Izmasakrirani kod kuće, u nevolji van domovine, 730.000 Rohinja izgubljeno je u beznađu
Kad stvari pođu po zlu, oni na vlasti često obećaju da će to ispraviti. Ali jesu li? U ovom serijalu, The Times istražuje da li su ta obećanja održana.
Hannah Beech
NGA KHU YA, Mijanmar – zahrđala bodljikava žica, redovi praznih prikolica u prihvatnom centru, izgledaju kao mobilni zatvor.
U napuštenoj prikolici za dolaske, uniformisani oficiri gubili su vrijeme za svojim stolovima u iščekivanju osmijeha na licima. Upute objašnjavaju korake u organizaciji povratka muslimana Rohinje natrag u Mijanmar: Stanite ovdje za fotografije, idite tamo po lične karte.
Muškarci stražare sa palicama, kao da je ovo međunarodni aerodrom, a ne negostoljubiva olovka na pustoj granici.
Ono što tako očito nedostaje centru za repatrijaciju Nga Khu Ya, jesu sami Rohinje.
Otkako je izbjegavajući kampanju etničkog čišćenja još od prije dvije godine više od 730.000 Rohinja počelo bježati u Bangladeš, vlade obje zemlje više puta su se zaklinjale da je povratak muslimanske manjine u Mijanmar neminovnost.
Ali to obećanje je svaki put prekršeno.
Nije se vratilo ni hiljadu a kamoli stotine hiljada Rohinja.
Zapravo, jedva da se iko vratio.
Nakon svih garancija da je njihov povratak u Mijanmar bezbjedan, svega nekoliko desetaka je to i učinilo.
Prva grupa od oko 1.200 povratnika trebala je biti poslana kući u januaru 2018. godine. Taj plan je odgodila vlada Bangladeša, nakon međunarodnog protesta vraćanja traumatiziranih žrtava u epicentar jedne od najgorih erupcija etničkog čišćenja ovog vijeka.
Nakon što su dvije zemlje u aprilu 2018. godine obećale nastaviti sa provođenjem povratka sa dignitetom i na dobrovoljnoj bazi u sigurnom okruženju postavljeno je nekoliko novih rokova. Nijedan nije ispoštovan.
Nedavno je mijanmarska vlada rekla da će povratak 3.450 Rohinja početi u četvrtak. I taj plan je prošao bez dešavanja na granici.
Maštanje o provođenju plana povratka je politički korisno za obje strane.
Mijanmar, za kojeg zvaničnici Ujedinjenih naroda misle da bi mu trebalo biti suđeno zbog optužbi za genocid za orkestrirana ubistva koja su započela 25. augusta 2017. godine, želi dokazati kako se ne radi o kršenju ljudskih prava.
Bangladeš, koji se bori sa prenaseljenošću i siromaštvom, želi uvjeriti svoje građane da ionako deficitarna sredstva ne preusmjeravaju na izbjeglice.
Ali, šarada u Nga Khu Ya, s njezinim zahrđalim objektima lišenim bilo kakvog prisustva Rohinja, dokaz je kršenja datog obećanja u vezi repatrijacije . Mjesto je toliko tiho da pas nesmetano drijema na glavnom ulazu.
Čak su i stražarske osmatračnice prihvatnog centra bez vojnika. Nema nikoga da osmatra.
Manjak povratnika u četvrtak slijedio je isti tragikomični scenario kao i prethodni pokušaji povratka Rohinja svojim domovima.
Prvo je Mijanmar jednostrano najavio datum repatrijacije, a zatim odobrio povratak samo malom dijelu podobnih.
Bangladeš, nacija sa muslimanskom većinom u kojoj je većina Rohinja zatražila utočište, tada je rekla da podržava ideju.
„Veoma sam optimističan“, rekao je ministar spoljnih poslova A.K. Abdul Momen novinarima početkom augusta.“Očekujem da bismo mogli početi ovog mjeseca.“
Ali Rohinje – stotine od hiljada njih stješnjenih u preplavljenim kampovima u Bangladešu – izmučeni, dobili su nedovoljne upute o svojoj budućnosti. Niti jedan Rohinja se nije ukrcao u pet autobusa i dva kamiona koji su u četvrtak pripremljeni za njihov prelazak preko granice u Mijanmar.
