PISjournal – Posljednjih godina afrička regija Sahel postala je jedno od najvažnijih područja na kojima se iznova oblikuje ravnoteža snaga na afričkom kontinentu. Dok se prisustvo Francuske i drugih zapadnih sila postepeno smanjuje, istovremeno raste utjecaj Rusije i Kine. Vojni udari u Maliju, Burkini Faso i Nigeru, povlačenje zapadnih snaga i uspostavljanje novih sigurnosnih aranžmana pružili su Moskvi i Pekingu novu priliku da učvrste svoje pozicije u jednoj od geopolitički najosjetljivijih afričkih regija.
Ipak, značaj Sahela nije isti za ove dvije sile. Rusija se prvenstveno oslanja na sigurnosnu saradnju, prodaju oružja i vojna partnerstva, dok Kina najveći naglasak stavlja na investicije, infrastrukturu, trgovinu i pristup prirodnim resursima. Međutim, različiti instrumenti utjecaja ne moraju nužno značiti i sukob interesa. Naprotiv, postoje naznake da se između ruskog i kineskog pristupa razvija određena vrsta komplementarnosti.
Sahel, vakuum moći i ruska prilika
Događaji iz 2023. godine u Sahelu, prije svega vojni udar u Nigeru, pokazali su duboku krizu dotadašnjeg sigurnosnog poretka u regiji. Vojne vlasti u Maliju, Burkini Faso i Nigeru ne samo da su smanjile nivo saradnje sa Zapadom nego su istovremeno počele produbljivati odnose s Moskvom. Rusija je iskoristila nastali vakuum predstavljajući se kao alternativni sigurnosni partner. Povlačenje francuskih snaga i šire smanjenje zapadnog prisustva otvorili su Moskvi dodatni prostor za djelovanje.
Jasan pokazatelj ovog zaokreta dogodio se u septembru 2023. godine, kada se zamjenik ruskog ministra odbrane Yunus-Bek Jevkurov sastao s liderima Malija i Burkine Faso te ministrom odbrane Nigera. Kao glavna tema razgovora navedeno je produbljivanje vojno-tehničke i sigurnosne saradnje. Istovremeno su ove tri zemlje formirale Savez država Sahela, što se može posmatrati kao dio njihovog sve izraženijeg udaljavanja od nekadašnjeg sigurnosnog poretka kojim je dominirala Francuska.
Posebno je važna promjena karaktera ruskog prisustva. Prelazak s Wagnera na „Afrički korpus“ ukazuje na pomjeranje Moskve od posrednog i formalno nezavisnog vojnog angažmana prema direktnijem prisustvu povezanom s ruskim Ministarstvom odbrane. Ruska uloga u Sahelu zbog toga se više ne može posmatrati isključivo kroz djelovanje privatnih vojnih kompanija, već sve više kao produžetak zvanične sigurnosne i vojne politike ruske države.
Takav pristup uklapa se i u sve značajnije mjesto koje Afrika zauzima u ruskim vanjskopolitičkim dokumentima. Ruska vanjskopolitička koncepcija iz 2023. godine navodi Afriku kao jedan od prioritetnih pravaca i naglašava podršku suverenitetu afričkih država, uključujući sigurnosnu pomoć. Moskva se još na samitu Rusija–Afrika 2019. godine nastojala predstaviti kao važan sigurnosni partner afričkih zemalja, a taj proces dodatno je ubrzan nakon slabljenja francuskih pozicija u Sahelu.
Sigurnost u zamjenu za interese: ruski model
Rusko prisustvo u ovom dijelu Afrike ima i značajno ograničenje: ekonomska moć Rusije ne može se porediti s ekonomskim kapacitetima Kine ili Evropske unije. Ruska trgovina s afričkim državama 2022. godine iznosila je manje od 20 milijardi dolara, dok je trgovinska razmjena EU s Afrikom iznosila oko 275 milijardi, a kineska oko 200 milijardi dolara.
Zbog toga se Moskva oslanja na područje u kojem ima veću konkurentsku prednost – sigurnost i vojnu opremu.
Tu se može prepoznati ruska logika „sigurnosti u zamjenu za ekonomske interese“. Rusija pruža sigurnosnu podršku, vojnu obuku i zaštitu ključnih objekata i infrastrukture, koristeći ih kao instrument utjecaja u zamjenu za ekonomsku i političku saradnju te strateški pristup. Ovakav model omogućio je Moskvi da, uprkos tome što nema investicijske kapacitete poput Kine, izgradi značajnu poziciju u državama Sahela.
