PISjournal – Rasprava o Rezi Pahlaviju i monarhističkom pokretu u Iranu nije samo razmatranje jedne osobe ili historijske porodice, već pogled na način na koji se moć, legitimitet i vanjska propaganda prikazuju na današnjoj iranskoj političkoj sceni.
Dok pojedini mediji i društvene mreže ističu prividnu i uveličanu podršku njemu, stvarnost na terenu i nezavisna istraživanja pokazuju da je njegova stvarna popularnost unutar zemlje ograničena te da je njegov legitimitet prije svega simboličan i oslonjen na vanjske sile, a ne ukorijenjen u volji naroda.
Ova bilješka otvara put historijskim, teorijskim i političkim analizama kako bi se razjasnilo zašto monarhistički pokret nema unutrašnju bazu, nema stvarni kapacitet za vođenje zemlje, te zašto su uveličavanja uglavnom u službi propagande i vanjskih projekata.
Izrael i lažna kampanja popularnosti Reze Pahlavija
Stvarna popularnost Reze Pahlavija unutar Irana je ograničena, a ono što se vidi u medijima i na društvenim mrežama često je rezultat ciljanih vanjskih kampanja i digitalnog uveličavanja. Izraelski list Haaretz izvijestio je 3. oktobra 2025. da je jedna privatna institucija povezana s vladom Benjamina Netanyahua pokrenula kampanju za poboljšanje imidža Reze Pahlavija, prijestolonasljednika svrgnute dinastije Pahlavi; ta je kampanja uključivala stvaranje lažnih profila i računa koji su se predstavljali kao iranski građani te su stvarali lažni dojam unutrašnje podršku njemu.
Tokom nekih protesta u januaru 2026. u Iranu čuli su se slogani poput „Javid Šah“ ili „Pahlavi se vraća“, no istraživači naglašavaju da su ti slučajevi simbolični i ograničeni te da ne odražavaju stvarnu volju iranskog naroda. Prosječna dob Iranaca danas iznosi oko 34 do 35 godina, a više od 70 posto stanovništva nije bilo ni rođeno u posljednjim godinama vladavine šaha; u razdoblju kada je Mohammad Reza Pahlavi, radi sprječavanja atentata, putovao helikopterom iznad Teherana i obraćao se narodu iza neprobojnih stakala.
Još je manji broj bio rođen 1971. godine, kada je šah, povodom obilježavanja 2500. godišnjice od osnivanja Perzijskog Carstva, organizovao raskošnu proslavu u Perzepolisu. Ta je proslava, uz francuski šampanjac i luksuzna jela iz pariškog restorana „Maxim’s“, prema izvještaju BBC-ja koštala oko 30 miliona dolara i bila simbol raskoši te udaljenosti vladajućih slojeva od naroda.
Reza Pahlavi: otuđen od društvene i političke stvarnosti Irana
Reza Pahlavi rođen je 1960. godine upravo na tom blještavom i raskošnom iranskom dvoru, gdje su skupa krzna, dijamantne krune i aristokratski način života bili predmet interesa žute štampe i lifestyle medija. U dobi od 17 godina otišao je u Sjedinjene Države na obuku za pilota borbenih aviona i nikada se nije vratio u Iran. Nešto više od godinu dana kasnije, iranska narodna revolucija srušila je vlast Mohammada Reze Pahlavija. Ovo iskustvo pokazuje da je Reza Pahlavi veći dio života proveo izvan Irana te da je otuđen od današnje društvene, ekonomske i političke stvarnosti zemlje.
Istraživači, među njima Karim Emil Bitar iz Instituta IRIS i Narges Bajoghli sa Sveučilišta Johns Hopkins, ističu da je prividna i propagandna podrška njemu prije svega proizvod vanjskih informacijskih i digitalnih kampanja, a ne odraz stvarne volje iranskog naroda. Zbog oslanjanja na vanjske sile i nedostatka stvarne prisutnosti u zemlji, on ima ograničen unutrašnji legitimitet, a svako uveličavanje podrške, bilo na društvenim mrežama ili u nekim protestnim okupljanjima, više je simbolično i umjetno nego stvarno.
Prema procjenama novinara Roberta Grahama u njegovoj knjizi Iran: Iluzija moći, u trenutku kada je dinastija Pahlavi otišla u egzil raspolagala je bogatstvom od najmanje 4 milijarde dolara, pohranjenim u švicarskim bankama. To bogatstvo, koje je uglavnom stečeno iz javnih resursa zemlje, i dalje omogućuje toj porodici da zadrži vrlo raskošan način života te da finansira političke i propagandne aktivnosti protiv iranske vlasti.
Ipak, kako je naglašeno u izvještaju Instituta Brookings iz 2009. godine, monarhistički pokret u praksi nema nikakvu stvarnu bazu unutar Irana, a sva njegova podrška i aktivnosti više su simbolične i medijske nego odraz stvarne volje naroda. Ova situacija pokazuje da oslanjanje Reze Pahlavija na bogatstvo i vanjske resurse ne jača njegov unutrašnji legitimitet te da medijsko i digitalno uveličavanje podrške ne može popuniti stvarni vakuum nedostatka unutrašnjih alternativa.
Drugim riječima, on se više pojavljuje kao reprezentativna i simbolična figura nego kao vođa sa stvarnom političkom bazom u Iranu. Reza Pahlavi se može „percipirati kao figura koju su na političku scenu izvele vanjske sile, uz podršku Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua“, međutim takva percepcija potiče duboko nepovjerenje među iranskim nacionalistima. Prema istraživačima koji su analizirali njegov položaj, „malo je vjerovatno“ da će nasljednik dinastije Pahlavi uspjeti „zadobiti podršku etničkih manjina ili riješiti ekonomske i društvene krize zemlje koju više ne poznaje“.
Po mišljenju političkih posmatrača, Reza Pahlavi nema iza sebe ni stranku ni jasno definisanu hijerarhijsku strukturu za političko djelovanje. Drugim riječima, on je prije simbolična figura i pokrivalo za maštarije o vodstvu nego lider s realnim kapacitetom za upravljanje državom ili sticanjem širokog unutrašnjeg legitimiteta.
Ekskluzivno PISjournal
