PISjournal – Brzo rastuće vojne tenzije između Afganistana i Pakistana krajem februara značajno su uticale na regionalnu dinamiku. Historijski podstaknute faktorima kao što su spor oko Durandove linije, prekogranične militantne aktivnosti i sigurnosna konkurencija, ove tenzije su, s nedavnim događajima, poprimile karakter nove geopolitičke krize koja direktno utiče na regionalnu sigurnosnu arhitekturu.
Proces koji je započeo pakistanskim zračnim napadima na militantne ciljeve u istočnom Afganistanu brzo je eskalirao u međusobne vojne operacije i dostigao nivo konvencionalnog sukoba, pri čemu su obje strane pribjegle retorici „otvorenog ratovanja“.
Jedna od najznačajnijih posljedica sukoba je uticaj na države Centralne Azije, koje nisu direktno uključene, ali su značajno pogođene geopolitički i ekonomski. Zbog svoje geografske strukture bez izlaza na more, Kazahstanu, Uzbekistanu, Turkmenistanu, Kirgistanu i Tadžikistanu potrebni su alternativni koridori za pristup globalnim trgovinskim mrežama. Afganistan se duo smatra ključnim tranzitnim koridorom za pristup ovih zemalja Južnoj Aziji.
Međutim, produbljivanje vojnih tenzija između Afganistana i Pakistana destabilizuje sigurnosnu ravnotežu regije, a istovremeno ozbiljno ugrožava dugoročne trgovinske i logističke strategije Centralne Azije.
Pogrešne procjene o talibanima
Jedan od najznačajnijih utjecaja sukoba između Afganistana i Pakistana na Centralnu Aziju je transformacija u percepciji sigurnosti u regiji. Nakon povratka talibana na vlast u Afganistanu 2021. godine, države Centralne Azije usvojile su pragmatičniji pristup, smatrajući prijetnje koje dolaze iz Afganistana upravljivim rizikom, čak i ako nisu u potpunosti eliminirane. Prevladavajuća procjena u glavnim gradovima regije bila je da talibanska administracija može spriječiti da Afganistan postane nekontrolirani sigurnosni vakuum osiguravanjem unutrašnje stabilnosti.
Stoga su, uprkos ideološkim razlikama, zemlje Centralne Azije počele voditi opreznu politiku uključivanja Afganistana u regionalne ekonomske procese uspostavljanjem ograničenih diplomatskih kontakata s administracijom u Kabulu.
Zemlje poput Uzbekistana i Turkmenistana, posebno, imale su za cilj integrirati Afganistan u regionalne projekte povezivanja nastavkom ekonomske i tehničke saradnje s talibanskom administracijom, slijedeći politiku zasnovanu na pretpostavci da se sigurnosni rizici mogu smanjiti ekonomskom integracijom. Ovaj pristup bio je zasnovan na optimističnoj perspektivi da će se nestabilnost smanjiti, a opseg radikalnih grupa suziti ako se Afganistan uključi u regionalne ekonomske mreže.
Međutim, eskalacija vojne napetosti između Afganistana i Pakistana ozbiljno dovodi u pitanje održivost ovog pristupa. Mogućnost povratka Afganistana u središte regionalnog nadmetanja moći i oružanog sukoba potiče države Centralne Azije da preispitaju svoje sigurnosne strategije.
Konfliktno okruženje ima potencijal da proširi opseg djelovanja, posebno transnacionalnih radikalnih organizacija. Činjenica da organizacije poput Tehreek-e Taliban Pakistan (TTP), poznate i kao pakistanski talibani, i Islamske države Horasan (ISKP) sa sjedištem u Afganistanu mogu iskoristiti trenutni sigurnosni vakuum za restrukturiranje i širenje predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik za države Centralne Azije.
Prisustvo radikalnih mreža koje djeluju, posebno na sjeveru Afganistana , i nalazi da ove strukture skrivaju militante centralnoazijskog porijekla dodatno produbljuju percepciju prijetnje zemalja u regiji.
Različiti sigurnosni rizici
U tom kontekstu, pitanje granične sigurnosti ponovo je postalo prioritetno strateško pitanje za zemlje poput Tadžikistana i Turkmenistana, koje dijele direktnu granicu s Afganistanom. Zaista, jačanje vojne infrastrukture Tadžikistana duž afganistanske granice posljednjih godina, povećanje broja graničnih trupa i ulaganja u razvoj kapaciteta za nadzor granica mogu se smatrati konkretnim dokazom tendencije država regije da se pripreme za potencijalne scenarije nestabilnosti.
Slično tome, uprkos svom dugogodišnjem, relativno neutralnom sigurnosnom pristupu, Turkmenistan je također poduzeo korake za povećanje vojnih mjera duž granice s Afganistanom.
Međutim, produbljivanje sukoba između Afganistana i Pakistana moglo bi izazvati i sigurnosne rizike poput ilegalnih migracija i prekograničnih kriminalnih aktivnosti. Novi val nestabilnosti koji se pojavljuje u Afganistanu mogao bi povećati tokove ilegalnih migracija prema Centralnoj Aziji, posebno preko Tadžikistana i Uzbekistana. Ova situacija ima potencijal da stvori nove pritiske za države u regiji, kako ekonomski tako i u smislu socijalne sigurnosti.
Istovremeno, povećana aktivnost prekograničnih kriminalnih mreža uključenih u trgovinu drogom, trgovinu ljudima i ilegalnu trgovinu oružjem predstavlja značajan rizik za regionalnu sigurnost. Stoga, nestabilnost u Afganistanu potencijalno može donijeti višeslojne sigurnosne probleme.