Kina: izgradnja utjecaja ekonomijom i infrastrukturom
S druge strane, Kina primjenjuje drugačiji pristup. Peking već godinama postepeno širi ekonomske veze sa zemljama Sahela, nastojeći izgraditi dugoročno prisustvo bez predstavljanja svoje saradnje kao direktnog sukoba sa Zapadom.
Zvanična kineska politika zasniva se na praktičnoj saradnji, obostranoj koristi i multilateralnom partnerstvu. Takav pristup omogućio je Pekingu da održava saradnju s različitim vladama bez obzira na njihov politički karakter.
Kinesko prisustvo u Nigeru dobar je primjer takvog pristupa. Kineske kompanije aktivne su u eksploataciji prirodnih resursa, naftnom sektoru i infrastrukturi. Kineska nacionalna nuklearna korporacija ušla je na tržište Nigera 2007. godine s investicijom od 300 miliona dolara namijenjenom razvoju rudnika uranija, dok je China National Petroleum Corporation imala 60-postotni udio u projektu rafinerije Zinder.
Istovremeno su kineske kompanije učestvovale u izgradnji industrijskih parkova, posebnih ekonomskih zona, cesta, željeznica i zdravstvenih ustanova.
Prirodna bogatstva Nigera dovoljno su značajna za Kinu da politički prevrati ne moraju nužno značiti i prekid ekonomske saradnje. Pored uranija, Peking pokazuje interes za nigerske rezerve nafte, dok je Sinopec 2023. godine potpisao memorandum o razumijevanju koji se odnosi na razvoj novih naftnih blokova. Kineski pristup, prema tome, manje zavisi od toga kakva se vlast nalazi na čelu zemlje, a više od očuvanja relativne stabilnosti i kontinuiranog ekonomskog pristupa.
Sličan model primijenjen je i u Maliju, gdje je Kina nastavila ekonomsku saradnju nakon vojnog udara 2020. godine. Dvije godine kasnije potpisan je sporazum o izgradnji dvije zajedničke tekstilne predionice u Bamaku i Koutiali, koje bi trebale otvoriti približno 5.000 radnih mjesta.
Kina je novac, Rusija je vojna snaga
Razlika između ova dva modela utjecaja mogla bi se sažeti jednostavnom formulom: Kina nudi „novac i infrastrukturu“, dok Rusija pruža „sigurnost i vojnu snagu“.
Kroz inicijativu Pojas i put, kredite i izgradnju cesta, luka, telekomunikacijskih mreža i velikih ekonomskih projekata, Kina stvara dugoročne ekonomske veze. Do 2025. godine kineske kompanije potpisale su građevinske ugovore širom Afrike u vrijednosti od približno 61,2 milijarde dolara, dok je Kina postala najveći zvanični bilateralni kreditor afričkog kontinenta. Istovremeno se širi i kinesko sigurnosno prisustvo. Peking je 2017. godine u Džibutiju otvorio svoju prvu prekomorsku vojnu bazu.
Rusija, nasuprot tome, koristi svoju prednost u sredinama u kojima su vlade suočene sa sigurnosnim prijetnjama, terorizmom i slabim vojnim institucijama. Upravo je to omogućilo Moskvi da brzo proširi svoj utjecaj nakon sigurnosnog vakuuma nastalog povlačenjem Francuske i smanjenjem zapadnog prisustva.
Moskva istovremeno nastoji proširiti vojnu saradnju i na druge dijelove Afrike, uključujući transfer ruske vojne opreme i naoružanja afričkim državama, kao dio strategije postepenog jačanja ruskog prisustva na kontinentu.
Rusija se, međutim, ne ograničava samo na vojni utjecaj. Moskva sve više pažnje posvećuje i kulturnom prisustvu. Ruska pravoslavna crkva uspostavila je egzarhat u Africi, dok rusko Ministarstvo vanjskih poslova paralelno radi na jačanju saradnje s afričkim vladama i medijima.
Ruske naučne institucije također pripremaju ekspedicije u Africi pod okriljem očuvanja kulturnog naslijeđa, posebno u zemljama poput Namibije i Etiopije.
Saradnja ili konkurencija?
Uprkos značajnim razlikama u instrumentima i načinima djelovanja, dostupni pokazatelji ne upućuju nužno na direktno rusko-kinesko rivalstvo u zemljama Sahela. Obje države često koriste antikolonijalnu retoriku i kritikuju intervencionističke politike Zapada, dok su u zajedničkoj izjavi iz marta 2023. godine naglasile podršku afričkim državama u njihovim nastojanjima da samostalno rješavaju vlastite probleme.
Saradnja u oblastima infrastrukture, energetike i industrijalizacije u okviru inicijative Pojas i put, kao i zajedničko djelovanje u organizacijama poput BRICS-a, ukazuju na postojanje zajedničkih interesa Moskve i Pekinga.
Prisustvo ruskih i kineskih kompanija u sektoru eksploatacije dijamanata u Centralnoafričkoj Republici također pokazuje da njihova saradnja u Africi nije ograničena samo na političku sferu.
Posmatrano iz tog ugla, svojevrsna neformalna podjela uloga – ruska sigurnosna i vojna snaga uz kinesku ekonomsku moć – mogla bi omogućiti objema državama da proširuju svoj utjecaj bez nužnog ulaska u direktnu međusobnu konkurenciju.
Strateške posljedice za Zapad
Širenje ovakvog modela nije samo pitanje ekonomskog ili sigurnosnog nadmetanja u Africi. Sahel se nalazi u relativnoj blizini južnih granica Evrope, dok nestabilnost, terorizam, migracije i promjene sigurnosne situacije u toj regiji imaju direktne posljedice za evropske države.
Rusko prisustvo u vojnim bazama, na aerodromima i logističkim čvorištima širom regije, zajedno s kineskim ekonomskim i infrastrukturnim utjecajem, stvara potpuno novo strateško okruženje na južnom obodu Evrope.
Sahel je, u konačnici, važan i Rusiji i Kini jer predstavlja rijetku kombinaciju sigurnosnog vakuuma, značajnih prirodnih resursa, osjetljivog geografskog položaja i vlada koje žele smanjiti zavisnost od Zapada. Rusija se oslanja na tvrdu moć i sigurnosnu saradnju, dok Kina koristi kapital, trgovinu i infrastrukturu. Na taj način dvije sile razvijaju različite, ali u velikoj mjeri komplementarne puteve širenja utjecaja.
Zapad nastoji ponoviti sirijski obrazac u Sahelu
Aprilski napad koalicije tuareških separatističkih milicija i radikalne grupe Jama’at Nasr al-Islam wal-Muslimin, koja tvrdi da je povezana s Al-Kaidom, na strateški grad Kidal na sjeveru Malija, napad koji je prisilio snage Afričkog korpusa na povlačenje, pokazao je da Evropa ozbiljno shvata nadmetanje u ovom strateškom okruženju i da se okrenula opremanju i organizovanju milicijskih grupa kako bi se suprotstavila ruskom prisustvu i utjecaju u Sahelu.
Koordinirani napad iz više pravaca na glavni grad Bamako, vojni kamp Kati i strateške tačke širom sjevera zemlje, uključujući Kidal, Gao, Sevare i Mopti, ukazuje na postojanje centralne komande i integrisanog sistema komandovanja i kontrole, sposobnog da usmjerava istovremene operacije različitih jedinica na ogromnom prostoru. Čini se da je takav model komandovanja i kontrole uspostavljen uz stranu podršku i stručnu pomoć.
Jedna od prvih i najosjetljivijih meta bila je rezidencija malijskog ministra odbrane, generala Sadija Camare, koji je ubijen kada je bomba eksplodirala u njegovom vozilu. Uspješan napad na dom tako visokog zvaničnika zahtijeva precizne i ažurirane obavještajne podatke o njegovom kretanju i svakodnevnoj rutini. To sugeriše da pobunjenici raspolažu značajnim obavještajnim mrežama i da su možda prodrli u najviše nivoe strukture vlasti u Maliju. Na toj osnovi također je iznesena mogućnost da su akteri povezani sa zapadnim zemljama korišteni za pružanje obavještajne i operativne podrške separatističkim i terorističkim grupama, što predstavlja obrazac koji je Zapad ranije primjenjivao kako bi se suprotstavio ruskom utjecaju u Siriji.
Generalno gledano, iako je još prerano govoriti o usponu punog rusko-kineskog saveza u regiji Sahela, trenutni razvoj događaja pokazuje da saradnja i koordinacija dvije sile, barem u ovom trenutku, nadmašuju direktnu konkurenciju. Budućnost ove saradnje zavisit će od razvoja Saveza država Sahela, obima povlačenja Zapada te sposobnosti moskovsko-pekinškog bloka da koordinira svoje različite interese u ovoj regiji.
Ekskluzivno PISjournal
