PISjournal – Nakon godina uspona i padova u iračko-turskim odnosima, dolazak Alija al-Zaydija na vlast u Bagdadu i naglasak njegove vlade na razvoju veza sa susjednim zemljama pripremaju teren za rješavanje sporova i otvaranje nove faze u njihovim odnosima.
U tom kontekstu, al-Zaydi je 28. jula posjetio Tursku i sastao se s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom. Dvije strane naglasile su potrebu za pokretanjem nove faze s ciljem jačanja ekonomske saradnje, trgovinske integracije i strateških veza.
Na konferenciji za medije Erdogan je objavio potpisivanje sporazuma s Irakom, dodajući da je, s obzirom na teške regionalne okolnosti, sigurnost bila u središtu njihovih razgovora.
Erdogan je izjavio da je Turska spremna isporučiti napredne proizvode svoje odbrambene industrije iračkim snagama, naglašavajući da su sigurnost i stabilnost Iraka direktan produžetak nacionalne sigurnosti Turske. Također je ukazao na kontinuirani vojni i sigurnosni dijalog usmjeren na borbu protiv terorističkih prijetnji i postizanje regije potpuno oslobođene terorizma.
Turski predsjednik naglasio je da potpisivanje niza sporazuma s Irakom predstavlja historijski korak u bilateralnom partnerstvu, posebno u energetskom sektoru. Istakao je da je trgovinska razmjena s Irakom dostigla 17 milijardi dolara te nagovijestio da obje zemlje namjeravaju dodatno povećati taj iznos.
Prema sporazumima koje su potpisali turski ministar trgovine Ömer Bolat i iračka trgovinska delegacija, dvije zemlje su se složile da u narednim godinama povećaju bilateralnu trgovinu na 30 milijardi dolara.
Vodosnabdijevanje Iraka također je zauzelo istaknuto mjesto u razgovorima dvojice lidera. Erdogan je insistirao da Ankara vodi racionalan, naučno utemeljen pristup upravljanju vodama zasnovan na humanitarnim principima, koji garantuje održivo korištenje vodnih resursa uz uvažavanje potreba Iraka. Al-Zaydi je potvrdio da potpisani sporazumi uspostavljaju okvir za transparentnu saradnju u suočavanju sa sušom i klimatskim promjenama.
Dvije strane također su naglasile važnost Visokog vijeća za stratešku saradnju, Zajedničke planske grupe i Stalnih zajedničkih odbora, koji imaju za cilj stvaranje institucionalne i strateške arhitekture za dugoročno produbljivanje odnosa.
Na kraju razgovora Erdogana i al-Zaydija, strane su potpisale sporazume koji obuhvataju energetiku, transport, obrazovanje i vodne resurse. Također su uskladile političke stavove o regionalnim pitanjima u Palestini, Siriji i Iranu te ponovile opredijeljenost da spriječe da regionalni sukobi prerastu u razaranje, uz istovremeno jačanje puteva razvoja i prosperiteta.
Naftni sporazumi: Povratak tranzitnoj ruti Kirkuk–Ceyhan
S obzirom na rastuće potrebe Turske za energijom, kao i blizinu Iraka, jedne od zemalja s najvećim rezervama ugljikovodika, isporuka nafte Turskoj bila je jedan od ključnih dijelova razgovora.
Al-Zaydi je rekao da je njegova zemlja spremna isporučivati Turskoj oko milion barela nafte dnevno, dodajući da partnerstvo i integracija u energetskom sektoru jačaju veze između Bagdada i Ankare.
Središnji dio paketa predstavlja ulazak Turske u razvoj naftnog polja Kirkuk, pri čemu je državna kompanija TPAO kupila 15 posto udjela u konzorciju koji upravlja poljem. Sporazum Ankari daje direktna proizvodna prava unutar Iraka. Erdogan ga je opisao kao „historijsku“ prekretnicu u energetskim odnosima.