Međunarodne grupe za ljudska prava uložile su hitan protest oko povratka bilo koga, nakon razgovora s Rohinjama koji su bili prestravljeni umjesto presretni saznavši da se nalaze na listi za povratak.
Radhika Coomaraswamy, stručnjak misije UN-a za utvrđivanje činjenica o nasilju u Mijanmaru, u četvrtak je izjavila da uvjeti za povratak Rohinja nisu povoljni.
„Predočeni su nam satelitski snimci koji prikazuju situaciju u sjevernom Rakhineu, gdje su u osnovi sva sela prerovljena buldožerom i nema više čak niti jednog stabla“, rekla je ona na konferenciji za novinare u sjedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku.
To je ostavilo mijanmarskoj strani prostora da hinji iznenađenost što se Rohinje ne vraćaju.
„Ne znam zašto se repatrijacija još nije dogodila“, rekao je U Win Myint, portparol vlade države Rakhine, koju su mijanmarski Rohinje nekad zvali domom. „Sve je spremno s naše strane.“
Ovaj scenarij se odigrao i ranije, sa sličnim šupljim ishodima.
U novembru je Win Myat Aye, mijanmarski ministar za socijalnu pomoć i raseljena lica, rekao za New York Times da će povratak raseljenih započeti za par dana. Obećao je da će se tokom 15-dnevnog perioda, kroz kamp Nga Khu Ya procesuirati 2.165 osoba. Zatim, uskoro nakon toga, još 5.000, i tako dalje.
„Oni mogu podnijeti zahtjev za državljanstvo“, rekao je gospodin My Myat Aye. „Mogu živjeti na mjestu odakle su porijeklom. Ako tamo nema smještanja, mogu živjeti u blizini mjesta porijekla. „
Činjenice kojima vlada raspolaže upućuju na to da je to fantazija.
Prema podacima mijanmarskih imigracijskih vlasti, od maja 2018. do maja 2019. godine samo je 185 Rohinja vraćeno iz Bangladeša. Čak je i taj maleni broj napuhan. Od tih 185 ljudi, 92 su vlasti u Mijanmaru uhvatile dok su pokušavali pobjeći iz zemlje brodom. Šezdeset i dvoje ostalih je upravo oslobođeno iz zatvora u Mijanmaru.
Samo 31 Rohinja – od skoro tri četvrtine miliona koji su napustili Mijanmar – vratili su se „svojom voljom“, navodi vlada.
Prisiljene da iznesu tako zanemarive brojke, mijanmarske vlasti optužuju militante Rohinja i muslimanske dobrotvorne organizacije koje djeluju u izbjegličkim kampovima u Bangladešu za odvraćanje ljudi od povratka.
„Muslimanski teroristi u kampovima kažu da se nije sigurno vratiti, pa se ljudi ne usuđuju“, rekla je U Soe Aung, šef odjeljenja za opću upravu u Maungdawu, gradiću u Rakhineu koji su nekada pretežno naseljavale Rohinje. „Iako je sasvim sigurno.“
Uvjeravanja da je Mijanmar pripremio tepih dobrodošlice, dolaze ni od koga drugog do Daw Aung San Suu Kyi, šefa civilne vlade i dobitnika Nobelove nagrade za mir.
„Državni savjetnik je već odlučio da primi natrag ljude koji su živjeli u Mijanmaru i napustili zemlju iz nekog razloga“, rekao je njen ministar za socijalnu skrb, gospodin Win Myat Aye, pozivajući se na gospođu Aung San Suu Kyi svojim formalnim položajem. „Nema razloga da se ne vrate.“
Ali strah Rohinja o tome šta ih može čekati je razumljiv, s obzirom na to šta je uzrokovalo njihovo raseljenje – šta se dogodilo, i šta se nije dogodilo Mijanmaru nakon egzodusa.
Nakon što je skupina pobunjenih Rohinja napala policijske položaje i vojni logor 25. augusta 2017. godine, uslijedila je erupcija zvjerstava nad muslimanskom manjinom u roku od nekoliko sati: masovna pogubljenja, silovanja i paljenje stotina sela od strane sigurnosnih snaga. Budističke mafije su učestvovale u krvoproliću.
