Prošle godine se, pod vođstvom bivšeg predsjednika Donalda Trumpa, SAD mučio da dovede širenje korona virusa pod kontrolu unutar svojih granica, zabilježivši više od pola miliona poznatih smrtnih slučajeva od COVID-19 i postavši epicentar ove pandemije.
Sada, međutim, Amerika konačno poduzima korake da dovede svoju kuću u red. Masovna vakcinacijska kampanja je u toku, a 11. marta je predsjednik Joe Biden potpisao zakon o “američkom spasilačkom planu” od 1,9 hiljada milijardi da “pruži odmah direktno olakšanje porodicama koje nose teret krize s korona virusom, i da podrži zajednice koje su u problemima.”
Predstojeća dopuna ovom velikom nastojanju da se donesu olakšanje i oporavak je “Bolji plan oporavka”, koji je predsjednik Biden započeo 31. marta u Pittsburghu. Prvi dio ovog dvodijelnog plana, za koji očekuju da će koštati tri do četiri hiljade milijardi dolara ukupno, fokusira se na omogućavanje glavnih inftastrukturnih investicija potrebnih da se izgradi ekonomija čiste energije prilagođena klimatskim promjenama. Drugi dio uključuje odredbe vezane za zdravstvenu njegu i razvoj radne snage.
Iako su ovo veoma dobri potezi da bi Amerika ponovo stala na noge, domaći planovi i investicije sami ne mogu zaštititi Amerikance od virusa i njegovih loših posljedica po ekonomiju. Dok se virus nastavlja širiti u drugim dijelovima svijeta, mogu se pojaviti novi sojevi virusa otporni na vakcine i ponovo Ameriku vratiti u krizu. Štaviše, isključivo domaći pristupi neće pomoći SAD-u i globalnoj zajednici da razviju otpornost protiv budućih katastrofa. Zaista je politika predsjednika Trumpa “Amerika na prvom mjestu”, koja gleda na unutra i koja ga je navela da povuče SAD iz nekoliko ključnih međunarodnih tijela i sporazuma, omela ne samo američki, već i svjetski odgovor na pandemiju.
Američko rastuće globalno liderstvo
Srećom, kako je artikulisao u prvoj direktivi za nacionalnu sigurnost koju je izdao drugog dana svog mandata, predsjednik Biden je dobro svjestan potrebe da SAD doprinese međunarodnom odgovoru na COVID-19 i da radi na unapređenju globalne zdravstvene sigurnosti, kako bi ostavili iza sebe ovu krizu globalnog javnog zdravstva.
Novi predsjednik je već pokazao svoju posvećenost multilateralnoj saradnji ponovo se pridruživši međunarodnim tijelima i sporazumima, kao što su Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Pariški sporazum, koje je njegov prethodnik napustio. Prošlosedmično imenovanje bivšeg adiministratora USAID-a Gaylea Smitha na poziciju novog koordinatora State Departmenta za globalni odgovor na COVID i zdravstvenu sigurnost, zajedno sa nedavnom autorizacijom jedanaest milijardi dolara za globalni odgovor na COVID u Kongresu, dodatno pokazuju američko rastuće globalno liderstvo.
Sada predsjednik Biden treba nastaviti na svom putu i raditi da podrži multilateralne organizacije u njihovim naporima da učine zaista globalni i pravedan oporavak od COVID-19 moguć.
Kratkoročno, Bidenova administracija bi trebala razmotriti da podrži COVAX ustanovu WHO-a, čiji je cilj da pruži svim državama jednak pristup vakcinama protiv COVID-19, kao politički imperativ. SAD je već obećao dvije milijarde dolara za COVAX, i još dvije milijarde dolara kada druge države ispune svoja obećanja.
Multilateralizam u fokusu
U naredne dvije do tri godine, Bidenova administracija bi se trebala udružiti sa vodećim svjetskim multilateralnim organizacija, kao što su MMF i Svjetska banka, da pomogne siromašnim državama najviše pogođenim pandemijom da se pozabave akutnim razvojnim finansijskim jazovima. Mehanizmi kao što su MMF-ova Specijalna prava vučenja, dopunjavanje Međunarodnog udruženja za razvoj Svjetske banke, i UN-ov Fond za odgovor i oporavak od COVID-19, mogu biti upotrijebljeni za ovu svrhu, uz podršku Washingtona.
Budući da je sada nadaleko prihvaćeno da klimatske promjene pogoršavaju postojeće biološke prijetnje kao što je COVID-19 i kreiraju nove, omogućavanje zelenog oporavka također bi trebalo biti u centru planova predsjednika Bidena za “bolji oporavak”. Američke jedinstvene tehničke sposobnosti, ogromni finansijski resursi i politički utjecaj trebali bi biti iskorišteni da se podstakne i omogući globalnim i regionalnim institucijama da više ulažu u obnovljivu energiju i zelene infrastrukturne projekte kako u bogatim, tako i u siromašnim nacijama.
