Matija Šerić
PISjournal – U suvremenom svijetu 21. stoljeća u kojem su ljudska prava naizgled na visokom stupnju, paradoksalno, suvremeno ropstvo i dalje je nazočno diljem planeta, skriveno u sjeni velikih postignuća čovječanstva.
Iako je tradicionalno ropstvo formalno zabranjeno u većini svijeta još u 19. stoljeću, razni oblici prisilnog rada, nesmiljene eksploatacije radnika, seksualnog ropstva i trgovine ljudima preživljavaju i, štoviše, doživljavaju porast, predstavljajući tako ozbiljan izazov za međunarodnu zajednicu. Moderno ropstvo pojavljuje se u skoro svakoj zemlji i ono bez puno pitanja prelazi etničke, kulturne i vjerske barijere.
50 milijuna robova u 2023. godini
U svibnju ove godine međunarodna skupina za ljudska prava koja se bori za ukidanje suvremenog ropstva „Walk Free“, objavila je Globalni indeks ropstva koji donosi zastrašujuće podatke. Od svog posljednjeg izvješća iz 2018., izvješće iz 2023. procjenjuje da je još dodatnih 10 milijuna ljudi postalo žrtva suvremenog ropstva, čime se ukupan broj ljudi koji živi u ropstvu popeo na 50 milijuna.
Od tih 50 milijuna ljudi koji su lišeni slobode, njih 28 milijuna podvrgnuto je prisilnom radu dok 22 milijuna živi u prisilnim brakovima. Svaka četvrta porobljena osoba je dijete, dok žene i djevojke čine 54% porobljenih. Eksperti iz „Walk Free“ organizacije tvrde da je došlo do porasta brojki zbog pandemije koronavirusa, pogoršanja klimatskih promjena, rasta sukoba i povećanja konzumerizma u svijetu. Istovremeno ističu kako je rast ropstva rezultat i neuspjeha rada nacionalnih vlada i lidera velikih multinacionalnih kompanija jer obje skupine nisu prepoznale problem i djelovale.
Definicija suvremenog ropstva
Ova organizacija opisuje suvremeno ropstvo kao: „skup specifičnih pravnih pojmova uključujući prisilni rad, dužničko ropstvo, prisilni brak i prakse slične ropstvu te trgovinu ljudima. Iako suvremeno ropstvo nije definirano zakonom, ono se koristi kao krovni pojam koji usmjerava pozornost na sličnosti u ovim pravnim konceptima. Suvremeno ropstvo je skriveni zločin koji pogađa sve zemlje svijeta. Nalazimo ga u mnogim industrijama, uključujući proizvodnju odjeće, rudarstvo i poljoprivredu, te u mnogim kontekstima, od privatnih domova do naselja za interno raseljene osobe i izbjeglice. Suvremeno ropstvo utječe na sve nas, od hrane koju konzumiramo do robe koju kupujemo.“
Zabrinjavajuće stanje i loši trendovi
Ne iznenađuje da zemlje s lošim statusom ljudskih prava predvode ljestvicu modernog ropstva. Od prvog do desetog mjesta zemlje s najvećim stupnjem ropstva po glavi stanovnika su: Sjeverna Koreja, Eritreja, Mauritanija, Saudijska Arabija, Turska, Tadžikistan, UAE, Rusija, Afganistan i Kuvajt. Međutim, kada se zemlje procjenjuju samo na temelju brojki, najveća svjetska demokracija, Indija, ima najviše ljudi zarobljenih u modernom ropstvu, a slijede je Kina, Sjeverna Koreja, Pakistan, Rusija, Indonezija, Nigerija, Turska, Bangladeš i SAD.
Autori izvješća ističu kako su šest od tih deset zemalja članice elitnog kluba najrazvijenijih 20 država svijeta G20. Procjenjuje se da te države (Indija, Kina, Rusija, Indonezija, Turska, SAD) godišnje zajedno izvezu roba u vrijednosti od 468 milijardi dolara koje su potencijalno proizvedene prisilnim radom. U tu robu spadaju elektronika, strojevi, odjeća, palmino ulje i solarne ploče. Brojka je 100 milijuna dolara viša od posljednjeg izvješća iz 2018.„Od pamuka na košulji na leđima, preko telefona u ruci, do solarnih panela koje svi želimo staviti na naše krovove, postoji trag ekstremnog iskorištavanja suvremenog ropstva u našem svijetu od desetaka milijuna ljudi”, izjavila je Grace Forrest, osnivačica „Walk Free“.