Ljekari bez granica kažu da je najmanje 6.700 Rohinja doživjelo nasilnu smrt mjesec dana nakon početka ubistava.
Dok je mijanmarska vlada opravdavala svoje akcije „operacijama raščišćavanja“ usmjerenim samo na militante, veliko nagomilavanje trupa u nedjeljama prije napada – i vojni helikopteri koji su u danima nakon toga sela zasipali raketama – sugerišu na visoko koordiniranu, dugotrajno planiranu kampanju etničkog čišćenja koja je čekala odgovarajući pokretač događaja.
Rohinje koje su pobjegle u Bangladeš sada žive u krcatom, sirotinjskom naselju – najvećem svjetskom izbjegličkom logoru.
Mnogo je trgovine ljudima, djevojke su namijenjene bordelima, a muškarci službenom ropstvu u jugoistočnoj Aziji. Kad se monsuni spuste u kampove, kanalizacija i blato se pomiješaju u plodno tlo za nastanak bolesti. Klizišta tla su česta, a Rohinje čak bivaju ubijene od razbješnjelih slonova. Malo je, ako ga uopšte ima, podsticaja za ostanak.
No uprkos ovim nepodnošljivim uvjetima,za mnoge izbjeglice koje su zbunjene idejom o povratku u zemlju čija vlada ne priznaje počinjene zločine, Mijanmar izgleda lošije.
„Kako da poverujemo onima koji su ubili naše najbliže i najdraže?“, rekao je Ramjan Ali, jedini preživeli iz porodice koja je bila masakrirana u selu Tula Toli.
Oni Rohinje koji su nakon ubistava ostali u sjevernoj državi Rakhine izolovani su u zajednicama bez mogućnosti zaposlenja, obrazovanja i osnovnih usluga. Od juna regionalna mobilna internetska veza je prekinuta.
Stopa zatvorenika među muškarcima Rohinja je visoka, s mnogo optuženih za terorističke aktivnosti. One koji budu oslobođeni iz zatvora ponekad predstavljaju kao povratnike Rohinje, iako nikada nisu napuštali Mijanmar.
„Mnogo mi nedostaje dom“, rekao je Saiful Islam, vođa Rohinja u kampovima u Bangladešu. „Ali, ne želim se vratiti na mjesto gdje bi moja porodica mogla biti ubijena.“
Izgradnja vojnih baza na zgarištima sela
Svaki Rohinja koji se vratio u Mijanmar zatekao bi preobraženi krajolik.
Vožnjom kroz slane močvare sjevernog Rakinea dominira tišina. Na ovom području je nekad živjelo oko milion Rohingja. Sada ih više nema. Sporadične ruševine izgorjelih džamija ili ostaci ugljenisanih palmi jedini su dokaz da su oni postojali.
Vlada je novac usmjerila u razvoj infrastrukture u Rakhineu: nove elektrane, vladine zgrade i, prije svega, vojne i pogranične baze.
Ali mnogi od tih novih objekata sagrađeni su na zemljištu ispražnjenom etničkim čišćenjem.
Analizom satelitskih snimaka Međunarodnog centra za kibernetičku politiku pri Australijskom institutu za stratešku politiku utvrđeno je da je gotovo 60 naselja Rohinja razoreno prošle godine, znatno nakon smirivanja nasilja 2017. godine. Istraživanje je pokazalo da se uništavanje sela Rohinja nastavilo i ove godine.
Dužnosnici u Mijanmaru nikada se nisu izjasnili o tome gdje će tačno živjeti povratnici – čak i dok su pokazivali nizove montažnih kuća koje su vjerovatno za njih sagrađene .
U zabrinjavajućem presedanu, oko 120 000 Rohinja iz središnje države Rakhine koji su bili zahvaćeni u sukobu 2012. godine zatvoreno je u logore pod vojnim – policijskim nadzorom posljednjih sedam godina. Njihove poslove preuzeli su pripadnici budističke većine Mijanmara, a većina njihovih domova je uništena.
Kako izgradnja preobražava Rakhine, dovodeći budističke pagode u područja u kojima je nekada odjekivao ezan na molitvu, korisnici ekspanzije rasta su kompanije kojima upravljaju bliski saradnici vojske i dominatnih u vladi.
