Robert Fisk
Iran je priznajući svoju veliku grešku zauvijek promijenjen – a Zapad još ignoriše vlastite prijevare
Ironija je da, kada su SAD prvi put tvrdile da Iranci stoje iza napada na njihove vojnike u Iraku, vjerovatno to nisu bili oni
„U ratno vrijeme“, poznata je Čerčilova rečenica upućena Staljinu, „istina je toliko dragocjena da bi je uvijek trebali čuvati tjelohranitelji laži.“ Reako je to 30. novembra 1943. godine slučajno na svoj 69-i rođendan – u nastojanju da Sovjetskom lideru naglasi važnost obmane u planiranju dana D. Ustvari, Saveznici su prevarili Nijemce, čiji su zapovjednici mislili da će slijetanje biti izvedeno na sjeveru Francuske, a ne na plažama Normandije.
Ali, značenja istine i laži – pa čak i same sintagme „ratno vrijeme“, kao i njihova upotreba toliko su se promijenili u novijoj historiji Bliskog istoka da je danas gotovo nemoguće primijeniti Churchillov citat. Nakon što je protivavionski projektil uništio avion na letu broj 752 ukrajinskog Airways-a, početna laž Irana – da je njegov gubitak nastao zbog problema sa motorom – izgovorena je ne u službi istine već da štiti iranski režim od krivice u slučaju da je njegovi ljudi otkriju.
Što su, naravno, ubrzo i učinili.
Bilo je vremena kada ste se mogli izvući sa ovakvom vrstom velike laži. U doba prije tehnologije, gotovo svaka katastrofa mogla bi se izgladiti – govorimo o katastrofi „obavijenoj velom tajne“ – ali telefonske kamere, projektili za praćenje, radar dugog dometa i sateliti brzo otkrivaju laži. Pad aviona MH370 kompanije Malaysian Airlines prije gotovo šest godina jedini je izuzetak kojeg se mogu sjetiti.
Istina, Mubarak je 2011. godine okružio tenkovima sjedište kairske televizije u pretposljednjem pokušaju zaustavljanja revolucije pokrenute porukama mobilnih telefona. Ali iranska revolucionarna garda i iranska vojska toliko su računarski vješti da su teško mogli pogrešno shvatiti šta su učinili ukrajinskom avionu. Ideja, koju režim još podržava, da su postojali problemi sa „komunikacijom“ (više od tri dana, pobogu) je apsurdna.
Šta se zaista dogodilo? Pretpostavljam da su i predsjednik Hassan Rouhani i Ajatolah Ali Khamenei u roku od sat vremena znali šta se zbilo, ali bili su toliko prestrašeni daće se narušiti ugled Revolucionarne garde koja je slovila za pobožnu i nepogrješivu, da jednostavno nisu znali kako reagovati. Bili su suočeni sa Istinom. Tako je i sama slika besprijekorne vjere koja je trebala podržati imidž Irana bila razbijena greškom – zatim i nepoštenjem. Ne čudi što su Iranci izašli na ulice.
Iran je pogriješio, ali poistovjetiti tragičnu grešku sa otvorenom – a onda priznatom – neistinom bilo je nešto poput Prvog grijeha. Narod neće srušiti režim, kao što nagovještavaju Trumpovi saradnici i uobičajeni američki „stručnjaci“. Ali Iran je zauvijek promijenjen.
Sada se prisjetimo da smo mi na Zapadu toliko ogrezli u svojoj neiskrenosti – i bivali uhvaćeni – da jedva ustuknemo od riječi „laž“. Dopustite mi da postavim iskreno pitanje: osim mušica oko Trumpa, postoji li iko ko stvarno vjeruje „obavještajnim“ informacijama o planovima Qassem Suleimanija da napadne ili raznese četiri američke ambasade (ili pet, šest ili kolikogod)?
Možda je to istina. Možda nije. Ali s obzirom na traljave odgovore američkog ministra odbrane Marka Espera i njegovih prijatelja, kladio bih se da je ova stvar bila Trumpovo djelo – mješavina Holivuda, dokolice i ranog jutarnjeg twita. Koga je briga da li je to istina ili ne? Suleimani je bio loš momak. Neka digne ruku onaj ko je na Zapadu bio jako uznemiren što je ubijen (hajde da danas barem jednom upotrijebimo ovu riječ)? Čak je i Boris Johnson rekao da neće tugovati zbog Suleimanijeve smrti, iako to zapravo niko od njega nije ni tražio. Rekao bi isto – i vjerovatno će reći isto – da su Amerika ili Izrael, ili oboje, ubili libanonskog lidera Hezbollaha Sayyeda Hassan Nasrallaha.
