biti upravo u odbijanju formiranja zajednice srpskih opština sa jedne strane i prestanka ometanja ulaska Kosova u međunarodne organizacije uključujući i Ujedinjene nacije, sa druge strane.

Kad ratni doboši utihnu
Za trenutak, ratni doboši su utihnuli. Slijede već nove “aktivnosti” na otvaranju starih rana i raspaljivanja nacionalnih strasti koje će htjeli – ne htjeli već u četvrtak i petak biti upriličeni u Hrvatskoj, od Vukovara do Kninske tvrđave, do glavnog gradskog trga u Novom Sadu. U Hrvatskoj će se proslavljati godišnjica “Oluje” i oslobođenja dok će se u Novom Sadu obilježiti godišnjica egzodusa Srba iz Hrvatske zbog te iste “Oluje”.

Međunarodna zajednica je odlučila da se “republika srpska” u Hrvatskoj, uz saglasnost domaćih aktera, potpuno dokine, kao što je odlučila i da u Bosni Hercegovini “Republika Srpska” bude jedan od dva potpuno ravnpravna entiteta. Strah da buduća zajednica srpskih opština na Kosovu ne postane nova “republika srpska” glavni je razlog što još nije formirana. Beogradu je kulturna autonomija Srba kao model premalo, a Albancima je entitski model (sa izvršnom i zakonodovnom vlašću) previše.

Šta će na kraju biti, ipak neće odlučivati ni Priština ni Beograd, uprkos opasnim performansima i puštanju probnih balona koji svi do jednog počinju pričom o ugroženosti svog naroda. Ratne trube sa Kosova ovaj put je utišao NATO i nije nimalo slučajno što će se Vučić vrlo brzo sastati sa liderom te vojne alijanse Jensom Stoltenbergom. Tek nakon toga slijedi tet a tet susret i sa Albinom Kurtijem. Bez obzira na ranije Vučićeve izjave kako “s Kurtijem nema o čemu razgovarati”.

Beograd Beograd Beograd Beograd

Izvor

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime