PISjournal – Ratovi na Bliskom istoku često nadilaze svoje geografske granice, jer je taj region zbog geopolitičkih, ekonomskih i sigurnosnih veza među državama postao složena mreža strateške ovisnosti.
Pojačanje napetosti između Irana, Sjedinjenih Država i Izraela slijedi ovu logiku: ono nije samo ograničena vojna kriza, već može promijeniti ravnotežu moći u cijelom regionu. U takvim okolnostima, akteri poput Turske, koja se nalazi u srednjoj regionalnoj moći, moraju balansirati između suprotstavljenih sigurnosnih i geopolitičkih interesa.
Glavna teza ovog teksta jest da turska politika prema iranskoj krizi nije utemeljena na potpunom usklađivanju s bilo kojom sukobljenom stranom, već na strategiji upravljanja krizom i očuvanju geopolitičkog manevarskog prostora.
Ankara je svjesna da široka nestabilnost u Iranu može poremetiti sigurnosnu ravnotežu Bliskog istoka i omogućiti širenje konkurencije regionalnih i vanjskih sila. Stoga Turska nastoji spriječiti eskalaciju rata i istovremeno onemogućiti da iranska kriza postane polazište za reorganizaciju regionalnog poretka na štetu vlastitih interesa.
Sigurnosne zabrinutosti Turske i povratak sirijskih prijetnji
S gledišta turskih kreatora politike, jedna od najvažnijih potencijalnih posljedica eskalacije krize oko Irana je moguća replikacija sigurnosnog modela iz sirijskog građanskog rata, u kojem velike sile koriste naoružane nedržavne aktere kao alate posrednih ratova. Iskustvo posljednjeg desetljeća u Siriji pokazalo je da je podrška SAD-a sirijskim kurdskim snagama, posebno Jedinicama narodne zaštite (YPG), koje Ankara smatra ogrankom Radničke stranke Kurdistana (PKK), bila jedan od glavnih faktora napetosti u tursko-američkim odnosima.
U literaturi međunarodnih odnosa, koncept posrednih ratova (Proxy Warfare) označava situaciju u kojoj velike sile koriste lokalne ili nedržavne aktere za ostvarivanje strateških ciljeva kako bi smanjile direktne vojne troškove. Andrew Mumford ovu vrstu rata definira kao „prenošenje dijela tereta rata na lokalne snage radi promicanja geopolitičkih interesa stranih sila“ (Mumford, 2013). Iako ovakav pristup smanjuje političke i vojne troškove za velike sile, često stvara strukturnu nesigurnost za regionalne države.
Prema teoriji regionalne sigurnosne dileme Barrya Buzana i Ole Wævera, razvijenoj u okviru koncepta „regionalnih sigurnosnih kompleksa“, sigurnosne prijetnje u jednoj geografskoj regiji obično su raspodijeljene među susjednim državama na međusobno povezan način (Buzan & Wæver, 2003).
U takvoj strukturi, jačanje nedržavnog aktera od strane vanjske sile može brzo postati prijetnja za susjedne države. U slučaju Turske, vanjska podrška kurdskim oružanim snagama u sjevernoj Siriji imala je upravo takav učinak, jer je Ankara smatrala da jača političke i vojne kapacitete transnacionalnih kurdskih pokreta.
Prema okviru širenja sukoba (Conflict Spillover), građanski ratovi i geopolitičke konkurencije često prelaze nacionalne granice i šire se na susjedne regije (Salehyan, 2009). U sirijskom iskustvu, ovaj „spillover“ nije samo rezultirao velikim valovima izbjeglica prema Turskoj, već je i formiranje kurdskih autonomnih područja uz južne granice Turske stvorilo izravne sigurnosne posljedice.
Ova historijska iskustva učinila su turske kreatore politike posebno osjetljivima na scenarije koji mogu ponovo aktivirati mrežu naoružanih nedržavnih aktera uz turske granice.
Geopolitička manevarska strategija Turske
Posljednjih godina, turska vanjska politika pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana kretala se prema vrsti strateške autonomije i regionalnog multilateralizma. Ovaj pristup može se objasniti kroz teoriju srednjih sila (Middle Power Strategy); prema toj teoriji, države smještene u srednjem sloju globalne hijerarhije moći nastoje povećati svoj geopolitički manevarski prostor kroz uravnotežene odnose s različitim silama i izbjegavanje potpune ovisnosti o jednom moćnom bloku (Cooper, Higgott & Nossal, 1993).
U tom okviru, Ankara uprkos geopolitičkoj konkurenciji s Iranom ne podržava vanjske planove za promjenu političkog poretka u toj zemlji. Iskustvo intervencija u Iraku 2003. i sirijskoj krizi pokazalo je da takve intervencije često dovode do strukturne nestabilnosti, širenja vakuuma moći i pojave ekstremističkih aktera (Fawcett, 2016). Stoga turska preferirana strategija jest spriječiti eskalaciju sukoba i očuvati regionalnu ravnotežu moći kroz diplomatiju i upravljanje krizama, što omogućava Ankari održavanje odnosa s različitim regionalnim i vanjskim akterima bez smanjenja geopolitičkog manevarskog prostora.