Problem je u tome što smo toliko navikli na laži – o Brexitu, o Bliskom Istoku, o čemu god hoćete – da više uopće ne marimo.
Ako možemo ići u rat s oružjem masovnog uništenja, 45-minutna upozorenja, obećanja demokratije u Iraku i pola miliona mrtvih, ili milion, ili četvrt miliona – pogledajte kako se u ovom dijelu svijeta možemo igrati sa dušama mrtvih? – tada ne štitimo istinu tjelohraniteljima laži: tražimo jednostavnu istinu da nas zaštiti od laži. Nije li svijet bolji bez Qassema Suleimanija? Zar nije svijet bolji bez Sadama?
Ali ovo djeluje samo do određene tačke. Da li itko zaista misli da je papazjanija Borisa Johnsona s Iranom o „novom“ nuklearnom sporazumu išta više od uvlačenja Trumpu? Dogovora je bilo i – kako nas Iranci u praksi podsjećaju i dalje – još uvijek i postoji. I Iranci su se spremni na to vratiti. Ili, kao što se sada moramo prisjetiti, tako kažu.
I jasno je, Amerikanci će patiti u danima i sedmicama i mjesecima koji dolaze. Te baze u iračkoj pustinji sve manje i manje liče na „jastučiće ljiljana“ kako ih je jednom nazvao Donald Rumsfeld, a sve više i više na potencijalne zamke smrti.
Čudno je da kad su Amerikanci u početku tvrdili da su Iranci stajali iza gerilskih napada na njihove okupacione trupe nakon invazije 2003. godine, Iračani su znali da to nije istina. Sam Irak je bio prepun oružja i vrlo vještih stručnjaka za oružje – Sadamove stare i raspuštene vojske ponovno stavljene na raspolaganje – i nisu mu trebali Suleimani i njegovi prijatelji da ih nauče onome što već znaju.
Nema, naravno, sumnje u Suleimanijevu podršku, ali smješno je sugerisati da je on uspješno vodio irački otpor – još jedan od navedenih razloga za njegov atentat. Ironija je da, kad su SAD tvrdile da Iranci stoje iza napada na njihove vojnike u Iraku, to vjerovatno nisu bili oni. A sada kada su Amerikanci ubili zapovjednika snaga Revolucionarne garde Qudsa, Iranci zaista stoje iza napada na američke baze. Oni su to čak izgovorili: istina vrijedna pažnje, izrečena čak i dok su lagali o uništenju ukrajinskog aviona.
Naslućujete zašto bi sve ovo moglo zbuniti Trumpa. Do sada su Amerikanci držali monopol na obmanu. Pogledajte samo planove za ono što Arapi i dalje nazivaju „Palestina“ – „dogovor stoljeća“, kako mi novinari to volimo zvati – koji zapravo uništava svaku šansu da Palestinci imaju svoju nacionalnu državu. To je suprotnost Sporazumu iz Osla, uvijek s pretpostavkom da je Oslo uistinu bio namijenjen davanju države Palestincima. Trumpove „politike“, ako se tako mogu zvati, neizbježno će voditi ka trajnoj izraelskoj okupaciji Zapadne obale i otimanju zemlje od Palestinaca.
Pa ipak, mi bi trebali vjerovati – Arapi bi trebali vjerovati, pa i sami Palestinci – da je daljnja kolonizacija Zapadne obale, da ne spominjemo postojanje nove američke ambasade u Jeruzalemu, trebala donijeti mir regiji. Samom raspravom o ovom besmislenom scenariju mi pomažemo u širenju laži.
Začudo, u svijetu u kojem se atentat na vojnog zapovjednika ne smatra ratnim činom, počinjemo prihvaćati ove laži. One su postale normalne, čak i rutinski prihvatljive. Zapad se, naravno, nada da će glavni lažov otići iduće godine. Ali ne bih bio previše siguran. A šta je sa onim drugim narodom koji se guši u lažima? Govorim o državi koja uopšte nikada, nije poslala svoje specijalne snage u Ukrajinu, koja nikada nije pružila ruku – čak ni iz daljine – prilikom obaranja drugog aviona, leta Malezijske aviokompanije MH17.
Nasuprot svemu ovome, Iranci bi mogli izgledati besprijekorno čisti. Napokon, sveti režim je priznao grešku. Ali prije nego što su to učinili, otkrili su Prvi grijeh. Dostatno iskustvo.