U tom kontekstu, vjerovatno je da će se države Centralne Azije usmjeriti ka većoj multilateralnoj saradnji u svojim sigurnosnim politikama. Regionalne sigurnosne platforme poput Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) i Šangajske organizacije za saradnju (SCO) postaju sve važnije za države Centralne Azije u smislu koordinacije sigurnosti.
Rusko vojno prisustvo u Tadžikistanu i kineski projekti izgradnje kapaciteta u oblasti granične sigurnosti također igraju važnu ulogu u oblikovanju regionalne sigurnosne arhitekture.
Međutim, ova situacija također nosi rizik transformacije Centralne Azije u sigurnosnu zonu u kojoj se konkurencija velikih sila intenzivnije osjeća. Shodno tome, sukob između Afganistana i Pakistana može se smatrati ključnom prekretnicom koja preoblikuje sigurnosnu arhitekturu Centralne Azije ne samo u vojnom smislu, već i u smislu strateških saveza, regionalnih sigurnosnih aranžmana i geopolitičkih orijentacija.
Budućnost trgovinskih koridora
Jedan od najopipljivijih i najneposrednijih efekata sukoba na Centralnu Aziju evidentan je u regionalnim trgovinskim i logističkim projektima. Zbog svojih geografskih struktura bez izlaza na more, države Centralne Azije suočavaju se s hroničnim nedostacima u pristupu globalnim trgovinskim mrežama.
Posljednjih godina, one su pridale veliki značaj novim trgovinskim koridorima koji se protežu do Južne Azije kako bi prevazišle ovaj strukturni problem. U tom kontekstu, Afganistan se smatra strateškim geoekonomskim mostom koji bi mogao povezati Centralnu Aziju s Indijskim okeanom.
Željeznički projekat Uzbekistan-Afganistan-Pakistan, razvijen prvenstveno pod vodstvom Uzbekistana, ističe se kao jedna od najznačajnijih inicijativa za povezivanje s ciljem integracije Centralne Azije u globalni trgovinski sistem preko pakistanskih luka Karači i Gwadar.
Očekuje se da će ovaj projekat omogućiti zemljama Centralne Azije pristup međunarodnim trgovinskim mrežama na kraći i isplativiji način, bez ovisnosti o ruskim i kineskim rutama. Međutim, sukobi između Afganistana i Pakistana ozbiljno potkopavaju izvodljivost ovih projekata i bacaju neizvjesnost na izglede za regionalnu ekonomsku integraciju.
Zatvaranje graničnih prijelaza, povećani sigurnosni rizici i obustava infrastrukturnih projekata uzrokuju značajne poremećaje u trgovinskim strategijama regije. Prekidi na ključnim graničnim prijelazima kao što su Torkham i Spin Boldak, posebno, ozbiljno su ometali trgovinske tokove kroz Afganistan prema Južnoj Aziji.
Neizvjesnost oko Transafganistanskog koridora također prisiljava države Centralne Azije da traže alternativne trgovinske rute. Koridori koji se protežu do luke Chabahar preko Irana ili projekti poput željezničke pruge Kina-Kirgistan-Uzbekistan postaju sve važniji u ovom kontekstu. Međutim, luka Chabahar – gdje komercijalni brodovi mijenjaju svoje rute zbog svog statusa ratne zone visokog rizika – trenutno nije održiva opcija zbog sukoba između SAD-a, Izraela i Irana, te se stoga zanemaruje.
Slično tome, inicijativa Srednjeg koridora, koja se proteže od Kaspijskog mora do Južnog Kavkaza i preko Turske do Evrope, ističe se kao strateška alternativa za zemlje u regionu. Posebno je pojava Srednjeg koridora posljednjih godina kao važne rute za trgovinu između Kine i Evrope ojačala ulogu država Centralne Azije duž ove rute.
Međutim, većina ovih alternativa nudi ograničenije prednosti u smislu udaljenosti, kapaciteta infrastrukture i troškova u poređenju sa rutama koje se protežu do Južne Azije preko Afganistana. Stoga, transafganistanski trgovinski projekti i dalje su važan dio dugoročne strategije povezivanja Centralne Azije.
S druge strane, trgovinske rute koje se protežu od Afganistana do Južne Azije također su značajne u kontekstu globalne geoekonomske konkurencije. Cilj Kine da poveća povezanost između Centralne Azije i Južne Azije u okviru svoje inicijative “Pojas i put” dodatno povećava strateški značaj afganistanske rute.
Slično tome, pakistanske luke Gwadar i Karachi smatraju se jednom od najkraćih ruta koje zemljama Centralne Azije omogućavaju pristup moru. Dosezanje Indijskog okeana preko ovih luka ima potencijal da pomogne državama Centralne Azije da postignu konkurentniju poziciju u globalnoj trgovini.
Stoga, nestabilnost duž koridora Afganistan-Pakistan direktno utiče na budućnost novih trgovinskih koridora koji se pojavljuju duž osa istok-zapad i sjever-jug Evroazije. Ako Afganistan ne uspije postati sigurno i stabilno tranzitno područje, ciljevi država Centralne Azije da se brže i isplativije integrišu u globalni trgovinski sistem mogli bi biti ozbiljno odgođeni.
Iz ove perspektive, napetosti između Afganistana i Pakistana mogu se posmatrati kao strateška prekretnica koja bi mogla uticati na geoekonomsku orijentaciju Centralne Azije i budućnost projekata evroazijske povezanosti.
Ako ova nestabilnost potraje duže vrijeme, strategije ekonomske diverzifikacije i ciljevi integracije u globalnu trgovinsku mrežu država Centralne Azije bit će pod ozbiljnim pritiskom. Ova situacija bi mogla utrti put novim geoekonomskim pukotinama koje bi mogle direktno uticati na izglede za razvoj regije.