U posljednjih pet godina još četiri zemlje (Australija, Francuska, Njemačka i Norveška) uvele su moderne zakone o ropstvu koji tjeraju veće kompanije da ispitaju svoje opskrbne lance i eliminiraju ropstvo kada ga pronađu. Dodatnih 15 zemalja kriminaliziralo je trgovinu ljudima, čime se ukupan broj popeo na 137, a gotovo 150 zemalja sada ima moderne akcijske planove protiv ropstva, navodi izvješće. Iako je bilo određenog napretka, globalne krize prisilile su još milijune na ropski rad.
Na primjer, nagli porast potražnje za medicinskim proizvodima tijekom pandemije, u kombinaciji s obustavom rada mnogih poduzeća i iznenadnim gubitkom radnih mjesta, stvorio je okruženje pogodno za iskorištavanje radnika. Teška ekonomska situacija natjerala je neke obitelji da pošalju svoju djecu raditi ili prodaju svoje kćeri u dječje brakove, kako bi zaradile novac i imale jedna usta manje za hraniti. Ratni sukobi su natjerali mnoge ljude da napuste svoje domove i kao izbjeglice potraže sreću u novim zemljama gdje su postali žrtve trgovaca ljudima.
Vrste ropstva
Najvažnije vrste suvremenog ropstva su: prisilni rad, trgovina ljudima, seksualno zlostavljanje, porobljavanje djece, prisilno vjenčavanje, nasljedno ropstvo, nesnosan rad u globalnim lancima opskrbe, rad u kamenolomima i rudnicima te digitalno ropstvo. Osobe su često prisiljene raditi pod prijetnjama, izložene mentalnom i tjelesnom nasilju ili su ograničene ili lišene slobode. Ovaj oblik ropstva često uključuje rad u teškim uvjetima s minimalnom ili nikakvom naknadom. Radnici nemaju slobodu napustiti posao zato što neće dobiti plaću koja je, iako mizerna, vlasništvo poslodavca do kraja dogovorenog perioda, ili moraju vraćati dug svoj poslodavcu kroz težak rad ili se radi o radnicima migrantima čiji su dokumenti kod poslodavca.
Najčešće se radi o poljoprivredi, građevinskom sektoru i tekstilnoj industriji. 86% slučajeva prisilnog rada događa se u privatnim kompanijama. Migranti su posebno ranjivi na prisilni rad i trgovinu ljudima, bilo zbog neregularne ili loše upravljane migracije ili nepoštenih i neetičkih praksi zapošljavanja. Prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), radnici migranti imaju više od tri puta veću vjerojatnost da će biti na prisilnom radu od ostalih radnika koji nisu migranti. Upečatljivo je kako se više od polovice (52%) cjelokupnog prisilnog rada odvija u zemljama s višim srednjim ili u zemljama s visokim dohotkom.
Izrabljivanje žena i djece
Trgovci ljudima lažno regrutiraju radnike nudeći im primamljive i zanimljive poslove dok ih u stvarnosti žele lišiti slobode kako bi radili teške fizičke poslove, bili uvučeni u svijet kriminala ili prostitucije ili postali žrtva nekog drugog vida zlostavljanja poput vađenja organa. Seksualno zlostavljanje uključuje prisiljavanje pojedinaca na sudjelovanje u seksualnim aktivnostima bez njihova pristanka, poput prisilne prostitucije, trgovine seksualnim robljem ili prisilnih brakova. 4 od 5 seksualno izrabljivanih osoba su žene. Djeca su posebno ranjiva skupina, izložena prisilnom radu ili seksualnoj eksploataciji. Djeca rade često u tvornicama odjeće i obuće, na poljima, ali su također ponekad uključene i u ratove i oružane sukobe kao topovsko meso. Svaka osma osoba koja prisilno radi je ujedno u dječjoj dobi ispod 18 godina. Mnoga djeca koja rade u turskim tvornicama tekstila su imigranti koji su sa svojim obiteljima pobjegli iz Sirije. Oni obično rade u smjenama od 8 do 12 sati, 6 ili 7 dana u tjednu za samo 15 dolara dnevno.
Prisilni brakovi podrazumijevaju stanje kada su osobe prisiljene ući u brak bez vlastitog pristanka, često kao rezultat obiteljskog pritiska ili ekonomske ovisnosti. Često su u prisilne brakove uključena djeca koja ne mogu dati svoj pristanak ali su natjerana na brak od roditelja ili neke treće osobe. Ogromna većina prisilnih brakova, više od 85%, potaknuta je pritiskom obitelji.Četvrtina svih prisilnih brakova sklopi se u zemljama s višim srednjim ili visokim dohotkom. Nasljedno ropstvo pojavljuje se u nekim društvima, posebno u određenim dijelovima Afrike, gdje se može prenositi s generacije na generaciju. Osobe koje potječu iz obitelji robova nasljeđuju status robova, iako takvi običaji krše međunarodne zakone ljudskih prava. Često se radi o tome da je otac, glava obitelji, morao posuditi neki novac kojeg mora otplatiti kroz prisilan rad. Takvo vraćanje duga je obično doživotno i prenosi se s koljena na koljeno.
