PISjournal – U ponedjeljak su ministarstva vanjskih poslova Armenije i Azerbejdžana objavila puni tekst mirovnog sporazuma koji su dvije zemlje postigle u martu 2025. godine.
Sporazum od 17 članova uspostavlja principe za normalizaciju odnosa nakon decenija neprijateljstva, uključujući međusobno priznanje granica, odricanje od teritorijalnih pretenzija, obećanje o nenapadanju, kao i otvaranje puteva za ekonomsku, tranzitnu i kulturnu saradnju.
Šta je mirovni sporazum između Armenije i Azerbejdžana i zašto je značajan?
Sporazum je sveobuhvatni dogovor čiji je cilj uspostavljanje „pravednog, sveobuhvatnog i trajnog mira u regiji“ između Armenije i Azerbejdžana. Ovaj sporazum obavezuje dvije zemlje da uspostave „međudržavne odnose“ zasnovane na poštovanju suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnog prava. Kao što je navedeno u uvodu, strane izražavaju svoju „uzajamnu volju da uspostave dobrosusjedske odnose“, što odražava važnost okončanja decenija neprijateljstva i sukoba.
Kako je postignut sporazum?
Tekst sporazuma je dogovoren ranije u martu 2025. godine i parafiran je od obje strane tokom zajedničkog sastanka u Vašingtonu, nakon posjete armenskog premijera Nikola Pašinjana i azerbejdžanskog predsjednika Ilhama Alijeva. Parafiranjem je „formalno potvrđeno prihvatanje formulacije sporazuma od obje strane i njihovu obavezu da ga ne mijenjaju“, iako sporazum još uvijek nije pravno obavezujući.
Da li je sporazum već na snazi?
Ne, sporazum još uvijek nije na snazi. Član XVI navodi da će sporazum „stupiti na snagu nakon razmjene dokumenata koji obavještavaju o završetku unutrašnjih procedura u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom svake strane.“
Koje su glavne obaveze sporazuma?
Sporazum sadržava nekoliko ključnih obaveza, uključujući:
– Priznavanje „suvereniteta, teritorijalnog integriteta, nepovredivosti međunarodnih granica i političke nezavisnosti“ svake strane (Član I).
– Nijedna strana „nema teritorijalne zahtjeve prema drugoj strani i neće iznositi takve zahtjeve u budućnosti“ (Član II).
– Suzdržavanje od „upotrebe sile ili prijetnje upotrebom sile“ protiv druge strane (Član III).
– Ne dozvoliti „bilo kojoj trećoj strani da koristi njihove teritorije za upotrebu sile protiv druge strane, koja je u suprotnosti sa Poveljom UN-a“ (Član III).
– Suzdržavanje od miješanja u unutrašnje poslove druge strane (Član IV).
– Uspostavljanje diplomatskih odnosa nakon ratifikacije (Član V).
– Vođenje „pregovora u dobroj vjeri“ o razgraničenju i demarkaciji granica (Član VI)
– Ne raspoređivanje snaga trećih strana duž granice i sprovođenje mjera za izgradnju povjerenja (Član VII).
– Borba protiv „intolerancije, rasne mržnje i diskriminacije, separatizma, nasilnog ekstremizma i terorizma“ (Član VIII).
– Rješavanje slučajeva nestalih osoba iz sukoba (Član IX).
– Potencijalna saradnja u ekonomskim, tranzitnim, okolišnim, humanitarnim i kulturnim oblastima (Član X).
Kako sporazum rješava pitanja tranzitnih i transportnih ruta?
Iako sporazum eksplicitno ne spominje konkretne tranzitne rute, Član X omogućava saradnju u „ekonomskoj, tranzitnoj i transportnoj“ oblasti, pod uslovom budućih dogovora: „U cilju uspostavljanja saradnje u različitim oblastima, uključujući ekonomiju, tranzit i transport… strane mogu zaključiti sporazume u odgovarajućim područjima od zajedničkog interesa.“
To znači da će se o transportnim koridorima dalje pregovarati, ali da se pritom mora poštovati suverenitet svake zemlje, kako je naglašeno u članovima I i VI u vezi s granicama.
Šta sporazum kaže o razgraničenju?
Član VI obavezuje strane da „vode pregovore u dobroj vjeri između svojih graničnih komisija… kako bi zaključile Sporazum o razgraničenju i demarkaciji državnih granica između njih.“ Ovi pregovori moraju biti u skladu s Članom I, koji potvrđuje priznavanje i poštovanje suvereniteta i granica. Dodatno, Član VII zabranjuje raspoređivanje snaga trećih strana duž zajedničke granice i zahtijeva sprovođenje mjera za izgradnju povjerenja u cilju obezbjeđivanja granice dok demarkacija ne bude završena.
Hoće li biti uključeni neki treći akteri poput SAD-a?
Član III jasno kaže: „Neće dozvoliti bilo kojoj trećoj strani da koristi njihove teritorije za upotrebu sile protiv druge strane na način koji je suprotan Povelji UN.“
Ovo zabranjuje vojnu intervenciju trećih strana protiv bilo koje strane s teritorije one druge.
Kako bi mirovni sporazum mogao uticati na položaj Irana na Južnom Kavkazu?
Tekst sporazuma ne spominje Iran direktno. Međutim, zahtijevajući poštovanje suvereniteta i političke nezavisnosti (Član I) i obećavajući saradnju u oblasti tranzita i transporta uz obostrani dogovor (Član X), sporazum implicira da svi transportni koridori moraju poštovati teritorijalni integritet svih uključenih država, što indirektno utiče na regionalnu dinamiku, uključujući povezanost Irana.
Šta se dešava dalje?
Prema Članu XVI, sporazum će postati pravno obavezujući tek nakon što obje strane završe svoje unutrašnje ratifikacione procedure i razmijene instrumente notifikacije. Do tada, sporazum je formalni, ali neobavezujući dogovor. Konačan datum potpisivanja ostaje neizvjestan, jer Azerbejdžan čeka ustavne amandmane Armenije u vezi s Nagorno-Karabahom.