- augusta, misija UN-a za utvrđivanje činjenica objavila je izvještaj kojim je preporučila ciljane sankcije protiv tih tvrtki povezanih s vojskom, za koje je rekla da su pomogle u „preuređenju regije na način koji briše dokaze da Rohinje pripadaju Mijanmaru.“
Šta smo našli
Ujedinjene nacije kažu kako se izbjeglice ne trebaju vraćati na mjesto na kojem im nije osigurana bezbjednost. To bi se nazivalo progonom i protivilo međunarodnom pravu.
Ali Mijanmar nije učinio mnogo da razuvjeri Rohinje kako su se promijenili uvjeti koji su doveli do masovnih ubistava.
Zemlja je odlučno odbila priznati da su njezine sigurnosne snage, koje su se prema svjedočenju Rohinja i istragama grupa za ljudska prava bavile široko rasprostranjenim seksualnim nasiljem i zasipanjem djece kišom metaka, učinile bilo šta pogrešno.
„Nije ubijen nijedan nedužni musliman“, rekao je gospodin Soe Aung, službenik općine Maungdaw.
Gospođa Aung San Suu Kyi odbila je smatrati vojsku odgovornom za nasilje čak i kad su istražitelji koje su imenovale Ujedinjene nacije prošle godine preporučivali da se zapovjednici istraže zbog zločina protiv čovječnosti.
Unatoč činjenici da je Mijanmar očito njihov dom, većina Rohinja službeno se smatra ilegalnim imigrantima iz Bangladeša.
Prije no što se bilo ko prijavi za povratak, često mora imati dokaz da je iz Mijanmara. To je težak zadatak za izbjeglice koje su pobjegle iz spaljenih domova.
Još spornije, oni koji se žele vratiti moraju prihvatiti lične karte za koje kritičari kažu da će njihov status izbjeglica učiniti službenim.
Mijanmarska vlada čak ne prihvata ime „Rohinja“. Umjesto toga, onima koji se vrate izdaju se dokumenti koji ih predstavljaju kao Bengalce, što podrazumijeva da su oni strani državljani iz Bangladeša, a ne etnička grupa iz Rakhinea.
„Mi smo Rohinje“, šapnuo je na lošem engleskom Abdul Kadir, imam iz sela sjevernog Rakhinea, koji nije mogao pobjeći. „Ne reci Rohinja u Mijanmaru. Ne reci.“
„Rohinja“ ne postoji “, rekao je Kyaw Kyaw Khine, zamjenik šefa imigracije u kampu Nga Khu Ya. „Zašto stranci koriste ovu riječ?“
S druge strane granice
Službena priča u Mijanmaru ide ovako: Rohinje su spalili vlastite domove kako bi privukli međunarodne simpatije i uživali u obilnim humanitarnim obrocima u Bangladešu, koje su im pružile muslimanske nacije.
Mijanmarski dužnosnici također optužuju bangladeške službenike sporost i pitaju se da li oni nerado puštaju Rohinje nazad.
„Možda žele da ljudi ostanu tamo“, rekao je U Kyaw Sein, upravitelj kampa Nga Khu Ya.
Istina se ne bi mogla više razlikovati.
Bangladeši su pokazali ogromno gostoprimstvo Rohinjama, koje se prelilo preko granica u najbržem prilivu izbeglica u generaciji. Ali strpljenje zemlje je oslabilo.
Vlasti Bangladeša nastavljaju prijetiti da će naseliti Rohinje na ostrvo koje više nalikuje ciklonskom pješčanom sprudu usred Bengalskog zaljeva.
Bangladeš ne smatra ogromnu većinu Rohinja izbjeglicama, da ta odrednica ne bi zacementirala njihovo pravo da žive u egzilu zauvijek.
Kao posljedica toga, nemaju zakonsko pravo studirati ili raditi izvan kampova. Muslimanski ekstremisti vrebaju po džamijama u kampu, obećavajući spas kroz borbu.
Jedino čega ima u izobilju jeste beznađe.
„Hoće li moja djeca ovdje provesti ostatak života?“, pitao je gospodina Islama, vođa kampa Rohinja. „Je li ovo jedini život koji im mogu pružiti?“
Zaključak: Nitko ne želi Rohinje, najmanje od svih, njihova domovina.