Govoreći o naftnom sporazumu, ministar energetike Alparslan Bayraktar potvrdio je jednogodišnji prijelazni sporazum kojim će se nastaviti transport sirove nafte kroz naftovod Irak–Turska (ITP).
„Dok se nastavljaju napori za postizanje novog dugoročnog ugovora, aktivirali smo sporazum o transportu s dnevnim kapacitetom od 750.000 barela“, napisao je Bayraktar na platformi X.
Prethodni 53-godišnji sporazum istekao je 27. jula. Ipak, transport nije zaustavljen, a strateški značaj naftovoda dodatno je porastao zbog prijetnji Hormuškom moreuzu, pa su obje strane nastavile održavati protok. Novi aranžman bit će retroaktivno primijenjen od datuma isteka prethodnog sporazuma kao njegov dodatak, čime su pregovarači dobili dodatno vrijeme za postizanje sveobuhvatnijeg dogovora.
Produženje sporazuma održava jedini operativni izvozni pravac Iraka u funkciji. Ankara sada namjerava povećati kapacitet naftovoda na maksimalnih 1,5 miliona barela dnevno, a zvaničnici nagovještavaju i moguće produženje trase prema naftom bogatim provincijama južnog Iraka.
Za sada turski podaci pokazuju da se oko 170.000 barela dnevno transportuje kroz naftovod do Ceyhana na obali Sredozemnog mora. Ovaj naftovod predstavlja jedinu aktivnu kopnenu rutu za izvoz iračke nafte na svjetska tržišta.
Nakon zatvaranja Hormuškog moreuza, koji je glavna ruta za transport iračke nafte na svjetska tržišta, energetski izvoz zemlje pao je na rekordno nizak nivo – sa 3,5 miliona barela dnevno na 260.000. Zbog toga naftovod Kirkuk–Ceyhan, kao jedina aktivna kopnena izvozna ruta u trenutnim okolnostima, ima ključnu ulogu u iračkom izvozu energije.
Uprkos nedavnom tursko-iračkom sporazumu o nastavku i povećanju isporuka nafte Turskoj, stari sporovi između centralne iračke vlade i Kurdistanske regije ostaju najveća prepreka provedbi ovog sporazuma. Ti sporovi, koji se odnose na pitanje ko ima ovlasti za izvoz kurdske nafte i kako će se raspodijeliti prihodi, više puta su usporavali ili potpuno zaustavljali isporuke kroz naftovod Kirkuk–Ceyhan.
Godine 2023. arbitražni postupak koji je Bagdad pokrenuo protiv nezavisne prodaje nafte Kurdistanske regionalne vlade preko Turske rezultirao je presudom u korist Iraka. Međunarodna trgovinska komora presudila je da je Ankara odgovorna jer je sarađivala s Erbilom bez saglasnosti savezne vlade. Naftovod je mjesecima bio van funkcije, što je uzrokovalo milijarde dolara izgubljenih prihoda od izvoza i dodatno produbilo fiskalne probleme svih strana.
Mnogi analitičari smatraju da uspjeh sporazuma mnogo više zavisi od rješavanja političkih i finansijskih sporova između Bagdada i Erbila nego od tehničkih karakteristika samog naftovoda. Bez napretka u tim pitanjima, upozoravaju, novi prekidi gotovo su neizbježni, a novi okvir mogao bi se raspasti prije nego što donese stvarne koristi.
Samo iračko Ministarstvo nafte ublažilo je očekivanja, priznajući da je cilj od 750.000 barela dnevno uslovljen poboljšanjem sigurnosti u Kurdistanskoj regiji, povratkom stranih operatera i obnovom proizvodnje. Stoga, sve dok se ne riješe sporovi između Bagdada i Erbila oko nafte i dok se ne smanji nesigurnost u Kurdistanskoj regiji izazvana širim sukobima u Perzijskom zaljevu, malo je vjerovatno da će novi sporazum u potpunosti donijeti ekonomske koristi koje obje strane očekuju.