Ropstvo u ime profita
Ropstvo može postojati unutar globalnih lanaca opskrbe određenih roba i usluga, gdje radnici, često u zemljama u razvoju, mogu biti izloženi lošim uvjetima rada i niskim plaćama a da ne mogu napustiti posao. Velike multinacionalne korporacije prebacuju svoje tvornice u države kao što su Kina, Indija, Vijetnam, Bangladeš zbog jeftine radne snage. Jeftinost radne snage često znači da radnici nemaju pravo na dostojanstvo, tj. na pauzu i topli obrok ali i neplaćene prekovremene.
Istovremeno, radnici ne mogu odustati od posla zbog životnih troškova uzdržavanja obitelji. Prilikom rada u rudnicima i kamenolomima radnici su veoma često izloženi teškim uvjetima rada za niske plaće i mogu trpjeti kazne od poslodavaca ako dođe do manjka produktivnosti ili do pobune. Digitalno ropstvo manifestira se u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama gdje radnici moraju raditi dugačke sate, imaju niske plaće i ne smiju dati otkaz. Neke od velikih svjetskih kompanija koje prema izvorima koriste robovski rad su Coca-Cola, Nestle, Apple, Microsoft, Samsung, Zara, H&M, Adidas, Puma, Nike, Nissan, Toyota i dr.
Sjeverna Koreja
S 2,6 milijuna ljudi koji prisilno rade (svaka 10. osoba) Sjeverna Koreja je vodeća država u svijetu u suvremenom ropstvu. Radi se o državi koja je jedina država na svijetu koja nije izričito kriminalizirala nijedan oblik modernog ropstva. Upravo je država glavni pokretač ropstva za razliku od većine država koji su pokretači ropstva privatne tvrtke. Iskorištavanje ljudi ima mnogo različitih oblika u DNRK kao što je obvezno sudjelovanje u iscrpljujućim radnim kampanjama nazvanim „bitkama“ koje mogu trajati i do sto dana. I djeca su prisiljena raditi u poljoprivredi.
Odbijanje sudjelovanja u takvom radu može rezultirati kaznama u rasponu od discipliniranja djece u školi do oduzimanja obroka hrane roditeljima ili nametanja dodatnih poreznih nameta. Nezaposlenost se također kažnjava zatvorom u radnom logoru u trajanju od tri mjeseca ili do tri godine. U brojnim slučajevima radnici su morali platiti da bi se zaposlili samo kako bi izbjegli zatvor, dok su se okretali trgovini na crnom tržištu kako bi preživjeli. Uvjeti u sjevernokorejskom zatvorskom sustavu odgovaraju robovskim. Sjevernokorejske žene suočene su s rizikom da postanu žrtve trgovine ljudima i budu prodane kao nevjeste u Kinu.
Državni dužnosnici tjeraju žene u seksualno ropstvo. U mnogim su prilikama sjevernokorejski migranti u Kini i drugdje morali slati većinu svoje zarade u domovinu kako bi pomogli održavanju Kimova režima. U izvješćima Ujedinjenih naroda ropstvo je navedeno među zločinima protiv čovječnosti koji se događaju u „pustinjačkom kraljevstvu“. Prihodi od sjevernokorejskog robovskog rada preusmjeravaju se za financiranje i razvoj sjevernokorejskog nuklearnog i balističkog programa.
Eritreja
U Eritreji je 90 osoba na tisuću podvrgnuto ropstvu. Eritrejski istraživački institut za politiku i strategiju (ERIPS) primjećuje da je, povijesno gledano, „eritrejska vlada ulagala minimalne napore da spriječi trgovinu ljudima i nastavila je podvrgavati svoje građane prisilnom radu prisiljavajući ih pod kaznom da služe na neodređeno vrijeme ili na neki drugi način u obveznoj vojnoj službi i građanskoj miliciji. ”Roditi se u Eritreji pod vlašću totalitarnog predsjednika Isaiasa Afwerkija znači riskirati život u ropstvu. Afwerkijev režim je u prošlosti čak pokušavao profitirati od prodaje djece. Situacija se pogoršala proteklih godina jer je Afwerki poslao ne samo muškarce i djecu iz Eritreje u etiopsku pokrajinu Tigray zahvaćenu sukobima, nego je također prisilio nekoliko tisuća somalijskih muškaraca da se bore u Tigrayu kao dio sporazuma njega i somalijskog predsjednika Mohameda Farmaaja.
