Dr. Azeem Ibrahim
PISjournal – Rohinje stradavaju na moru jer je svijet procijenio da je politika zadržavanja lakša od pronalaženja trajnih rješenja. Prema podacima Visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice, gotovo 900 izbjeglica prošle godine je poginulo ili nestalo na moru, što 2025. čini najsmrtonosnijom godinom za Rohinje koji pokušavaju pobjeći morskim rutama preko Bengalskog zaljeva i Andamanskog mora.
Hiljade ljudi ove godine pokušavaju iste rute prelaska. To nisu izolovane tragedije uzrokovane samo krijumčarskim mrežama ili lošim vremenskim uslovima. One su predvidiva posljedica međunarodnog političkog okvira koji je više od milion ljudi ostavio u trajnoj neizvjesnosti, bez prava, državljanstva, obrazovanja i bilo kakve stvarne perspektive za budućnost.
Godinama su se vlade hvalile kako su spriječile novu katastrofu nakon masovnog progona Rohinja iz Mjanmara 2017. godine. Humanitarna pomoć je mobilisana, kampovi u Bangladešu prošireni, a međunarodni sudovi otvorili su istrage o genocidu protiv vojnih lidera Mjanmara. Međutim, iza privida međunarodnog angažmana krije se dublja istina: svijet nikada nije razvio dugoročno rješenje za Rohinja krizu. Umjesto toga, odlučio se za strategiju „zadržavanja“.
To „zadržavanje“ znači održavati Rohinje u životu, ali ih učiniti politički nevidljivima. To znači držati izbjeglice beskonačno dugo u prenapučenim kampovima, bez mogućnosti legalne integracije, rada, slobodnog kretanja ili izgradnje nezavisne budućnosti. To znači očekivati od Bangladeša da nosi nemoguć teret dok međunarodni donatori postepeno smanjuju pomoć potrebnu čak i za osnovne životne uslove. Rohinje se tretiraju kao humanitarni problem upravljanja, a ne kao političko pitanje koje zahtijeva trajno rješenje.
Posljedice takve politike danas postaju smrtonosne. U Cox’s Bazar, gdje gotovo milion Rohinja živi u prenatrpanim kampovima, uslovi se stalno pogoršavaju. Smanjenje pomoći u hrani, uzrokovano padom međunarodnih donacija, gurnulo je mnoge porodice u još veći očaj i neizvjesnost. Mogućnosti za obrazovanje i zaposlenje gotovo da ne postoje. Mladi Rohinje, koji već skoro deset godina žive u kampovima, sve manje vide bilo kakav put prema dostojanstvenom životu ili samostalnosti.
Istovremeno, Mjanmar i dalje nije sigurno mjesto za povratak. Vojna hunta vodi brutalan građanski rat širom zemlje. Država Rakhine pretvorena je u aktivnu ratnu zonu između vojske i Arakanske armije. Čitave zajednice su raseljene, a infrastruktura uništena. Najvažnije je to što politički uslovi koji su omogućili genocid nad Rohinjama nisu suštinski promijenjeni. Pitanje državljanstva ostaje neriješeno, odgovornost za zločine nepotpuna, a ideološke strukture isključivanja duboko ukorijenjene u političkom sistemu Mjanmara.
Ipak, međunarodna zajednica i dalje ponavlja priču o „sigurnom povratku“, dok gotovo ništa ne čini kako bi stvorila uslove koji bi povratak zaista učinili mogućim.
Rohinje su tako zarobljene između dvije nemogućnosti: ne mogu se sigurno vratiti kući, ali im se istovremeno uskraćuje bilo kakva stvarna budućnost tamo gdje trenutno žive.
Kada se posmatra iz te perspektive, porast smrtonosnih pomorskih putovanja postaje potpuno razumljiv. Ljudi ne ulaze sa svojom djecom u pretrpane čamce zato što ne razumiju opasnost. Oni to rade jer im alternativa izgleda još gora: trajna beznadežnost. Demografska slika ovih putovanja otkriva dubinu krize. Sve veći broj žena i djece pokušava pobjeći morem. Cijele porodice rizikuju smrt jer više ne vjeruju da kampovi nude dostojanstven opstanak. To nije samo ekonomska migracija; to je optužnica protiv propale međunarodne strategije.
Regionalne vlade dodatno su doprinijele krizi politikama odvraćanja koje imaju cilj da izbjeglice drže podalje, umjesto da stvaraju legalne puteve zaštite. Države jugoistočne Azije često uskraćuju dozvole za pristajanje ili odgađaju akcije spašavanja brodova s Rohinjama, nadajući se da će odgovornost preuzeti neka druga zemlja. Izbjeglice tako ostaju sedmicama zaglavljene na moru bez hrane i vode. Krijumčarske mreže cvjetaju upravo zato što legalni putevi migracije ne postoje.
Odgovor Asocijacije jugoistočnih azijskih nacija posebno je slab. Politika nemiješanja praktično je paralizovala ozbiljnije regionalno djelovanje prema Mjanmaru. Iako ASEAN stalno izražava zabrinutost, nije uspio razviti koherentnu strategiju koja bi se bavila uzrocima kolapsa Mjanmara i rastućom izbjegličkom krizom u regionu.
Takva paraliza postaje opasna ne samo za Rohinje nego i za regionalnu stabilnost. Dugotrajne izbjegličke krize stvaraju idealne uslove za krijumčarenje ljudi i oružja, eksploataciju i ekstremizam. Očaj je jedno od najjačih goriva nestabilnosti. Mladi ljudi koji odrastaju bez državljanstva, prava i nade postaju laka meta kriminalnih i militantnih mreža.
Međunarodna zajednica još uvijek može spriječiti dalju katastrofu, ali samo ako odustane od iluzije da je sadašnja strategija „zadržavanja“ održiva.
Prvo, zemlje donatori moraju hitno obnoviti i povećati humanitarnu pomoć Rohinjama. Ono što u zapadnim prijestonicama izgleda kao mali budžetski rez, u kampovima znači glad, očaj i dodatni pritisak na ljude da bježe.
Drugo, Bangladeš mora dobiti mnogo veću međunarodnu podršku za obrazovanje i zapošljavanje izbjeglica. Sprečavanje čitave generacije da stekne znanje i priliku za rad samo produbljuje buduću nestabilnost.
Treće, regionalne vlade moraju otvoriti legalne puteve zaštite i koordinisati pomorske spasilačke operacije kako bi se spriječile nove masovne smrti na moru. Izbjeglice ne bi smjele zavisiti od krijumčara samo zato što legalne alternative ne postoje.
Na kraju, međunarodna zajednica se mora prestati pretvarati da je povratak jedino rješenje. Bez garancija državljanstva, pravne zaštite, odgovornosti za zločine i političkog uključivanja unutar Mjanmara, povratak ne može biti ni siguran ni održiv.
Kriza Rohinja više nije samo priča o genocidu. Ona je sada i priča o tome šta se događa kada svijet na genocid odgovori beskonačnim „zadržavanjem“ umjesto političkom hrabrošću. Svaki čamac koji napusti obale Bangladeša nosi jednostavnu poruku: preživljavanje bez nade nije dovoljno.