Turska strateška crvena linija
Prema turskim kreatorima politike, destabilizacija Irana mogla bi dovesti do pojačane geopolitičke polarizacije na Bliskom istoku, povećavajući regionalnu konkurenciju i potičući vanjske intervencije. Ova zabrinutost odgovara teoriji balansa prijetnji (Balance of Threat) Stephena Walta, prema kojoj države reaguju ne samo na moć, već na percipirane prijetnje sigurnosti i interesima (Walt, 1987). Iz ovog gledišta, nestabilnost u Iranu može stvoriti nove sigurnosne prijetnje uz turske granice i narušiti regionalnu ravnotežu.
Razlika u percepciji ciljeva SAD-a i Izraela
Turska analitička percepcija razlikuje ciljeve SAD-a i Izraela prema Iranu. Politike Washingtona, naročito tokom Trumpove administracije, često se smatraju taktičkim i pod uticajem domaćih faktora, dok se izraelski pristup percipira kao strukturni i dugoročni. Ova se razlika može objasniti kroz teoriju konkurentske geopolitike (Competitive Geopolitics), koja opisuje napore država da redefiniraju regionalni poredak i povećaju svoj uticaj kroz promjenu ravnoteže moći (Flint & Taylor, 2018). U tom kontekstu, Ankara se boji da bi rat s Iranom mogao ojačati geopolitičku poziciju Izraela i smanjiti regionalni uticaj Turske.
Povećana konkurencija Turske i Izraela
Geopolitička konkurencija Turske i Izraela u posljednjim godinama vidljiva je u Siriji, istočnom Sredozemlju i Rogu Afrike. Eskalacija iranske krize mogla bi ovu konkurenciju dovesti u novu fazu, osobito ako sukob zahvati iranski teritorij i uključi posredničke aktere. U tom scenariju, Ankara se boji da izraelski uticaj na regionalnu politiku SAD-a može zanemariti sigurnosne interese Turske, što bi ponovno zakomplikovalo odnose Ankare i Washingtona.
Očekivanja Turske od SAD-a
U ovom kontekstu, glavna turska očekivanja od SAD-a svode se na dvije tačke: prvo, upravljanje sukobom s Iranom tako da sigurnost granica i regionalni interesi Turske ne budu ugroženi; drugo, sprečavanje aktivnosti koje bi pojačale regionalnu geopolitičku konkurenciju. Prema teoriji upravljanja krizom (Crisis Management Theory), sprečavanje širenja rata zahtijeva koordinaciju među glavnim silama i korištenje diplomatskih alata za smanjenje napetosti (George, 1991). U suprotnom, trenutna kriza mogla bi postati nova prekretnica u pogoršanju tursko-američkih odnosa.
Zaključak
Analize pokazuju da turski pristup iranskoj krizi treba razumjeti kroz prizmu očuvanja geopolitičke ravnoteže i upravljanja regionalnim sigurnosnim rizicima. Dosadašnja iskustva, posebno u Iraku i Siriji, pokazala su Ankari da nestabilnost u susjednim zemljama može brzo dovesti do širenja nesigurnosti, jačanja nedržavnih aktera i povećanja konkurencije vanjskih sila uz turske granice.
Stoga Ankara preferira izbjegavanje scenarija koji bi doveli do kolapsa političkog poretka u Iranu ili širenja rata u regiji. Istovremeno, Turska nastoji kroz strategiju geopolitičkog manevra kao srednja sila održati odnose s različitim akterima – od SAD-a do regionalnih sila – i izbjeći uvučenost u čvrste regionalne polarizacije. Cilj turske vanjske politike nije potpuna usklađenost s jednom strankom, već sprečavanje narušavanja ravnoteže moći na Bliskom istoku i očuvanje nezavisne uloge Turske u regionalnim okvirima.
Ekskluzivno PISjournal
Reference:
• Buzan, Barry & Wæver, Ole. (2003). Regions and Powers: The Structure of International Security. Cambridge University Press.
• Mumford, Andrew. (2013). Proxy Warfare. Polity Press.
• Salehyan, Idean. (2009). Rebels Without Borders: Transnational Insurgencies in World Politics. Cornell University Press.
• Gunter, Michael. (2014). Out of Nowhere: The Kurds of Syria in Peace and War. Oxford University Press.
• Cooper, A., Higgott, R., & Nossal, K. (1993). Relocating Middle Powers: Australia and Canada in a Changing World Order. UBC Press
• Fawcett, Louise. (2016). International Relations of the Middle East. Oxford University Press.
• Ziya Öniş & Mustafa Kutlay, “The Dynamics of Emerging Middle Power Influence in Regional and Global Governance: The Paradoxical Case of Turkey,” Australian Journal of International Affairs, 71(2), 2017, pp. 164–183.
• Walt, Stephen. (1987). The Origins of Alliances. Cornell University Press.
• Flint, Colin & Taylor, Peter. (2018). Political Geography: World-Economy, Nation-State and Locality. Routledge.
• George, Alexander. (1991). Avoiding War: Problems of Crisis Management. Westview Press.
• Fawcett, Louise. (2016). International Relations of the Middle East. Oxford University Press.