Imenovanje bivšeg državnog sekretara Johna Kerryja za američkog specijalnog predsjedničkog izaslanika za klimu i odluka predsjednika Bidena da sazove Klimatski samit lidera na ovogodišnji Dan planete Zemlje (22. april), jasno pokazuju da nova administracija već radi na tome da ponovo uspostavi SAD kao globalnog lidera u klimatskom djelovanju.
Sve u svemu, postupci, riječi i prijedlozi politika predsjednika Bidena u prvih nekoliko mjeseci njegovog mandata pokazuju da će pod njegovom vladavinom, multilateralizam biti u centru američke vanjske politike.
Bez sumnje, američki povratak na multilateralni poredak je dobrodošao razvojni korak i pruža međunarodnoj zajednici nove mogućnosti da se pozabavi mnoštvom globalnih izazova koje je ignorisala Trumpova administracija.
Međutim, novopronađena američka posvećenost multilateralnoj saradnji podiže i neke bojazni. Odabir multilateralizma kao sveopće politike i ideološkog stava, i potraga za multilateralnom saradnjom u svakom pitanju bez razmatranja jedinstvenog konteksta i aspekata različitih problema, moglo bi donijeti više štete nego koristi dugoročno. Štaviše, moglo bi dovesti multilateralne institucije, a posebno UN, u situaciju gdje su prisiljene da predvode u pitanjima za koja nisu opremljene.
Ideologija iznad potreba politike
Zaista, UN, sa prevelikom birokratijom i nedovoljno sredstava, nije uvijek najbolji akter da predvodi u mnogim krhkim, vremenski osjetljivim političkim procesima. Tražiti od UN-a da predvodi u pitanjima za koja objektivno nema resursa i sposobnosti da ih riješi ne samo da predodređuje ovu organizaciju za neuspjeh i ostavlja je ranjivu za nedobronamjerne kritike, već i vodi do tog da važne prilike da se riješe sukobi i krize budu propuštene.
Zamke sveopćeg multilateralnog pristupa vanjskoj politici već postaju očite u Afganistanu, gdje su u toku delikatni i kompleksni mirovni pregovori.
Krajem februara, SAD je otkrio novu strategiju za Afganistan koja poziva da regionalna konferecija koju predvodi UN bude održana u Turskoj ovog mjeseca. Iako se ovo može činiti kao pozitivan potez na površini, afganistanski mirovni proces je predio u kojem će se multilateralna uključenost širokog raspona bez jasnih dugoročnih ovlasti vjerovatno pokazati kontraproduktivnom. Daljna internacionalizacija osjetljivih napora za posredovanje vođenih principom “afganistanskog vlasništva” vjerovatno neće donijeti pozitivan ishod. UN nije bio blisko uključen u mirovne pregovore kao dobro poznata šačica država koje imaju interes u ovom sukobu i čija će podrška biti ključ za održivi uspjeh bilo kojeg mirovnog sporazuma. Cinici su već kritikovali američki potez da dodatno internacionalizira afganistanski mirovni proces kao pokušaj da se raspodjeli reputacijski danak neuspjeha da se okonča ovaj rat među 192 druge države u međunarodnoj zajednici. To je alarmantan obrazac u mnogim krizama da UN zovu samo onda kada uključene države ne uspiju u svojim pokušajima razrješenja, a problem glavni učesnici vide kao nerješiv.
Nakon Trumpovog katastrofalnog “Amerika na prvom mjestu” mandata, koji je narušio ugled Washingtona kao globalnog lidera i ostavio državu da se bori da zaustavi širenje korona virusa, nužno je da Bidenova administracija podrži multilateralne napore da omoguće globalni oporavak od COVID-19. Štaviše, odgovaranje na globalne izazove kao što su klimatske promjene zahtijeva globalnu saradnju i veće američko ulaganje u i podršku za globalne i regionalne multilateralne organizacije.
Međutim, dok multilateralna saradnja koja uključuje ili koju čak predvodi SAD u ovim sve hitnijim pitanjima jeste dobrodošla i nužna, druga osjetljiva politička pitanja ukorijenjena u specifičnoj regionalnoj dinamici trebaju samo selektivnu podršku od međunarodnih organizacija. Korištenje leća sveopćeg multilateralizma na političkim problemima koji zahtijevaju fino uštimanu i visoko specifičnu multilateralnu intervenciju, kao što je rješavanje sukoba u Afganistanu, rizikuje vraćanje nazad na strategiju zadnjeg američkog predsjednika, a koja se sastoji u nametanju ideologije iznad potreba politike.