Mauritanija
U Mauritaniji 32 osobe na tisuću žive kao robovi. Upravo je to država koja je među posljednjima ukinula ropstvo. Mauritanija služi kao granica između arapskih i arapsko-berberskih naroda sjeverne i zapadne Afrike. Nažalost, iako je Mauritanija ukinula ropstvo 1981. i dvaput ga kriminalizirala 2007. i 2015., moderno ropstvo još uvijek postoji. Za ropstvo su predviđene kazne od 10 do 20 godina ali malo tko je osuđen. Od kriminalizacije robovlasništva samo je nekolicina robovlasnika osuđena na duge zatvorske kazne. U Mauritaniji ropstvo ima tzv. pokretni oblik, u kojem se ljudi smatraju legalnim vlasništvom i mogu se posjedovati, kupovati i prodavati.
Porobljeni ljudi se zadržavaju na nasljednoj osnovi, pri čemu se i njihova djeca smatraju vlasništvom porobljivača. Kao rezultat toga, porobljivači, koji su pretežno Arapi-Berberi ili Arapi, obično prisiljavaju porobljene ljude da obavljaju kućanske poslove, drže stoku i obrađuju zemlju. Nažalost, porobljeni u Mauritaniji također su često izloženi seksualnom i fizičkom zlostavljanju od strane svojih gospodara i ponekad s rođenom djecom (otac je robovlasnik) ostaju u ropstvu cijeli život.
Saudijska Arabija
U Saudijskoj Arabiji na tisuću žitelja dolazi 21 porobljena osoba. Saudijska monarhija je poznata koja jedna od najvećih prekršiteljica ljudskih prava što nije čudno budući da prati vehabijsku pravnu školu islama koja je veoma rigorozna. U Saudijskoj Arabiji i drugim zaljevskim državama pravni okvir poznat kao kafala sustav definira odnos između radnika imigranata i njihovih poslodavaca.
U sustavu kafala, vlada daje pojedincima ili poduzećima sponzorske dozvole koje oni koriste za zapošljavanje strane radne snage. Ove dozvole poslodavcima daju kontrolu nad pravnim statusom svojih zaposlenika. Gospodarski rast u zemljama Arapskog zaljeva potaknuo je implementaciju ovog sustava, a mnogi tvrde da on koristi lokalnim tvrtkama i potiče razvoj. Nažalost, kafala sustav je poznat po tome što potiče zlostavljanje radnika zbog neograničene moći sponzora koji dobivaju ovlasti države. Radnici moraju dobiti dopuštenje sponzora za promjenu radnog mjesta ili mjesta rada, prekid radnog odnosa, ulazak i izlazak iz zemlje, a često su podvrgnuti okrutnim dnevnim pravilima koja određuju sponzori.
Npr. ako radnik napusti mjesto zaposlenja bez dopuštenja, njegov sponzor ima zakonsko pravo prekinuti njegov pravni status, što može rezultirati zatvorom ili deportacijom. Zlostavljanja uključuju život u nehigijenskim uvjetima, izgladnjivanje, prekomjerni rad i zatočenje. Upravo zbog svojih karakteristika mnogi analitičari kafala sustav nazivaju drugim imenom za moderno ropstvo. U sličnim uvjetima u Kataru je život izgubilo 6.500 stranih radnika iz Indije, Bangladeša, Pakistana, Nepala i Šri Lanke koji su gradili stadione za Svjetsko nogometno prvenstvo 2022.
Zaključak
Borba protiv modernog ropstva zahtijeva suradnju na globalnoj razini. Ključno je provođenje strožih zakona i njihova dosljedna primjena kako bi se počinitelji kaznili i obeshrabrili da ponove kriminalna djela. Međutim, to nije dovoljno. Edukacija je ključna kako bi se podigla svijest o ovom problemu, kako među potencijalnim žrtvama, tako i među potrošačima koji često nesvjesno kupujući proizvode renomiranih brendova podržavaju lanac opskrbe koji uključuje prisilni rad.
Organizacije civilnog društva igraju ključnu ulogu u pružanju podrške žrtvama, ali i u prozivanju vlasti i korporacija da preuzmu odgovornost. Važno je raditi na poboljšanju uvjeta rada, promicanju pravednih plaća, jačanju prava radnika te poticanju održivih ali nadasve humanih, moralno i etički prihvatljivih praksi u poslovanju.
Na kraju, rješavanje problema modernog ropstva zahtijeva sveobuhvatni pristup koji uključuje zakonodavne mjere, obrazovanje, podršku žrtvama i promjene u političkim i ekonomskim strukturama država i međunarodnih organizacija. Samo kroz zajedničke napore možemo izgraditi svijet u kojem svi radnici imaju pravo na slobodu, dostojanstvo i dobro plaćen rad koji jamči podmirivanje životnih troškova bez obzira na njihovo podrijetlo i posao kojim se bave.