Razvojni put, sporazum pun izazova
Ankara i Bagdad posljednjih mjeseci aktivno proširuju svoje ekonomsko partnerstvo, usmjeravajući se na povećanje trgovinske razmjene i pokretanje strateških megaprojekata. Irački premijer najavio je direktan operativni početak projekta „Razvojni put“, koridora dugog 1.200 kilometara koji prolazi kroz veliki dio iračke teritorije. Al-Zaydi je ovu inicijativu opisao kao „treću rijeku“, uz Tigar i Eufrat, osmišljenu da stvori trgovačku kičmu koja povezuje Istok i Zapad.
Razvojni put jedan je od najvećih zajedničkih infrastrukturnih projekata Iraka i Turske. Povezuje Veliku luku Faw s turskom granicom, a zatim i evropskim tržištima. Vrijednost projekta procjenjuje se na oko 17 milijardi dolara, a cilj mu je pretvoriti Irak u tranzitno čvorište između Perzijskog zaljeva i Evrope.
Ekonomski gledano, plan je usmjeren na povećanje bilateralne trgovine. Irak računa na prihode od tranzita, otvaranje novih radnih mjesta i strane investicije kako bi smanjio zavisnost svoje ekonomije od izvoza nafte, a Razvojni put mogao bi u velikoj mjeri pomoći ostvarivanju tih ambicija.
Ankara, sa svoje strane, nastoji podići odnose s Bagdadom iznad okvira sigurnosne i političke saradnje i pretvoriti ih u dugoročno ekonomsko partnerstvo. Uključivanjem u razvoj iračke infrastrukture, turske kompanije jačaju svoje prisustvo na tržištu i otvaraju nove investicione mogućnosti.
Turski ministar trgovine izjavio je da je „Irak peti najveći trgovinski partner Turske i treća zemlja po vrijednosti projekata koje su realizirali turski izvođači. Turske kompanije do sada su završile više od 1.150 projekata u Iraku ukupne vrijednosti od gotovo 40 milijardi dolara. Pojednostavljivanje carinskih procedura te proširenje cestovnih, željezničkih i energetskih koridora moglo bi dodatno ubrzati trgovinu i investicije između dvije zemlje.“
Geopolitički značaj projekta jednako je važan. Bagdad nastoji iskoristiti svoj geografski položaj kako bi Irak od prostora regionalnih rivalstava pretvorio u trgovačko i transportno čvorište.
Prema Carnegie Endowment for International Peace, Razvojni put predstavlja pokušaj povećanja geopolitičke težine Iraka i pretvaranja njegovih granica u regionalne koridore povezivanja.
Za Tursku je ovaj projekt dio šire strategije Ankare da se pretvori u euroazijsko tranzitno čvorište. Analitičari smatraju da Turska podrškom ovom koridoru nastoji konkurirati alternativnim rutama poput Indija–Bliski istok–Evropa ekonomskog koridora i učvrstiti svoju ulogu u azijsko-evropskim trgovačkim lancima.
Neki posmatrači vjeruju da bi veliki ekonomski potencijal projekta mogao preusmjeriti odnose Bagdada i Ankare sa tradicionalnog obrasca sigurnosnih i graničnih sporova prema istinskom „strateškom partnerstvu“.
Ipak, ostaju ozbiljne prepreke. Među njima su nedostatak finansiranja, birokratska korupcija, trajna unutrašnja nesigurnost u Iraku i konkurencija drugih regionalnih tranzitnih koridora, što predstavlja najveće prijetnje uspjehu projekta.
Najvažnije prepreke uključuju:
1. Političke izazove
Od samog početka projekt Razvojni put suočava se s protivljenjem i skepticizmom unutar Iraka i izvan njega. Neki stručnjaci smatraju da unutrašnja nesigurnost Iraka povećava troškove osiguranja i transporta, čime se smanjuje ekonomska konkurentnost rute.
