Nenad Radičević
PISjournal-Malo ko je mogao da zamisli da će zapravo Putinov vojni potez toliko ujediniti evropsku „dvadesetsedmoricu“ da su bez velikih pregovora i natezanja jednoglasno prihvatili nekad nezamislivih odluka – da pola milijarde evra iz budžeta EU izdvoje za naoružavanje Ukrajine, da u potpunosti otvore vrata za sve ukrajinske izbjeglice, kao i da Rusiji uvedu širok spektar sankcija.
Ako se izuzme to s kojom solidarnošću su zemlje Višegradske četvorke otvorile svoje granice za izbjegle iz Ukrajine, vjerovatno najveći preokreti u politici dogodili su se u Njemačkoj. Štaviše, i kako bi opisao dramatičan zaokret u njemačkoj politici, njemački kancelar Olaf Scholz je u javnu sferu lansirao riječ Zeitenwende, što na njemačkom znači prekretnicu, to jest kraj jedne epohe ili početak nove ere.
I zaista samo početkom nove ere može da se objasni to što su Nijemci pristali da Ukrajini isporučuju bazuke, protuavionske rakete i ostalo naoružanje, ali i to što su odlučili da u modernizaciju njemačke vojske upumpaju odmah dodatnih 100 milijardi evra i potrošnju na odbranu uvećaju na više od dva odsto bruto društvenog proizvoda.
I povlačenje njemačkih korporacija iz Rusije i uvođenje veoma širokog spektra sankcija, koje uključuju i to da se dobar dio ruskih banaka isključi iz SWIFT sistema koji je finansijska žila kucavica svijeta, predstavlja taj čuveni njemački Zeitenwende.
Međutim, upravo tu Zeitenwende ima jedno „ali“.
Koliko god bio veliki pritisak Amerikanaca, ostalih članica EU pa i samih njemačkih medija i javnosti, za njemačke političare, bar kada su na vlasti, postoji jedno „ali“. A to „ali“ je energetika, koja je dominantno oslonjena na uvoz gasa, nafte i uglja iz Rusije.
Prosto nevjerovatno je bilo prije koji dan na prvom kanalu njemačkog javnog servisa gledati aktuelnog vicekancelara i ministra ekonomije i zaštite klime Roberta Habecka kako bezmalo plačnim glasom objašnjava zašto Njemačka ne može preko noći da se odrekne ruskih energenata.
„Ako odmah prebacimo prekidač, doći će do nestašica u snabdijevanju, čak i do prekida snabdijevanja (gasa i nafte) u Njemačkoj“, rekao je Habeck, ističući da bi takvim momentalnim bojkotom ruskog gasa i nafte Njemačka mogla da našteti više sopstvenom stanovništvu nego Vladimiru Putinu.
Kako je rekao to bi izazavalo „masovnu nezaposlenost, siromaštvo, ljude koji ne mogu da griju svoje domove, ljude koji ostanu bez benzina“.
Zadivljujuće je svjedočiti tom Kopernikanskom preokretu doskorašnjeg kolidera Zelenih, koji se iz opozicionih redova zalagao za radikalan rez u energetskoj zavisnosti od Rusije. Štaviše, mnogi viđenije javne ličnosti i članovi Zelenih to i dan danas zagovaraju u javnosti i na društvenim mrežama, smatrajući da Njemačka sada posredno finansira Putinov vojni pohod na Ukrajinu.
Ali, realno gledano, najjačoj evropskoj ekonomiji i nije tako lako da napravi Zeitenwende i u energetskom sektoru, jer iz Rusije uvozi u prosjeku između 55 do 60 svojih potreba za prirodnim gasom, više od polovine potreba za mrkim ugljem, kao i nešto više od trećina potreba za naftom. Samo u prošloj godini, Njemačka je za to Rusiji platila više od 40,6 milijardi evra.
Ako se ne može bez gasa, može se bez umjetnika
Suštinski, Njemačka i ostale članice EU time sufinansiraju ruski vojni pohod na Ukrajinu, dok istovremeno naoružavaju Ukrajince. Dok Habeck obećava da će Njemačka ratosiljati uglja iz Rusije do ljeta a nafte do kraja godine, a da će za gas biti potrebno više vremena, mnogima to u javnosti smeta. Smeta, ali niko zbog toga nije smijenjen ili natjeran da podnese ostavku.
E pošto njemački potrošači ruskih energenata nisu htjeli da plate visoku cenu, tu su cijenu morali da plate najbolji svetski umjetnici ruskog porijekla koji su imali angažmane u Njemačkoj. Poput svojevremenih američkog lova na komuniste u SAD ili pak jugoslovenske hajke na „staljiniste“ posle Titovog raskida sa SSSR-om, u Njemačkoj je krenuo lov na „politički nepodobne“ ruske umjetnike.
Po principu „ako se ne može bez ruskog gasa, može se bez ruskih umjetnika“, krenuli su da pljušte zahtjevi ruskim umetnicima da javno osude Putina i rat u Ukrajini. Primjera radi, minhenski gradonačelnik Dieter Reiter je takav zahtjev uputio glavnom dirigentu Minhenske filharmonije Valeriju Gergijevu, koji se nije oglašavao zbog čega je posle nekoliko dana dobio otkaz.