Osim toga, slabe administrativne strukture, složena birokratija i raširena korupcija dovode u pitanje sposobnost vlade da realizuje projekt ovakvih razmjera. Iskustvo Iraka nakon 2003. godine pokazuje da su veliki infrastrukturni projekti redovno bili obilježeni neefikasnošću i kašnjenjima.
Unutrašnja politička rivalstva također bi mogla usporiti projekt. Neke frakcije nemaju interesa da on uspije pod vodstvom premijera Alija al-Zaydija. Prisutan je i široko rasprostranjen strah od korupcije u dodjeli ugovora i mogućeg izvlačenja sredstava iz ogromnih budžeta predviđenih za projekt.
2. Ekonomski izazovi
Finansijska kriza Iraka predstavlja jednu od najvećih prepreka projektu. Ogromna sredstva potrebna za njegovu realizaciju, zajedno s potrebom za dugoročnim obavezama te operativnim i pravnim garancijama, dolaze u trenutku kada se Bagdad suočava sa sve većim fiskalnim pritiskom zbog plata u javnom sektoru, tekućih troškova, budžetskog deficita i unutrašnjeg duga.
Zemlja se suočava s ozbiljnim ekonomskim izazovima. Visok unutrašnji dug, ekonomija koja u velikoj mjeri zavisi od prihoda od nafte i nestabilne cijene sirove nafte znatno otežavaju finansiranje projekta.
Osim toga, iračka infrastruktura teško je oštećena godinama ratova, okupacije, pobune ISIS-a i zanemarivanja. Željeznice, aerodromi i veliki dio transportne mreže zahtijevaju potpunu obnovu.
Još jedna velika prepreka jeste činjenica da Velika luka Faw, koja predstavlja početnu tačku projekta, još nije završena. Dok luka ne postane potpuno operativna, Razvojni put neće moći biti u potpunosti realizovan.
Kako je rekao irački stručnjak za međunarodni transport Zijad al-Hashimi: „Najveća prepreka do sada je privlačenje investicija. Regionalni i međunarodni akteri i dalje imaju ozbiljne sumnje u ulaganje u megaprojekt ovakvih razmjera u Iraku.“
3. Sigurnosni izazovi
Sigurnosna nestabilnost u Iraku jedna je od najvećih prijetnji projektu. Kontinuirane regionalne tenzije, napadi oružanih grupa i mogućnost povratka terorističke organizacije ISIS odvraćaju strane investitore od učešća u projektu.
Sporovi između Bagdada i Erbila oko trase projekta predstavljaju još jednu važnu prepreku. Kurdistanska regija protivi se tome da bude izostavljena ili marginalizirana u projektu, a taj spor može usporiti njegovu realizaciju ili je čak potpuno zaustaviti.
Pored svega toga, uprkos nedavnim znakovima smirivanja odnosa između Ankare i planina Qandil, prisustvo elemenata PKK u pojedinim pograničnim područjima između Iraka i Turske predstavlja dodatni sigurnosni rizik i za izgradnju i za budući rad koridora. Istovremeno, planinski teren uz tursku granicu povećava troškove izgradnje željezničke pruge i dodatno produžava rokove realizacije projekta.
4. Konkurencija drugih regionalnih koridora
Razvojni put nije samo tranzitni projekt, već i konkurencija nizu velikih transportnih inicijativa, uključujući:
* Kinesku inicijativu Pojas i put.
* Ekonomski koridor Indija–Bliski istok–Evropa, koji podržavaju SAD i Evropa.
* Iranske planove za pretvaranje svojih luka u tranzitna čvorišta.
* Rivalstvo između kuvajtske luke Mubarak i iračke Velike luke Faw.
Ova rivalstva mogla bi zasjeniti postojeća očekivanja u vezi s privlačenjem investicija i umanjiti ukupnu privlačnost projekta.
Ekskluzivno PISjournal