Ni čuveni sopran Ana Netrebko nije izbjegla otkaz u Bavarskoj državnoj operi, uprkos tome što se na društvenim mrežama odmah oglasila, osudivši rat u Ukrajini i izraživši žaljenje zbog žrtava. Međutim, to što nije direktno osudila Putina, koštalo ju je prekida svih angažmana širom Njemačke, uprkos tome što je isticala da „nije u redu tjerati umjetnike ili bilo koju javnu ličnost da javno iznosi svoje političke stavove i vrijeđa svoju otadžbinu“.
Protjerivanje ruskih umjetnika je očigledno uvjerilo minhenskog gradonačelnika i direktora Bavarske državne opere da su pravdoljubivi i da time pomažu Ukrajincima pa su mogli da se vrate u svoje tople domove, dok im u podrumu gasni kotlovi sišu sve skuplji ruski gas.
Ali to što političari i mnoge javne ličnosti ne shvataju licemjerje i nedosljednost po pitanju ovog progona ruskih umjetnika možda i ne čudi budući da ankete ukazuju i da građanstvo nije ništa bolje. Pa tako najnovije ankete ukazuju da 55 odsto Nijemaca podržava embargo na uvoz gasa i nafte iz Rusije. A istovremeno čak 77 odsto Nijemaca podržava da se uvede kontrola cijena nafte i naftnih derivata jer su njihove cijene otišle previsoko.
Drugim riječima, njemačka borba za Ukrajince prestaje tamo gdje to direktno utiče na lični svakodnevni komfor.
Liberali za subvencije a socijaldemokrate za naoružavanje
Toga su očigledno dobro svjesni i vladajući njemački političari pa otud i ne čude i preokreti ne samo njemačke energetske, spoljne i bezbjednosne politike, već i fiskalne politike.
Zapravo sve se okrenulo naglavačke.
Odjednom Zeleni ističu da se ipak ne može preko noći bez ruskog gasa i ostavljaju mogućnost da se preispita odluka nekadašnje vlade Angele Merkel da postepeno do kraja ove godine ukine rad svih nuklearnih elektrana u Nemačkoj. Čak im ni zabrinutost za ekološke posljedice nisu tako jake ni po pitanju istraživanja mogućih nalazišta gasa i nafte u Sjevernom moru.
Štaviše, odjednom liberali, tradicionalni zagovornici slobodnog tržišta i ograničenog zaduživanja države, traže da se Njemačka zaduži za dodatnih 200 milijardi evra, da se zbog visokih cijena energenata siromašnima udvostruči mjesečni dodatak za grejanje, kao i da se na benzinskim pumpama smanji cijena naftnih derivata tako što će država dodatno subvencionisati gorivo.
Drugim riječima, njemačka država bi subvencionisala građanima kupovinu ruske nafte čim bi zapravo na posredni način doprinosila punjenju ruskog budžeta, koji je u februaru zahvaljujući visokim cijenama energenata zabilježio rekordni suficit od više od 20 milijardi dolara.
Njemačka u sjenci američkog orla
Drugim riječima, njemačko zavrtanje ruske energetske slavine bi finansijski imalo jak udar na Kremlj pa se mnogi pitaju zašto Berlin to ne učini umjesto što pokušava apelima da zaustavi Putina.
Odgovor na to pitanje je višeslojan ali dobrim dijelom se zasniva na tome da njemački političari ne razmišljaju strateški kako da utiču na situaciju na terenu u Ukrajini. Štaviše, oni nemaju niti ambiciju za to, niti povjerenje u svoje kapacitete da mogu uspješno da preduzmu ovakav spoljnopolitički manevar prema jednoj sili u svom susjedstvu.
To zapravo ne bi ni trebalo da čudi jer isuviše dugo je Njemačka pod zaštitom američkog vojnog kišobrana i isuviše dugo ona bez američke podrške i vođstva nije ni smjela da išta učini na međunarodnom planu. Kada se na to doda dobro poznata nedovoljna opremljenost njemačke vojske, nije ni čudo što su se decenijama njemačke spoljnopolitičke i strateške akcije zasnivale isključivo na kombinovanju diplomatije, trgovine i ekonomskih interesa.
To što je Njemačka u sjeni američkog orla utjecalo je da se njemački političari u ovakvim situacijama dobrim dijelom bave samo tetošenjem domaće javnosti pa zato ne čudi da se vlada u Berlinu više bavi subvencionisanjem goriva nego pokušajima da se promjeni stanje na bojnom polju u Ukrajini. Naprosto, čak i ako Rusi osvoje Ukrajinu, niko u njemačkoj javnosti neće za to kriviti Berlin jer je opšteprihvaćeno mišljenje da Njemačka ni ne može da promijeni stanje na terenu.
Naprosto, Nijemci će se osloniti na upornost Ukrajinaca u borbama sa Rusima. I nadu da će se sve vratiti za diplomatski sto.
